Našeg današnjeg sugovornika zasigurno bolje znate kao dugogodišnjeg djelatnika Hitne pomoći, ljubitelji dobre glazbe sjećaju ga se i s gradskih svirki, a nedavno je postao i teniski prvak. Gdje, kako? Je li to nešto novo ili traje već godinama, samo za to nismo znali?
– To je zapravo povratak tenisu kao staroj ljubavi. Igrao sam ga od negdje sedme godine pa kroz sve te mlađe kategorije, stigao sam i do seniorskog uzrasta, iako sam tada već imao i druge obaveze pa nisam igrao seniorske turnire i to je jedina stvar zbog koje osjećam žal, ništa strašno, ali malo mi je žao da nisam tada kada sam bio na vrhuncu isprobao malo ozbiljnije turnire i konkurenciju. Ipak, igrao sam tada Prvu ligu za Karlovac, i to prvu ploču pa je bilo i dobrih mečeva i protivnika.
Koji je najjači tenisač s kojim si igrao?
– Ne službeno, jer smo bili u istom klubu, ali naravno to je Marin Čilić. Znaš vjerojatno da je Čilić jednu sezonu igrao za Karlovac dok smo bili prvoligaši, imao je tada ja mislim 16 godina i već se vidjelo da je velik talent, ne samo po igri, nego i po cijelom ponašanju. Sjećam se dobro jedne utakmice koju smo dobili i, normalno, mi svi sretni, dogovaramo se za izlazak da proslavimo, a Marin sasvim ozbiljno i hladnokrvno kaže “Sori dečki, moj tata je previše uložio u mene da bih ja tulumario”. I doma na spavanje! Možda je to nekom čudno na prvu, ali tu je razlika između onih koji su možda samo talenti i onih koji su spremni napraviti sve da svoj talent iskoriste do maksimuma.
Nakon koliko si se vratio tenisu? Jesi li u međuvremenu igrao barem rekreativno s frendovima?
– Nakon 15 godina i zaista ništa, mislim da nisam dotaknuo reket u tom periodu. Onda me počelo kopkati opet kada su se malo posložile stvari na poslu, u obitelji, prvenstveno kada sam si posložio stvari u glavi i kada sam osjetio da si mogu to izorganizirati, osjetio sam i da mi nedostaje i krenuo sam s treninzima, kako teniskim, tako i na samom tijelu, jer nije ista stvar sa 20+ i sa 40+ odigrati teniski meč. Pogotovo jer u našoj veteranskoj konkurenciji turniri traju kraće, jer ljudi imaju druge obaveze, ali nisi zbog toga manje opterećen već, naprotiv, više. Često je riječ o vikend turnirima u kojima ako ti ide i ako daleko doguraš odigraš po četiri meča u dva dana. I to ne u dva dana nego u malo više od 24 sata, dogodi se da igraš prvi meč u subotu u podne pa jedan predvečer, u nedjelju ujutro polufinale i onda oko podneva finale.
O kakvim je turnirima zapravo riječ?
– Riječ je o Hrvatskoj uniji tenisača koja je pokrenula ciklus turnira za veterane i rekreativce. Igra se niz turnira tokom sezone, a onda najboljih šest tenisača igra na Mastersu. Ima tu zaista svega, od potpunih rekreativaca, preko vrlo dobrih bivših tenisača, do drugih sportaša, recimo poznatih nogometaša, koji su nakon nogometne karijere krenuli na tenis kako bi ostali u sportskom ritmu.
Ti si prvak Hrvatske u svojoj 40+ kategoriji?
– Ja sam pobjednik Mastersa i prvi sam na ljestvici u toj kategoriji. Kažem to tako, jer postoji i prvenstvo države, koje je na početku sezone i tamo sam igrao kao igrač koji se tek vraća i morao sam u kvalifikacije i ispao sam odmah u tim kvalifikacijama. Ali onda sam kroz turnire “rastao”, igrao sve bolje, “grizao” sve više i na kraju došao do Mastersa i osvojio i Masters.
Postoji li dalje neko međunarodno natjecanje?
– Pod okriljem Hrvatske unije tenisača ne, niti koliko znam postoji neka srodna europska udruga, ali postoje ITF turniri za veterane i baš sam ovih dana pričao sa još jednim bivšim karlovačkim tenisačem, Smojverom, oko mogućnosti da se možda isprobam i u toj konkurenciji u kojoj dugo nastupaju on i Gudelj. Jasno, to bi svakako bilo zahtjevnije i što se tiče posla i obaveza koje imam u Hitnoj.
Radiš u Hitnoj praktički cijeli život?
– Pa moglo bi se tako reći, jesam nešto malo konobario, radio sam par mjeseci u Nadi, ali evo sada sam već gotovo punih 20 godina u Hitnoj, prvo u Zagrebu pa u Karlovcu i sada trenutačno u Dugoj Resi. U svemu tome je i jedna zabavna priča, odnosno splet okolnosti po kojem sam prvo šest godina radio u Zagrebu, a živio u Karlovcu. Onda kada sam dobio posao u Karlovcu tu sam upoznao suprugu, Zagrepčanku, koja se ubrzo vratila u Zagreb, a ja s njom pa sam tako nakon što sam radio u Zagrebu, a živio u Karlovcu – radio u Karlovcu, a živio u Zagrebu. Onda smo se 2022. vratili u Karlovac i sad smo tu, okej, ja sam u Dugoj Resi no to ipak nije neke udaljena destinacija.
Kakve su razlike u radu u ova tri grada?
– Zagreb je priča za sebe, to je i razumljivo, puno je veći od svih hrvatskih gradova i tamo je kontinuirano napetost. Smjene su obično 12-satne i mogu reći da se u Zagrebu kada u tih 12 sati imaš 12 intervencija, dakle jednu po satu, smatra da je to bio dobar i miran dan. Između Karlovca i Duge Rese također postoje određene razlike, ali nisu takve kakve su u odnosu prema Zagrebu.
Sam posao zasigurno je vrlo težak i fizički, ali i psihološki?
– Pa jest, ali sve to ima i svoju nagradu. Normalno da moraš pronaći način da napraviš distancu, kako se kaže obično da “oguglaš” na neke stvari, jer ako to ne napraviš možeš svaki dan doći doma i plakati dok ne zaspiš. Nikad ne možeš u potpunosti oguglati na djecu, ali dok traje intervencija nema emocija osim želje da pomogneš čovjeku i isto tako brojne su situacije u kojima si na kraju presretan jer si nekom spasio život.
Pretpostavljam da je i tenis svojevrsni ispušni ventil za stres svakodnevnog posla, ali i ne samo on, već i glazba? Kako je krenula priča sa glazbom?
– Sigurno, i jedno i drugo je i ljubav, ali i pomaže u svakodnevici. E sad, glazba, kako je krenula… zapravo bih rekao da je bilo neizbježno uz tatu koji je cijeli život u glazbi i uz kojeg sam od djetinjstva bio u društvu brojnih poznatih karlovačkih glazbenika. U prvoj fazi kada sam osjetio želju da počnem nešto konkretnije raditi u glazbi bio je to bend Dado i kajdanke i nedugo nakon toga We Meet Again For The First Time, koji je bio zaista zanimljiv eksperiment, u jednom trenutku nas je bilo 14 u bendu! Svirao sam povremeno u još nekim bendovima kao gost, ali ništa ozbiljnije.
I onda opet stanka pa sad opet obnavljanje karijere?
– Da, može se tako reći. Zapravo me sad povukao brat, koji inače isto radi u Hitnoj, sad smo čak i skupa u Dugoj Resi, isto je i sportaš, ali on je košarkaš u što se ja ipak nisam gurao (smijeh). On je počeo svirati s još jednim košarkašem Bojanom Đukićem i onda su pozvali mene da im se pridružim i s vremenom je nastala ta priča koju smo nazvali “Glazba spaja”. Sve funkcionira opet na bazi druženja i zajedničke svirke, pozvali smo ljude da nam se jave, da kažu koju bi pjesmu htjeli s nama izvesti, onda se nađemo, malo jamamo, malo se usviramo i onda snimimo stvar. Prošlo je već dosta poznatih faca kroz cijelu priču.
Hoće li uskoro i neki koncert?
– Da! Imali smo već jedan kraći nastup na Starom gradu Dubovcu uz otvaranje izložbe Ivice Propadala, a sada su nas pozvali da nastupimo u okviru manifestacije “Advent na Starom gradu” i održat ćemo koncert 20. prosinca. Mislim da će ljudima biti jako zanimljivo, jer bit će tu puno odličnih glazbenika, puno gostiju, dobar repertoar pa, eto, iskoristio bih i ovu priliku da sve pozovem da dođu i da se svi skupa lijepo podružimo uz dobru svirku.
