Redove karlovačkog Kelteksa ovog je ljeta pojačala i Kanađanka Sarah McGee, pristigla iz tamošnjeg sveučilišnog sportskog programa. Za početak smo je pitali je li joj ovo prvi dolazak u Europu...
– Ne, bila sam već u Europi, u Irskoj imam i rodbinu, jer tamo su nam obiteljski korijeni, no Karlovac je prvi grad u kojem živim nakon rodnog Edmontona. Naime, u Edmontonu sam i rođena i školovala se, uključujući koledž, MacEwan University, na kojem sam završila umjetnost i politologiju. I, naravno, igrala odbojku!
Kada si počela s odbojkom? I kakav je uopće sustav natjecanja u Kanadi, kakve su lige?
– Zapravo i ne postoje lige na način kako je to u Europi, postoje određeni klubovi i ljetne lige, ali uglavnom se sve temelji na natjecanjima kroz školski sustav. Postoje i provincijska natjecanja, ja sam s odbojkom krenula malo ozbiljnije tek sa 16 godina, do tada sam igrala za školu, a o drugom nisam puno ni znala niti pratila. Potom sam sa 18 ušla i u ekipu provincije Alberta, a onda je došao i koledž u kojem sam svih pet godina igrala za sveučilišnu ekipu.
Nakon toga? Postoji li neka seniorska kanadska liga?
– Ne, odnosno ne profesionalno.
Da se vratimo onda na koledž, kakav je sustav natjecanja u Kanadi? Hrvatski ljubitelji sporta su donekle upoznati s američkim sveučilišnim sportom, prati se NCAA košarka, college football i slično, no o kanadskom znamo malo.
– Dosta je sličnosti, ali ima i razlika. Što se tiče podjele, U Sports, što je ime krovne organizacije sveučilišnog sporta u Kanadi, ima četiri osnovne divizije. Canada West je divizija u kojoj su i moj Edmonton i provincija Alberta, a preostale tri su Ontario University Athletics, Atlantic University Sports i Réseau du sport étudiant du Québec. Bilo je lijepo i uzbudljivo biti dijelom naše ekipe, jer smo upravo tada počeli “rasti” i ulaziti u play off, tako da tu ima neke sličnosti i s Kelteksom, tu su isto sve cure jako mlade, ali se polako dižemo i vjerujem da ćemo igrati sve bolje i bolje.
Igrala si samo odbojku?
– O ne! (smijeh) Igrala sam sve, lakše bih ti nabrojala sportove koje nisam probala. Najozbiljnije sam se bavila hokejom na ledu, počela sam već sa 4 godine i igrala sve negdje do četrnaeste, jedno vrijeme sam maštala da ću jednom igrati u NHL-u, nema veze što žene ne igraju u NHL-u, ja hoću! (smijeh). Igrala sam i nogomet, košarku, softball, badminton, bavila sam se i atletikom, jedna od omiljenih sportskih disciplina mi je skok s motkom, tu sam bila i solidna, nastupala sam na provincijskom prvenstvu.
Znaš li da Karlovac ima žensku hokejašku ekipu?
– Ne! Gdje? Zašto ja to ne znam?
Haha, dobro, sad su na “pauzi” ili se bave inline hokejom, jer led dolazi tek u prosincu.
– A, gdje je klizalište?
E sad… jel znaš gdje je Šanac?
– Znam, tamo sam gledala košarku!
E pa preko puta!
– Odlično, jedva čekam, nadam se da ću ih uhvatiti prije odlaska kući na Božićne praznike, a sigurno kada se vratim.
Hoće li obitelj ili prijatelji uzvratiti posjet?
– Hoće, mama i tata će doći negdje početkom proljeća i biti sa mnom do kraja Superlige, a onda će malo proći Hrvatskom i razgledati je.
Koliko si zapravo znala o Hrvatskoj prije nego što si došla ovdje?
– Bit ću iskrena, malo. Ali nešto ipak jesam. Ipak sam studirala politologiju pa sam znala da je jedna od članica EU, da je prošla rat, čula sam za neke stvari preko “popkulture”, za Dubrovnik preko Game of Thrones, čula sam za Hvar, više se i ne sjećam kako, ali jesam. Brat je bio u Zagrebu kada je putovao Europom… Za Karlovac nisam čula, ali odmah sam ga dobro istražila i najviše me oduševilo to da imate četiri rijeke.
Spomenula si da ti je Karlovac prvi grad u kojem zaista živiš nakon Edmontona, sada i da si bila na košarci u Šancu pa kako ti se zapravo sviđa ovdje? Koliko si se naviknula na ipak puno manji grad od Edmontona i sigurno drugačiji način života nego u Kanadi?
– Prvo mi je bilo jako različito, ali brzo sam se uhodala i mislim da sam se već sasvim dobro priviknula i naviknula. Karlovac mi je jako sladak, to što je manji nije nikakav minus, jer to ima i svoje prednosti, grad je siguran, miran, sve to je nešto što sam i željela. Uživam u šetanju, stvarno ima jako puno lijepih mjesta za šetanje. Volim karlovačke rijeke, rekla bih i da ih znam nabrojati ali zapravo sad kad ih nabrajam u glavi jedna mi baš fali, a druga me stalno muči. Super su mi pekare (smijeh), možda malo neobično, ali nema ih toliko u Kanadi. I mislim da u cijelom životu nisam popila toliko kava koliko sam u ova tri mjeseca u Karlovcu! Svi stalno govore “idemo na kavu, idemo na kavu”!
Koje znaš, koje te muče?
– Kupa i Korana, to znam. I onda je ona najteža, Mšeržin… nešto (smijeh).
Mrežnica! I Dobra. Pa Dobra je bar lako za zapamtiti, “dobra – good”, a vidim da znaš pomalo hrvatskog, kako ti to ide?
– Da, Dobra! Trudim se, zadala sam si da svaki dan naučim barem jednu novu riječ. Naučila sam neke osnovne izraze, pozdrave, zahvale i jako se trudim usvojiti odbojkaški rječnik, iako tu često kada trener drži govor još uvijek najviše pomaže Google Translate.
Kako si zapravo došla u Karlovac kao odbojkašica?
– Preko suigračice iz koledž ekipe Haley Gillfilan, ona me upoznala s tom mogućnošću i odmah mi se svidjela ideja da nakon koledža igram odbojku još neko vrijeme. Zapravo, i ona je sada u Hrvatskoj, igrala je u Mađarskoj i Francuskoj i sada je u Marini Kaštela, baš smo prošli vikend igrale s njima onu “ludu” utakmicu koju smo morale dobiti i bolje da ne pričamo o njoj previše jer će mi se opet probuditi traume (smijeh). I Haley i ja nismo jedine, trenutno su četiri Kanađanke u Hrvatskoj, tri u Superligi i još jedna djevojka koja igra u drugoj ligi.
Postoje li razlike u pristupu treninzima i utakmicama u Kanadi i Hrvatskoj?
– Jasno da neke razlike postoje, ali one neke odbojkaške osnove su iste. Vidi se da je naš trener vrlo stručan i kvalitetan, volim njegovu radnu etiku, a u samom radu postoje možda samo neke male razlike. Možda je veća razlika u samom ritmu, jer u Kanadi je sistem sveučilišnih natjecanja bio takav da igramo dvije utakmice svaki vikend, petkom i subotom protiv iste ekipe pa su onda, razumljivo, i treninzi bili prilagođeni tome.
Koliko si zadovoljna rezultatski dosad, očito je da su velike promjene u klubu dovele i do određene neuigranosti, ali čini se da igrate sve bolje?
– Tako nekako i ja mislim, sigurno da nismo zadovoljne dosadašnjim rezultatima, ali dižemo se, stigle su i prve pobjede, a i još smo neke utakmice odigrale dosta dobro, nažalost bez krajnjeg rezultata. Mislim da je ovo dobra ekipa i da će se taj rast nastaviti i da se navijači ne trebaju brinuti oko ostanka u Superligi.
Gdje si smještena u Karlovcu?
– U hostelu Bedem i jako sam zadovoljna, a puno pomaže što je uz mene i suigračica Duška iz Bosne i Hercegovine pa nisam sama. Nismo u istoj sobi, ali odmah smo jedna do druge tako da smo praktički skupa.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
– Šetam, čitam, volim i filmove, ali tu sam se dobro zeznula i kad sam odlučila napokon otići u kino nisam baš dobro proučila i završila na hrvatskom filmu (smijeh). Jasno, nisam ništa razumjela. Od nekih drugih zanimacija volim jako zemljopis, kod kuće bi tata i ja stalno igrali neke zemljopisne kvizove i ispitivali se međusobno. Kada imam vremena bavim se i vezenjem. Kod kuće imam i psa corgija i slobodno možeš napisati da mi svi nedostaju, ali on najviše! Znaju to i obitelj i dečko, najviše mi on fali!
Pratiš li hokej i iz Hrvatske, jesi li još uvijek fan?
– Da, naravno, veliki fan Edmonton Oilersa! Pratim koliko se može, malo je nezgodno zbog vremenske razlike, ali rezultate pratim.
Koji su ti planovi nakon sezone? Ostaješ u odbojci ili planiraš započeti s karijerom? Što bi zapravo voljela raditi?
– Odmah nakon sezone planiram i ja malo proći Hrvatskom, a zatim provesti ljeto u Kanadi. To je sigurno, a što poslije toga, ne znam. Fakultet mi nudi široke mogućnosti, a ja se nekako najviše vidim kao srednjoškolsku učiteljicu. No, još nisam odlučila hoću li to biti odmah nakon ove sezone ili bih možda odigrala još jednu sezonu u Europi, možda negdje drugdje, a možda i opet u Karlovcu, lijepo mi je ovdje.
Igraš li i preko ljeta odbojku na pijesku?
– Ne ozbiljno, ali sudjelujem redovito na turniru koji su pokrenuli moji prijatelji i na kojem se prikupljaju sredstva za dječju bolnicu.
Ostaje još samo da ti poželimo puno sreće i u odbojci i kasnijem životu!
– Ja bih još iskoristila priliku da se stvarno od srca zahvalim svojoj obitelji koja me oduvijek u svemu jako podržava i bez njihove potpore sve bi bilo puno teže. Dakle, mama Rose-marie, tata Brian, braća Michael i Patrick i sestra Rebecca, hvala vam na svemu i uskoro se vidimo!