U pametnim gradovima koji put raspisuju i natječaje. Shvatili su, međutim, da je to teži i nesigurniji put jer često daje loše rezultate. Karlovac po natječajima za arhitekturu nije pametni grad.
Često se govori o pametnim gradovima. U njima se automatski pale
prekidači i semafori pa se ljudi kao djeca vesele automatici. U
razvoju Karlovca se otvara pitanje može li Karlovac postati takva
velika igračka.
Mislim da Karlovac može postati pametni grad i bez automatike kad
stvori urbanizam i to pametni. Do sada je
Karlovac pokušao biti grad susreta. Ne znam je li zabilježeno tko
se i kada, s kime susreo. Zatim je postao grad za mlade u vrijeme
kad najtalentiraniji mladi arhitekti rade u Zagrebu a
urbanistički plan, koji su predložili za novi dio grada u
Luščiću, crta se po ilustraciji za slikovnicu. Sredina ih nije
prihvatila, nisu prihvaćeni na međunarodnom natječaju a zatim ni
od članova karlovačkog društva arhitekata.
S druge strane, Karlovac je po arhitekturi i oštečenjima kulturne
i prirodne baštine na putu da postane grad svojih ostataka i
propuštenih prilika. To nije ni dobro ni pametno.
U pametnim gradovima djeluju pametni ljudi. Između ostalog, brane
grad od ružne arhitekture. Imaju gradske arhitekte koji
pregledavaju i odobravaju projekte. Osim toga, pametni ljudi u
pametnim gradovima, za svako važno mjesto rade studije i idejne
projekte. To se radi dok se ne dođe do kvalitetnih rješenja.
Zadnja i jedina studija je u Karlovcu napravljena za Trg bana
Jelaćića u periodu dok je gradonačelnik bio Branko Vukelić.
U pametnim gradovima koji put raspisuju i natječaje. Shvatili su,
međutim, da je to teži i nesigurniji put jer često daje loše
rezultate. Karlovac po natječajima za arhitekturu nije
pametni grad. U 100 godina samo su dva dala kvalitetni rezultat.
To su natječaj za crkvu Svetog Josipa na Dubovcu i natječaj za
knjižnicu Ivana Gorana Kovačića u Novom centru. Natječaji obično
uspiju kad su u žirijima arhitekti koji imaju značajne rezultate
u arhtekturi i na natječajima. U novije vrijeme postavljaju se u
žirije ljudi koji imaju skromne rezultate u jednom i drugom.
Najgori, ikad postignuti rezultat, je spomenuti natječaj za
Luščić. Upravo je taj natječaj imao sve uvjete da uspije. Mogao
je postati treći uspjeli, od nekoliko desetaka natječaja u 100
godina. Žiri je dobio kvalitetni projekt i samo su ga trebali
izabrati. Kvalitetu tog projekta rastumačila im je članica
žirija, profesorica Olga Magaš. Nisu ju htjeli slušati pa su
projekt odbacili. Zatim su izabrali projekt koji je nepraktična,
nefunkcionalna slikovnica. To je nosilo naziv “narrative” i
proglašeno je maštovitim rješenjem.
U komentaru odluke kojom je odbaćen kvalitetni projekt, napisali
su : “tražili smo i arhitektonsku izvrsnost”. Izvrstan rad je bio
pred njima. Nisu ga prepoznali niti su rekli zbog čega misle da
nije izvrstan. Osnovno načelo svake umjetničke kritike je da
svaku ocjenu ili pridjev reba objasniti.
Komentar je ukrašen pozivanjem na članak 2. Zakona o nabavi (NN
120/16), koji tek nema veze s teorijom arhitekture,
prepoznavanjem arhitektonske izvrsnosti i onim što Karlovac
treba.
Žiri je u Insbrucku pokazao Znanstvenom odboru EUROPAN – a, kakve
natječaje su prodali u gradovima. Među njima i nagrađenu
maštovitu narrative slikovnicu. Pretpostavljam da se Znanstveni
odbor bavi filozofijom umjetnosti, estetikom, teorijom i kritikom
arhitekture pa je trebao vidjeti kakav se urbanizam sprema u
Karlovcu i kakav projekt je odbačen. A znanstvenici su si trebali
postaviti i znanstveno pitanje – kakvu ulogu ima priča i
ilustracije i služi li to sakrivanju nevještog oblikovanja i
nepraktičnih rješenja.
U Insbrucku “nije nađeno ništa sporno” u radu žirija.
Sporno je, međutim, samo ono najvažnije – žiri nije izabrao dobar
projekt. Ako se gleda činovnički, promašeni izbor ni Zakon
o nabavi nisu sporni. Rasprave o arhitekturi očito nije bilo a
nitko se nije sjetio da bi crvena lisica pojela bijelu kokoš.
Delegati su se vratili sigurniji a onda su se prema autorima
odbačenog projekta postavili superiorno (tražili smo izvrsnost,
Zakon o nabavi), kao činovnik inženjeri. Arhitekti se tako ne
obraćaju arhitektima.
Društvo arhitekata, DAGGK, sudjeluje u razradi slikovnice sa
svojim predstavnikom. Umjesto da zaustave lakrdiju i traže da se
urbanistički plan napravi po izuzetno kvalitetnom projektu mladih
arhitekata, svojih članova.
Gradovi igračke, u kojima se ljudi vesele nevažnoj automatici,
pokazuju regresiju u djetinjasto mišljenje. Prodavatelji igrački,
narativa i slikovnica prokužili su da je Karlovac plodno tržište.
Park u Novom centru trebao bi biti prikaz 4 rijeke, 3 ceste, 2
brata Seljana i jednog bedema s vidikovcem. Malo dalje su srušeni
bedemi iz renesanse a rijeke imaju zidove. Novi neboder kod
pothodnika trebao bi izgledati kao stablo bez grana i
predstavljati stari miljokaz.
Zagovaratelji natječaja su brojni i glasni. Nastoje postići da
natječaji postanu obvezni i da svima biraju arhitekte. Zatim se
postavljaju u žirije, daju nagrade svojim prijateljima a
prijatelji u sljedećoj prilici vraćaju dug.
U Karlovcu smo imali natječaj za sportski centar na Korani. Sve
bi bilo u redu da je nagrađeno rješenje bilo dobro. Jednoom je
napisano da bi bilo idealno demokratski kad bi svi građani
žirirali. To znači da bi projekte birali svi koji su sagradili
ružne kuće. Lako je zamisliti kako bi žirirali vlasnici ružnih
kuća od Trogira do Splita i od Splita do Makarske u betonizacijom
devastiranoj Dalmaciji.
Možemo pretpostaviti da bi za urbanistički plan Luščića uskoro
moglo biti objavljeno da je napravljen po internacionalnom
natječaju EUROPAN – a. To bi moglo izgledati kao uspjeh, briga o
gradu i novi korak u razvoju. A zapravo bi se slavio neuspjeh i
gradu nametnuto širenje degenerirane moderne arhitekture s
neuredno posađenim neboderima. Ostalo bi skriveno da bi tim
planom Karlovac izgubio zadnju priliku da njegovi dijelovi budu
povezani u cjelinu koja ima svoj gradski posebni karakter.