Mlada volonterka iz Turske Başak Dursun od kolovoza je dio ekipe Centra za mlade Grabrik i udruge Carpe Diem
U originalu angažirana na projektu vezanom uz izbjeglice iz Sirije, vrlo brzo počela je poučavati i Karlovčane – jedne uči engleski, a druge turski jezik. Zato je za početak pitamo kako se snalazi s hrvatskim…
– Slabo! Trudim se naučiti ponešto, ali moram priznati da mi je hrvatski jezik dosta težak. Ipak, znam neke najosnovnije riječi i fraze, da se mogu snaći ako zatreba u nekoj prilici, no dosad je nije bilo, jer koliko mogu vidjeti gotovo svi jako dobro pričaju engleski pa dosad nisam imala problema u komunikaciji.
Za početak nam reci nešto o sebi…
– Imam 24 godine, dolazim iz glavnog grada Turske, Ankare, i završila sam studij međunarodnih odnosa. To su osnovni biografski podaci, a sada ti dalje pitaj što te zanima.
Je li ti ovo prvi volonterski posao, barem što se tiče inozemne suradnje?
– Nije, bila sam već na dva “internshipa” u Italiji i Mađarskoj, no na kraće vrijeme. U Turskoj sam obavljala povremeno i volonterske poslove, posebno nakon nedavnog katastrofalnog potresa, kada sam bila dio ekipe koja je sakupljala pomoć u hrani, higijenskim proizvodima, pokrivačima i slično i potom to upućivala na stradala područja. Ipak, boravak u Karlovcu je na neki način nešto novo i može se reći da je prvo, jer ipak ću ovdje živjeti godinu dana, što je jedno sasvim drugo iskustvo.
Tu si već dva i pol mjeseca pa vjerojatno imaš već i neke dojmove, kako si se snašla, kako ti se sviđa?
– Uh, sada je dobro! (smijeh)
Na početku ti nismo baš legli?
– Haha, ma ne! Možda će ti zvučati čudno i znam da ljudi ovdje doživljavaju Tursku kao zemlju u kojoj je često jako vruće, ali kada sam stigla u Karlovac stvarno sam se pitala kako ću ja to izdržati. Danima je bilo jako jako vruće, ali to je i manji problem, jer, da, istina je, često je i u Turskoj jako vruće, ali kod nas je zrak suh, nisam naviknuta na tako veliku vlažnost i sparinu i stvarno mi je bilo teško u početku. Ali samo klimatski! Inače mi se grad svidio od prve, Ankara je velika i bučna i nešto ovako sam i željela i tražila, jedan mali, ugodan i lijep grad u kojem se možeš malo i odmoriti od stresa i buke, a opet stalno ima i nekih događanja.
Što ti se najviše svidjelo?
– Vjerujem da nisam prva koja će to reći, ali svakako parkovi i općenito zelenilo. To je stvarno nešto predivno, obožavam šetati po gradu, pogotovo po parkovima i uz rijeke. A, u Korani sam se i okupala i bilo mi je to prvi puta u životu da se okupam u rijeci. To je svakako još jedno bogatstvo Karlovca, rijeka usred grada u kojoj se možeš okupati.
Da odmah riješimo dojmove do kraja, ima li nešto što ti se ne sviđa?
– Pa i ne baš, zaista mi je lijepo ovdje. Možda ta neka jezična barijera ili činjenica da sam ipak tu potpuni stranac tako da nisam baš stekla nove prijatelje, ekipa iz centra je odlična, no i oni imaju svoje obaveze u drugo vrijeme. No, nije to ništa strašno, moram reći da su ljudi jako ljubazni i pristojni i spremni pomoći, što god da pitam ili trebam uvijek mi svi rado izađu u susret.
Ako ti je tako dobro jesi li zapravo birala grad ili projekt?
– Haha, ipak projekt, ali se sve lijepo poklopilo. Bila sam zainteresirana za ovaj oblik volonterskog rada i kada sam vidjela projekt Carpe Diema, koji uključuje rad s djecom iz Sirije koja su prije bila u Turskoj, dakle govore i razumiju turski, odmah mi se učinilo kao nešto kao stvoreno za mene, a možda i dobra priprema za stvari kojima se želim baviti, iako je ovdje više riječ o djeci, a neki moj prvenstveni interes su mladi.
Što zapravo radiš?
– Osnova je tečaj engleskog jezika, ali Centar za mlade i inače je uvijek otvoren za njih, kao i za svu drugu djecu i mlade u gradu, tako da ponekad dođu i izvan tečaja pa se podružimo, popričamo…
No, poučavaš i Karlovčane, ali ne engleski?
– Tako je, imam i tečaj turskog jezika za domaće, sa 16 polaznika i to me ugodno iznenadilo, kao i to da gotovo svi znaju ponešto turskog. Uglavnom je riječ o početnicima, ali nije im turski bio potpuna nepoznanica, ubrzo sam shvatila da je to zato jer su i kod vas jako popularne turske TV serije.
Jedna od ranijih volonterki, također iz Turske, jako se iznenadila tom činjenicom, je li i tebe iznenadila ljubav Hrvata prema turskim sapunicama? Gledaš li ih i ti?
– Nije! Kažem, već sam bila na dulje vrijeme izvan Turske i znam da su naše serije dosta popularne u puno zemalja. A ja ih baš i ne gledam više, bilo je nekoliko starijih koje sam voljela, no ove nove mi se ne sviđaju previše.
Ispunjavaju li spomenuti tečajevi jezika tvoje vrijeme ovdje, ili imaš i druge obaveze?
– Uvijek ima i drugih obaveza, naravno u skladu s vremenom, no i tečajevi su poprilično zahtjevni, trudim se napraviti što bolje taj posao pa se cijeli tjedan spremam za novi sat. Izvan toga, naravno, pomažem u svim projektima Carpe Diema i Centra za mlade Grabrik gdje je moja pomoć potrebna, kao nedavno na predstavljanju volonterskog rada, a moja cimerica i kolegica volonterka Ainona iz Katalonije i ja uskoro ćemo krenuti i s podcastom koji smo nazvale KATATURKA, dakle povezali smo Kataloniju, Tursku i Karlovac, a u njemu ćemo govoriti i o našim iskustvima ovdje, ali i općenito o iskustvima volontiranja i mogućnostima koje se pružaju mladima.
Spomenula si već da puno šetaš, kako još provodiš slobodno vrijeme?
– Jako često idem u kino, to mi je super da imate titlove, a ne sinkronizaciju pa mogu najnormalnije pratiti filmove. Volim igrati šah, ali zasad nisam još našla nekog partnera ili partnericu “uživo” pa ga uglavnom igram online. Prijavila sam se i na tečaj crtanja i slikanja čemu se baš veselim, jer sam to već dugo željela i, eto, u Karlovcu sam napokon pronašla vremena i za to. I kuham puno, volim kuhati, a i donekle sam primorana na to, jer sam vegetarijanka pa mi je najdraže da se sama pobrinem za svoju prehranu, srećom s namirnicama nema problema, može se nabaviti sve što volim pa i stvari koje su možda specifičnije za Tursku. Puno je toga po dućanima isto, ali uvijek ima i razlika pa volim šetati i razgledavati i po dućanima, jer uvijek se nađe zanimljivih stvari koje mi nemamo.
Jesi li probala što od tradicionalnih hrvatskih jela i jesi li imala kakvih ozbiljnijih “dodira” s našom gastro i pop kulturom dosad?
– Prvo mi sad na pamet padaju Dani piva, jako su mi dobri bili pereci, to mi se baš svidjelo. A i jako ugodno me iznenadila glazba, bendovi koji su svirali, bilo je baš dobro.
Jesi li zapamtila koga od izvođača?
– Baby Lasagna! (smijeh)
A, budući ljudi ovdje toliko vole turske serije, jesi li ti dala šansu kojoj hrvatskoj?
– Ne, ali samo zato jer zapravo to i ne mogu, zbog jezika.
Spomenula si da dan nakon našeg razgovora ideš u Šibenik, jesi li imala prilike posjetiti još nešto od Hrvatske?
– Da, bila sam u Zagrebu i Rijeci te na treningu u Orahovici, gdje smo zapravo upoznali volontere iz Šibenika, koji su nas pozvali da im dođemo u goste. Naravno, voljela bih vidjeti što više od Hrvatske, ali velika mi je želja ako ikako bude moguće kad budem imala slobodne dane da posjetim Island. Znam da nije baš blizu (smijeh), ali opet, bliže je nego iz Turske, a ta zemlja me oduvijek fascinirala i jako je želim posjetiti.
Kad smo već na tim turističkim temama, što bi preporučila Hrvatima koji idu u Tursku, što posjetiti, što vidjeti?
– Hm, tako jako želim reći Ankaru… (smijeh). Ma ne, stvarno, posjetite Ankaru! Pogotovo ljubitelji muzeja, vrijedi vidjeti muzeje koje Ankara nudi, kako povijesne tako i kulturne. Jasno, svi znaju za Istanbul i morske destinacije, ali ja nisam baš neki fan Istanbula pa ću reći i da vrijedi vidjeti Izmir. Od, pretpostavljam, manje poznatih lokacija Hrvatima, preporučam Gaziantep koji je jako zanimljiva destinacija.