Filip je imao vremenski stroj. Ali to i nije toliko bitno za ovu priču.

.

Sadržaj se nastavlja...

Topla srpanjska noć. Karlovac u mraku. Ulica je pusta, jer nekih ljudi više nema. Nekoliko ulica dalje čuje se nekakva vika, ali ne možeš znati radi li se o pijancima ili fašistima u potjeri.

Goran je držao stražu, dok je Herta upravo trebala ispisati prvu parolu te večeri.

– Stani. – zasikće glas negdje desno od nje. Iz mraka, kao da se boji da će ga čuti, a ne samo i vidjeti. Možda joj se pričinilo?

Nije bila uplašena. Fašiste bi čula na sto metara.

– Tko je tamo? – Herta spusti kanticu s bojom i zakorači prema obrisu koji je jedva nazirala.

Goran se osvrne prema njoj, dok mu se panika širi licem. – Herta! – procvili. – Bježi!

Nije imala vremena da protestira. Pojurio je niz ulicu i nestao u mraku. Goran se uvijek bojao nečega.

Herta oslušne, ali nije ništa čula. Vojničke cokule stvaraju zvuk, i jezu, koju ne možeš zamijeniti s ničim drugim na ovom svijetu.

Obris stupi prema njoj, pa obasja svoje lice nekakvom minijaturnom, tankom svjetiljkom koja se činila nadasve praktičnom. Bio je nizak, gotovo nizak poput nje, mlad poput nje i jednako tako prestravljen. Nosio je majicu kratkih rukava, koja je mogla biti plava, i hlače koje to nisu bile, jer su dosezale do polovine listova gdje kao da ih je netko odrezao. Njihovo šarenilo nije imalo smisla.

– Ja sam Filip. – prošapće mladić.

Herta šuti, suzdržavajući se da ne korakne unazad od njega. Nije mogla vjerovati, ali činilo joj se da ima naušnicu na desnom uhu.

– Želim ti pomoći. – nastavi mladić – Želim ti spasiti život.

Njoj pobjegne hihot. Slobodnom rukom pokrije usta, pomislivši da je zazvučala histerično.

– Moraš nešto vidjeti. – Iz torbe koja mu je visjela preko ramena izvadi tanak, crni predmet, veličine fascikla kakav bi neki računovođa mogao koristiti.

Nije bila svjesna koliko su joj se oči raširile kada se predmet otvorio poput knjige i zaslijepio je.

..

Herta nije znala što je depresija, ali osjećala ju je.

Cijeli slijedeći dan provela je lutajući gradom, promatrajući ljude koji su se čudili parolama ili se zgražali nad njima. Ali glavna priča bila je nestanak struje, koje su neki fašisti otpisali kao namjerno zamračenje.

– Sve je bila vježba. – Čula je Herta nekog starca da objašnjava, dok je par muškaraca pod stražom debelim slojem boje prekrivao parole.

Ponekad bi joj se učinilo da je u snu. Ljudi su miljeli pokraj nje kao da nisu svjesni što se događa. Kao da nisu svjesni pogleda koje im je upućivala. Kao da nije bilo mržnje u njenim očima. U jednom trenutku bila je na rubu da zgrabi jednog petogodišnjaka za vrat i vrisne: „MRZIMTEEEEE!!!“

Isto tako imala je i napade tjeskobe, ali nije znala što je to.

 

Roman ju je sustigao u Radićevoj, gdje je Herta pomagala nekom tipu koji je iznosio stolice iz prostorija čiji vlasnici su nekamo nestali iz nekog razloga.

Povukao ju je u stranu i gotovo se izderao na nju: – Herta, što radiš?

– Što radim? – Odgurne njegovu ruku od sebe. – Pomažem čovjeku da očisti dućan.

– Pomažeš? – Romanov pogled pobjegne prema muškarcu koji je fućkajući ubacivao stolicu u stražnji dio kamioneta. – To nije njegov namještaj! Pohapsili su ljude i...

– Znam. – Herta odmahne rukom i okrene se od njega. – Preskočimo koje desetljeće i vratimo se u normalu.

– Znam da ovo nije nešto što pitaš damu, ali... Jesi li pijana?

– Naravno da ne. Mrzim alkohol. – Okrene se od njega. – I nisam dama. Ostavi me na miru.

Roman ju je ostavio na miru možda sat vremena.

Upravo je objašnjavala nekom ustaši zašto je neki mladić koji prodaje salatu na placu sumnjivo lice. Roman i Goran pričekali su da se Herta makne od ustaše, pa su požurili za njom i uskoro su je držali za ruke svaki s jedne strane.

– Rekla sam ti da me ostaviš na miru.

– Herta, ne ponašaš se normalno. Ne možemo dopustiti da nas otkucaš.

– Otkucam? Nikad to ne bih učinila! Samo me ostavite na miru.

Goran se činio više ljut od Romana: – Razgovaraš sa ustašama! Iznosiš židovski namještaj.

– Dobro, iznosit ću samo srpski.

– Prekini! – Roman kao da je htio još nešto reći, ali zašuti.

Pričekao je da dođu u podrum njegove obiteljske kuće, gdje su već čekali Marija, Otto i Stevan.

– Što se događa? – Marija je na rubu panike promatrala kako guraju Hertu pred sobom.

Roman zaključa vrata, dok je Herta sjela na klimavu stolicu uz zid i zagnjurila lice u dlanove.

– Poludjela je. – reče Goran.

– Nije. – reče Roman. – Samo je...

– Što? – upita Otto. On je bio visok mladić, uspravnog držanja, izrazito plave kose i plavih očiju. U rukama je držao blok i olovku.

– Što ti izvodiš? – upita Goran. – Zašto si odjednom... Plav?

– Plav? – Otto se zahihoće. – Uvijek sam bio plav.

– Tko je uopće Otto? – namršti se Marija. – Kako je ušao?

– Otto je uvijek bio smeđ. – Roman je kružio oko stola s razbacanim pamfletima koji su bili blijedi kao da su predugo stajali na suncu. – Ofarbao si kosu?

– Ne. – Otto se činio iskreno zbunjen. – Oduvijek sam bio plav.

– И ја га се одувек сећам као плавог. – reče Stevan.

Herta podigne pospan pogled. – Što si rekao?

– Рекох да је Отто одувек плав.

– Definitivno je bio smeđ. – reče Roman.

– A Stevan nije imao bradu. I razumjela sam što priča. – Herta odjednom skoči sa stolice. – Majko mila!

Ostali poskoče kao da ih je nešto ošinulo. Osim Stevana koji je ritmično provlačio češalj kroz gustu bradu.

– Полако, ћерце.

– Sve je još gore! – Herta se zgrabi za glavu, teturajući po pretrpanom podrumu. – Samo što nisam napisala parole i pala u depresiju, koju mi je Filip donekle objasnio, sve je otišlo u kurac! Mislim, još gore nego što bi inače bilo.

Marija se zacrvenjela, ali ne zbog ideologije. – Herta, pazi na jezik! Da te moja mama čuje...

– Koji sad Filip? – upita Roman.

– Много ми је неугодно...

– Dosta ovog sranja! – vikne Goran, pa zgrabi Hertu i posjedne je natrag na stolicu. – Jučerašnja akcija najbolje mi je ilustrirala probleme koji muče našu grupu. Zato sam i htio da se danas nađemo kako bih vam saopštio... – Pljune, pa razgiba čeljust. – Saopćio kako idem u partizane. Odlazim večeras i...

– Imaš neku vezu? – upita Otto, licnuvši vrh olovke.

Marija se trgnula, kao da je zaboravila da je Otto tamo. – Tko si ti odjednom?

– Vezu? Da.... Ali nebitno. Kao što sam rekao, idem u partizane, jer na žalost moram reći kako parolama i pamfletima ništa nismo postigli. Osim što je jadna Herta poludjela.

– Nisam luda, majmune, nego ti pokušavam spasiti život! Svima vama! I sebi samoj! I ovom kretenu koji je odjednom postao nacist! – Herta zašuti kad joj je sinulo. – Postao je nacist zbog mene! Uzročno posljedično putovanje kroz vrijeme?! Je li ovo paralelni svemir? Ili alternativna povijest? Jesam li ja ja ili sam ja druga ja koja nije smjela biti?! – Herta zgrabi pamflete, koji su sada bili čisti, bijeli papir, i stane ih parati. – Jebeni Filip i njegovi pakleni strojevi koji su mu zamjena za ženski dodir!

– Ženski dodir. – Otto protrne. – Schauder. Nego, reci, Gorane, ta tvoja veza...

– Kako povijest može biti alternativna? – reče Roman. – Povijest je povijest. Kako može postojati alternativa? Tko je izgubio bitku kod Waterlooa? Činjenice su činjenice.

– Tko je izgubio drugi svjetski? – uzdahne Herta.

– Tko? – Marija se činila iskreno znatiželjnom.

– MIIII!!!! – vrisne Herta. Zgrabi Stevana za bradu i zabije mu glavu u stol.

– Сунце ти јебем... – Stevan se doslovno odbije od stola i tresne na dupe. Pljune krv, trepćući, kao da ne shvaća gdje se nalazi.

Sažaljenje kratko preleti Hertinim licem. – Žao mi je, Stevane, ali mislim da jedino još po tebi smijem gaziti. – Tresne ga nogom u rebra. – Govno četničko!

Stevan zajauče, dok ga je Roman povlačio izvan dometa Hertinih cipela.

Herta duboko udahne, te stane na čelo stola. – Ovako ćemo. Od ovog trenutka nitko više nije komunist.

– O čemu ti...

– Dosta! Zahvaljivat ćete mi kada ovaj beskorisni rat završi. Mare, ti si zgodna cura. Nađi si nekog dobrostojećeg gospodina koji nije Židov, Srbin, Cigan, niti antifašist. Što je drugo nije bitno, samo nemoj '45. nikamo iz grada.

Marija zbunjeno bulji, kao da Hertu vidi prvi put u životu. – To je poprilično specifično...

– Nadalje, Otto, obuci nacističku uniformu, ali nastoj odbiti bilo kakvu prekomandu u neki logor. S vremenom će se i ti logori pokazati samo kao disko klubovi, ali kroz nekih pedesetak godina neće baš biti najmudrije pričati uokolo da su bili dobra ideja. Od '91. nadalje pričaj što god hoćeš.

Svi šute. Stevan se vrti po podu stenjući. – Јебат ћу ти мајку...

– Gorane – nastavi Herta – ti si najveća kukavica koju znam, pa možda nije ni loše da odeš u partizane. Sretan put. Romane, ti imaš potencijal da jednog dana postaneš narodni heroj i žao mi je što ti moram reći da bi bilo najbolje da se odmah ubiješ. Ako nešto ne želiš onda ne želiš da tvoja bista krasi neki gradski park. Odi u domobrane i sagni glavu.

Goran je na vrhovima prstiju kaskao prema izlazu.

– Gorane – zapjevuši Herta – Kamo ćeš?

Goran se nije osvrtao na nju. – Idem što dalje od tebe.

– Ljudi, pokušavam vam pomoći! – Herta tresne šakama o stol. – Možete se žrtvovati sto i pedeset puta! Sve zaboli kurac za nas! Raskopat će nam trule kosti! Iako smo MI bili na pobjedničkoj strani rata! Nikad nikoga nismo ni ubili, samo smo pisali parole i pjevali borbene! Hitler ima više prijatelja na fejsu od nas! Mrze nas! Ne podnose nas! Žele da nikad nismo ni postojali!

Stevan se pokušavao podići s poda: – Нисам никога убио? Чак ни неку бабу?

Otto se trudi zapisati sve što Herta govori. Nije siguran govori li ona u šiframa. Svakako se čini da će za naciste sve biti wunderbar.

Herta se uspravi i šmrcne, stavljajući ruke na leđa. – Za ove ljude vani, i ponajviše za njihove potomke, ne isplati se boriti. Svakako se ne isplati dati život za njih.

– Ne borimo se za narod? – upita Roman.

– Ne, druže. Nema naroda. Postoji samo fašizam. Zato se sakrijte u neku rupu, dočekajte kraj rata i onda bježite što dalje. Zadnje što želite je da vas pokopaju u Karlovcu.

Tišina. Osim škrabanja olovke po papiru. Ljudi su izmjenjivali zbunjene poglede. Stevan je oštrio nož i odmjeravao Hertu.

Marija pročisti grlo. – Ponavljam, tko je Otto i odakle se stvorio?

– За краља и отаџбину! – Stevan se prekriži s tri prsta i jurne naprijed, ali kao da je neka nevidljiva sila upravljala njime skrene udesno i tresne u Gorana. Odbiju se o zid i padnu na pod, pa se nastave nespretno hrvati. Goran je prestravljeno vrištao.

Roman je zgrabio Stevanovu ruku s nožem i pokušavao ga odvući s Gorana, dok je Otto optrčavao oko njih poput suca na boks meču i svako malo nogom šutao Gorana. – Banditen!

Marija se držala za glavu, na rubu suza. – Herta, što se događa? Ovo nije normalno.

Herta se okrene i otetura van iz podruma.

 ...

 Jama na židovskom groblju bila je poprilična. Bar se tako činilo Goranu.

– Politički – zazove partizan koji je čuvao fašiste – neki domobran želi razgovarati s tobom.

Goran skrene pogled s jame, koju su kopali domobrani jer su ustaše rekle kako im trebaju kopanjem osigurati vrijeme da smisle plan za bijeg, i zaputi se prema grupi od desetak zarobljenika. Većinom su bili ustaše, ali bilo je i par domobrana i četnika.

– Zahtievam sudienje! – vikao je neki ustaški časnik dok je Goran prolazio kraj njega. Stražar ga nabije kundakom u trbuh, pa ovaj padne na koljena zijevajući poput ribe.

Goran umorno uzdahne i ponudi cigaretu Romanu. Ovaj pripali bez riječi. Uniforma mu je bila prljava kao da se valjao po blatu, a na nogama je imao samo jednu cipelu. Goran ga je ugledao ranije, ali nije mu se usuđivao prići.

– Koji ti je bio da odeš u domobrane? – upita.

Roman slegne ramenima. – Zbog Herte, valjda.

– Herte?

– Rekla mi je to prije četiri godine. Tada bih sve učinio za nju.

Goran zavrti glavom, kao da ne zna što bi rekao. Koliko muškaraca mora izgubiti glavu zbog žene?

– Znaš li gdje je?

– Ne. – reče Goran. – Nisam je vidio od onog dana kada nas je ostavila u podrumu.

– Možda je bila pametnija od svih nas. – uzdahne Roman. Pokaže palcem na bradatog muškarca do sebe. – Sjećaš se Stevana?

Goranove obrve poskoče. – Stevan? Jebote, na što ličiš.

Stevan bespomoćno raširi ruke. – Кад сам морао бити четник.

– Morao?

– Да. У једном часу осетио сам нагло испољавање осећања да пустим браду и причам на ћирилици.

– I da ubijaš babe.

– Нисам ја мајке ми. – Stevan je zazvučao kao da recitira.

– Što je bilo s Ottom i Marijom? – upita Goran.

– O Mariji ne znam ništa. – reče Roman. – A Otto je postao upravitelj nekog logora u Poljskoj. Navodno je bio maksimalno učinkovit.

Stevan kimne. – Лепо је када наш човек уме да успе у иностранству.

Onaj isti časnik opet se isprsi ispred Gorana. – Zahtievam advokata.

– Odjebi. – reče Goran.

– Pa zar ovdie nema pravne države?! – vikne ustaša. – Liudska prava zagarantirana su nam rodienjem.

– Molim?

– Ako cviet gradianske inteligencie nestane u sumraku poviesne zbilniosti...

Stražar ga nabije kundakom u rebra, pa onda još nogom dok se ovaj kotrljao po blatu, stenjući: – Krvca moja rodnu grudu moči...

– Daj ga upucajte već jednom! – izdere se Goran.

Stražar odvuče ustašu do rupe i upuca ga. Tijelo padne na domobrana koji je još uvijek izbacivao zemlju lopatom. Ovaj se izvuče van, zausti da protestira, ali onda se predomisli i nastavi izbacivati zemlju.

– Kopaš vlastiti grob. – dobaci mu stražar.

– Znam. – reče domobran.

– Pobuni se. Bježi. Što imaš za izgubiti?

– Ništa. – domobran je ritmično bacao mokru zemlju iz jame.

– Ti nemaš smisla.

– Nemam. Ali ne mogu si pomoći.

– Da te ubijem?

– Kasnije. Ustaše kažu da imaju plan.

Goran pripali novu cigaretu. – Što je ono Herta rekla o slijedećih pedeset godina?

– Da ćemo morati glumiti nešto što nema smisla. – Roman otpuhne dim. – A onda ćemo napokon postati slobodni.

– И своји на своме.

....

 Izaslanstvo grada Karlovca danas je položilo vijence i na novoobnovljenu grobnicu hrvatskih mučenika iz 2. svjetskog rata, mučki ubijenih od strane srbočetničkih komunista 1945., na starom židovskom groblju. Tim povodom gradonačelnik je ponovio kako moramo poštivati žrtve svih totalitarnih režima, makar mislili da su neke od njih možda bile i na krivoj strani.

Podsjetimo, stara spomen ploča uništena je tijekom saniranja groblja od strane stanovite Herte Turudić, navodno dementne starice koja je nekako pobjegla iz doma umirovljenika i čekićem razbila ploču. Gospođa je privedena i uskoro će se naći na optuženičkoj klupi zbog zločina iz mržnje, oskvrnuća mira pokojnika, te oštećenja državne i javne imovine.

Upitani za komentar gradski čelnici samo su kratko rekli da svatko tko čekićem uništava gradsku i državnu imovinu, plaćenu teško stečenim novcem poreznih obveznika, mora odgovarati pred zakonom. Gospođa možda jest stara, ali pravna država je pravna država.

„In der Geschichte werden wir alle gleich behandelt.“, kratko je prokomentirao Otto Schweinsteiger, još uvijek vitalni povratnik iz Argentine.

Filip je odselio za Irsku. Ali to i nije toliko bitno za ovu priču.