Osnivač i dugogodišnji voditelj cijenjenog festivala DORF u Vinkovcima posljednjih godinu dana na mjestu je tajnika Kinokluba Karlovac. U Karlovac je iz Vinkovaca došao preko - Ozlja. A, kako je to sve počelo...
– Pa najbolje da onda krenemo od početka. Završio sam Ekonomski fakultet 1996. godine i od tada sam podosta mijenjao poslove po Vinkovcima, radio sam u Spačvi kao i svaki pravi Vinkovčanin, pa u Erste banci, u hotelu, bilo je dosta tih poslova, ali i sve nešto pomalo nesigurno, često se mijenjalo i onda u jednom trenutku kada sam ostao bez posla počeo sam slati prijave i zamolbe posvuda. Kada pitaš od kuda ja u Ozlju mislim da sam u tom trenutku imao sigurno jedno 50 životopisa poslanih, ako ne i punih 100. I iz Ozlja su se odmah javili, pozvali me na razgovor, sve je dobro prošlo, supruga i ja smo malo popričali i nismo zapravo previše dvojili.
Jesi li uopće do tada čuo za Ozalj? I na kojem si mjestu zapravo zaposlen isprva?
– Nisam. Nema smisla da sad nešto muljam, stvarno nikad čuo, kada sam vidio natječaj prvo sam išao guglati da vidim gdje je to uopće i šta je to (smijeh). Ali, svidjelo mi se što vidim, jest da je bila velika promjena iz ipak grada otići praktički u seoski kraj, no u tom trenutku to nam je odgovaralo. Prvo sam, bilo je to 2015. godine, radio baš u Gradu Ozlju, kao voditelj odsjeka za gospodarstvo i projekte, a onda se otvorila mogućnost za rad u turističkoj zajednici, prijavio sam se i tamo i 2021. postao direktor Turističke zajednice područja Kupa.
Ti noviteti u TZ-ima nisu još uvijek svima u potpunosti shvatljivi i jasni pa nam reci što zapravo sve spada pod TZ Kupa?
– Grad Ozalj i općine Žakanje, Ribnik, Kamanje, Lasinja i Draganići.
Koliko si zadovoljan obavljenim poslom tamo? Kako obično pratim i sektor turizma za KAportal čini mi se da je porast posjeta bio očit, jedno vrijeme Ozalj je bio praktički bez noćenja…
– Uvijek se može i više i bolje, moje je mišljenje da je taj kraj jako atraktivan i da ima potencijala za veliku turističku priču. Što se tiče smještaja svakako smo napravili pomak, iako još uvijek nema hotela, već se sve svodi na apartmane i kuće za odmor, ali ima tu i vrlo atraktivnih lokacija koje su namijenjene onima dubljeg džepa i koje isto imaju prođu. Kupa je divna rijeka i mislim da bi u skorijoj mogućnosti mogla doživjeti svojevrsni “boom” kao što je već prošla Mrežnica. Jasno, to sad treba i dobro procijeniti i dobro regulirati da od toga to područje dobije što više pozitivnog, a da se smanje mogući negativni efekti.
Konačno, prošle godine putovanja zasad završavaju i dolaziš u Karlovac…
– Zapravo, u Karlovcu smo od 2021. godine, ali od prošle godine sam tu i zaposlen. Karlovac nam se odmah svidio kao grad i gledali smo gdje bi se mogli “ubaciti” i kada se pojavila zgodna prilika iskoristili smo je. Supruga je našla posao kao odgajateljica u vrtiću, a ja sam 2023. dočekao ono što je “moj teren” i vidio natječaj za tajnika Kinokluba Karlovac, prošao sam, dobio posao i sada sam tu i zasad uživam. U biti, ja sam zaposlenik Zajednice tehničke kulture pa s te pozicije obavljam posao tajnika, a radim i u ZTK na poslovima koji su tamo potrebni.
Kažeš “tvoj teren”, jer film je zapravo tvoja velika ljubav od ranih dana, a i cijelo ovo vrijeme si i iz Ozlja i Karlovac vodio i dosta poznati festival DORF u Vinkovcima?
– Pa je, film mi je oduvijek bio jako drag, a što se tiče DORF-a, koji je, za one koji ne znaju, festival glazbenih dokumentaraca, upravo su glazbeni dokumentarni filmovi bili jedna od središnjih točaka mog kolekcionarstva. Kada je ta kolekcija postala četveroznamenkasta počeo sam razmišljati i o tome da je šteta da sve to ostane samo za mene pa je 2006. došlo i do prvog DORF-a, koji je stvarno odmah izazvao veliku pozornost i ljudi su pozitivno reagirali, tako da smo, eto, izdržali svih tih 18 godina, a ja sam ga s velikim veseljem i entuzijazmom nastavio raditi i nakon selidbe.
DORF nije samo festival, imali ste i druge projekte?
– Da, i ako govorimo o filmskim projektima onda su mi tu posebno draga dva projekta. Prvi je dokumentarac o Punčkama, u jedno vrijeme jako popularnom ženskom bendu iz Vinkovaca, koji se nažalost relativno brzo razišao, jedna je djevojka u Australiji, jedna u Americi… A, drugi, možda i najdraži projekt bio je o hip hop sceni u Vinkovcima, jer u jednom trenutku se pojavila zaista zanimljiva i brojna scena koju smo željeli približiti ljudima kao kontrast onoj, iskreno rečeno i pomalo šupljoj i napuhanoj priči o Vinkovcima kao nekom rockerskom gradu.
Nisu?
– Nisu. Ne na taj način na koji ih ljudi ponekad doživljavaju. To je bio splet okolnosti da su se u isto vrijeme pojavila 2-3 benda i, naravno, legendarni Satan Panonski, ali od toga vrlo brzo nije bilo ništa, barem u samim Vinkovcima. Naravno, rocka ima pa sam i sam jedno vrijeme radio i kao organizator koncerata u jednom tamošnjem bircu čiji mi je vlasnik dao stvarno potpunu slobodu da dovodim koga hoću. Vinkovci su s jedne strane na periferiji događanja, s druge strane je to nekad i dobro, jer lako dovučeš sve one bendove koji krenu put Slavonije ili Srbije, kao i te iz Srbije ako dolaze negdje u Hrvatsku pa je stvarno bilo jako dobrih koncerata i izgradila se dobra priča.
Rekao si mi jednom da su ti koncerti bili i “ulaznica” u karlovačku ekipu?
– Jesu! Nekako mi je po dolasku ovdje “prirodna sredina” za izlaske bio Ziggy, pogotovo kad je krenuo i s koncertima, ali jedno vrijeme je to bilo onako, samotnjački. Dođem, niti ja kome prilazim, niti netko prilazi meni, sve pet, svi ljubazni, ali ništa više od toga. Onda je bio koncert My Buddy Moose koje sam i ja radio u Vinkovcima i dobro se znamo pa sam im se javio i tako kroz priču su me “skužili” i Ivka, Kundić, sva ta ekipa i to mi je bila “ulaznica” kako kažeš.
No, Kinoklub ti nije bio nepoznanica?
– Ne, nikako. Postoje dva filmska čuda u Hrvatskoj, a jedno je Karlovac. Mislim da vi toga niste ni svjesni, što u neku ruku i razumijem, jer najslabije vidiš ono što ti je pred nosom, ali Karlovac je meni u filmskom smislu, za hrvatske prilike, bio Berlin. O Karlovcu svi pričaju u filmskim krugovima i o tome što su napravili ljudi iz Karlovca, s festivalima, sa stvaranjem kvalitetnih ljudi, sa suradnjama, a sve to u jednom dugom razdoblju u kojem grad nije imao kino, a oni ne samo da su očuvali filmsku kulturu, nego su se nametnuli kao jedna od najboljih i najpozitivnijih priča. Reći ću samo kao jedan primjer – suradnja sa školama. Opet, nekom je to možda sitnica ili nešto što se podrazumijeva, ali to ne može biti dalje od istine. Ja sam bio oduševljen kada sam vidio koliko je škola u Karlovcu, ali i Dugoj Resi i po manjim mjestima, željno suradnje s Kinoklubom, koliko učiteljica zove, raspituje se, dolaze na radionice i tečajeve, to nema apsolutno nitko u Hrvatskoj. Isto tako, ja sam oduševljen koliko su bivši članovi, danas uspješni filmaši, i dalje vezani za Kinoklub i kako se rado odazivaju pa i sami pitaju mogu li što pomoći i kako, od jednog Vjekoslava Živkovića koji je jako ime u hrvatskoj animaciji, preko Saše Poštića pa do Pavla Kocanjera koji je izuzetno vrijedan i kvalitetan dečko i velika je stvar da se takvi ljudi vraćaju u Karlovac i nalaze ovdje. Zato da me pitaš što je prvo što mi je cilj u Kinoklubu to je pronaći nekako sredstva za zapošljavanje barem dvoje ljudi.
Rekao si da je Karlovac jedno od dva filmska čuda, koje je drugo?
– Za one koji znaju filmski svijet opet neće biti iznenađenje kad kažem – naravno, Gunja. To je zaista pravo čudo što su tamo napravili u jednom praktički selu. I održavaju se iako je drastično opao broj stanovnika, pogotovo nakon poplave.
U neku ruku Kinoklub u Karlovcu i ti u Vinkovcima radili ste sličnu stvar, održavali filmsku kulturu u gradu bez kina. Kako je sada u Vinkovcima?
– Nikako, nažalost. Svjestan sam kolike su bile frustracije kod ljubitelja filma u Karlovcu u tih petnaestak godina koliko ste bili bez kina i to je svakako nešto što se nije smjelo dogoditi. S druge strane, Vinkovci kino nemaju od 1995. godine i ne vidim nažalost nikakvu inicijativu i želju da se to promijeni.
Imaju zato Matakovića i razvijenu strip kulturu… to ti je također velika pasija?
– Je, iako smo i tu nažalost izgubili Salon stripa koji je bio fenomenalna i vrijedna manifestacija. Nažalost, već neko vrijeme ga nema, iako sam baš ove godine za vrijeme DORF-a načuo da se planira neko obilježavanje 40 godina od prvog Salona. Mislim da je to ipak jednokratna priča, iako bi svakako bilo lijepo kada bi se netko potrudio nastaviti tu tradiciju. Ima tih nekih stvari u Vinkovcima koje jednostavno nismo nikada dobro vrednovali, recimo u jednom trenutku Vinkovci su imali najveći broj mladih akademskih slikara i kipara u odnosu na broj stanovnika. Salon stripa je meni kao klincu bio čudo, to je možda bila i prva stvar koja me okrenula popkulturi, uživao sam u tome, cijeli grad je znao biti u nekakvom stripovskom duhu, Mataković je radio neke lude putokaze po gradu, originalne table stripova su visjele po gradu, nezaboravno.
Pratiš li i dalje i svijet stripa?
– Pratim i, evo, drago mi je da mogu reći da je tu Karlovac sasvim u redu što se tiče kolekcija koje imaju Knjižnica za mlade i Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić. Ne znam koliko je to “popularno”, odnosno koliko često se posuđuje, ali ako ima ljubitelja stripa koji za to možda i ne znaju, mogu reći da stvarno vrijedi pregledati zbirke u karlovačkim knjižnicama, vrlo su kvalitetne i može se svašta dobrog naći.
Da se vratimo Kinoklubu, radite jako puno događanja i dok festivali rastu, od Four Rivera za koji vlada interes u doslovno svakom kutku svijeta, do manjih festivala koji se također uzdižu kao Stop Motion Scena i FUSE, nekako mi se čini da je Riječno kino malo “zapelo”, odnosno da je prije bilo i sadržajnije. Bilo je i dječjih filmova, više programa u samom gradu…
– Dijelom je to istina, ali mislim da je to sasvim prirodna stvar uz promjene i u samom gradu. Sada imate kino, zatim Foginovo kao neka glavna lokacija postaje malo upitno jer je s obnovom i osvjetljenjem mosta izgubilo dio svoje čari u kontekstu kasnonoćnih filmskih projekcija. Zato se trudimo naći neke nove lokacije i mislim da je ove godine pun pogodak bilo novo kupalište na Turnju i vjerujem da ćemo nastaviti suradnju i naredne. Također, trudimo se uvesti novitete kao što je kino na kajacima. A, što se tiče samog broja projekcija u Karlovcu to je opet vezano uz otvaranje kina, jer dio priče Riječnog kina je uvijek bio i dovođenje filmova u mjesta gdje ljudi rijetko imaju priliku pogledati neki film.
Imaš dvoje djece, jesu li oni već zainteresirani za film?
– Helena više nije mala, ona je treći razred srednje škole i je, ima interesa, članica je Kinokluba, vodi gimnazijski podcast, dosta je u tome, sad koliko će je to zanimati i u budućnosti vidjet ćemo. Matija je drugi osnovne i čini mi se da ide skroz u drugom smjeru, zanima ga programiranje, ide već na prve tečajeve i mislim da će on biti prvi Šarić koji će nešto i zaraditi u životu (smijeh), a ne samo osjećati potrebu da vraća dug prema zajednici i slične gluposti (smijeh).
Ljubitelj si i kvizova?
– Umjereni. Ekipu s kojom igram sam upoznao još u Ozlju na kvizovima koje smo tamo organizirali i sada s njima igram karlovačku pub kviz ligu, ali meni je to više zgodno druženje, a nisam baš jako zagrižen kao mnogi. Dođeš, podružiš se, nasmiješ se, nešto znaš, nešto ne znaš pa naučiš i super. Evo sad smo prošli tjedan po prvi puta pobijedili u Karlovcu i bilo je gušt, a tko zna, možda ovaj tjedan budemo među zadnjima.
Za kraj, spominjao si svoje popkulturne kolekcije, što je u njima po tvom mišljenju najvrjednije?
– Nešto skroz deseto! Imam bezbroj glazbenih dokumentaraca, oko 800 ploča, brdo stripova… ali mislim da su zapravo kolekcionarski najvrjedniji primjerak koji imam potpisi cijele jugoslavenske košarkaške reprezentacije iz Seula 1988. Moj tata je bio atletski trener i boravio je na Rogli u isto vrijeme kada su se oni tamo pripremali prije Olimpijskih igara i prikupio mi je te potpise, svi su tamo, Kukoč, Rađa, Dražen… to mi je i danas jako draga stvar.
Jesi li pogledao “Dražena”?
– Nisam još, vidim da ima različitih kritika, od jako pozitivnih do jako negativnih. Vjerojatno je istina negdje u sredini, ali zasad ne mogu komentirati.