
Trener Taekwondo kluba Prana i brojnih uspješnih boraca na čelu sa svjetskim juniorskim prvakom Oscarom Kovačićem, Luka Vlašić, dobitnik je nagrade za najboljeg trenera u protekloj godini. Ovo mu i nije prva nagrada, ali jednako je draga...
– Normalno da mi je drago, uvijek je lijepo dobiti priznanje za svoj rad, a zgodno je da je to i otprilike na obljetnicu. Kažem otprilike, jer 2005. bio sam najbolji sportaš grada Karlovca i Karlovačke županije, a evo sada sam 2025. dobio nagradu za najboljeg trenera, no to je nagrada za 2024. pa ipak nije baš prava okrugla obljetnica (smijeh). Moram naravno iskoristiti priliku da se zahvalim svima onima bez čije podrške bi to bilo jako teško ostvariti, a da ne nabrajam sada sve prije svega mislim na suprugu Sanju koja uvijek ima razumijevanja za moje obaveze i na Gorana Cvitaka, predsjednika Prane, koji mi je dao priliku i isto tako maksimalnu podršku u radu…
Kada si već spomenuo “razumijevanje” i na ovaj jutarnji razgovor si došao nakon treninga. Puno je članova Prane, različitih uzrasta, sportaše često pitamo koliko imaju treninga dnevno, tjedno… a koliko jedan trener ima treninga dnevno?
– Puno! Ne mogu ti sad reći točnu brojku kao nešto definitivno, jer to su stvari koje se mijenjaju. Postoje grupni treninzi, postoje individualni treninzi, također ja sam svojim borcima odavno rekao da smatram da je moj trenerski posao posao od 24 sata, znači ja sam njima na raspolaganju 24 sata i ako osjete potrebu da odrade trening mogu me nazvati i u 3 ujutro ako treba, ili u ponoć. Što se tiče neke uobičajene situacije, opet kažem da ni tu nema strogog pravila pa bih mogao reći da prosječno dnevno imam tri do četiri treninga. E sad, postoje periodi u kojima ih ima i sedam ili osam dnevno, a postoje, naravno, periodi u kojima su možda samo dva.
Uzevši u obzir navedeno, pretpostavljam da ti je onda taekwondo i posao, odnosno ono čime osiguravaš životnu egzistenciju, nemaš neki dodatni posao?
– Nemam, iako je meni najiskrenije rečeno čudno nazvati taekwondo poslom. To je moj životni put i imam sreću da od toga trenutno mogu i živjeti, ali taj sport i dužnosti trenera su nešto što mene u potpunosti ispunjava i čak mi je neprikladno da to zovem poslom. Ali da, to je jedino što radim, od toga trenutačno živim.
Treninga je puno, pa pretpostavljam i boraca? Koliko članova imate?
– Ne bih ti znao sad reći točan broj, to bismo ipak trebali pitati predsjednika, ali izuzetno smo zadovoljni i interes djece je jako velik. Imamo puno grupa, imamo pet trenera, od čega dva zaposlena i tri koji rade volonterski, uz to imamo i kondicijskog trenera, a grupe su od doslovno vrtićke dobi, dakle djece od već 4-5 godina pa do seniora. Nije sve natjecateljski, naravno da je s malom djecom to više igra i upoznavanje sa sportom, jednako tako kako neće svi biti prvaci ni kasnije. Imamo i grupu sportaša koju nekad zovemo rekreacijskom, to su naši članovi koji jednostavno zbog raznih obaveza, najčešće studentskih, u ovom trenutku ne mogu biti aktivni na natjecateljskom planu i u potpunosti se posvetiti sportu, ali nisu željeli potpuno prekinuti vezu s taekwondoom i klubom i naša vrata i njima su otvorena za laganije treninge.
Prije svake sezone imate i poziv za upise, no je li to jedini termin ili se može neko dijete prijaviti bilo kada?
– Može bilo kada. Poziv je otvoren cijele godine, ako ima zainteresirane djece, roditelja, neka pogledaju naše web stranice i tamo će pronaći sve informacije.
Radite u dvorani koju ste praktički sami uredili iz ruševine u vojarni Luščić, postoji li bojazan da biste s najavljenim uređenjem mogli ostati bez nje?
– Zasad ne znamo kakvi su dugoročni planovi i što će biti s dvoranom. Jasno da bismo voljeli da ona ostane i vjerujem da se to može napraviti način da se uklopi u sve što će biti na tom prostoru. Istina je, jako smo puno rada i volje i ljubavi uložili u to, od ljudi koji vode klub, nas trenera, roditelja, boraca… ali moram biti iskren i reći da je bilo i vrlo vrijednih donatora, da su nam pomogli i Grad i Županija, na neki način cijela zajednica je pomogla nastanak te dvorane pa se nadam da će ona i ostati tu gdje jest.

Tvoj borac Oscar Kovačić ove je godine postao svjetski prvak u juniorskoj konkurenciji i brončani na EP do 21 godine starosti. Uvijek ističeš njegovu veliku posvećenost sportu i mentalnu čvrstinu i stabilnost, možda su sve to preuranjena pitanja, ali možemo li u njemu dobiti olimpijca, kojeg Karlovac čeka još od 2000. godine?
– Oscar je zaista posebna priča, iako je od svakog našeg borca želim stvoriti olimpijca. Za mene su u startu svi oni potencijal da jednom osvajaju europske, svjetske pa i olimpijske medalje. Što će se dogoditi to ne može predvidjeti nitko i ja se ne bih volio razbacivati niti najavama, a još manje obećanjima. Ali mogu reći da Oscar Kovačić zaista jest dečko koji je izuzetno predan i posvećen sportu, koji ima svoje ciljeve kojih se drži i da sam uvjeren da on ima veliki potencijal i veliku sportsku budućnost. A sad, u sportu nikad nema garancije, no da on može puno, da zaista u svakom smislu može puno i najviše, to je sigurno.
On je i maturant, u mnogim sportovima to predstavlja problem zbog odlaska na fakultet, misliš li da će ostati u klubu?
– To su već pitanja za njega, iako ja vjerujem da hoće, jer je i naša suradnja kao trenera i borca izvrsna. Ne znam u kojem smjeru on planira, vjerujem da želi na fakultet, ali i da je svjestan toga kakav sportski potencijal ima i vjerojatno ćemo zajedno trebati pronaći opciju u kojoj će i nastaviti obrazovanje, ali i jednako intenzivno ostati u sportu. No, to su samo moja promišljanja, Oscar će naravno imati zadnju riječ u tome i njegova će odluka biti kako će i kuda dalje nakon mature. No, vjerujem da će bez obzira na to što će odabrati, ostati član Prane.
Koja su natjecanja u fokusu ove godine?
– Ove godine je na rasporedu Svjetsko seniorsko prvenstvo i to nam je sigurno prvi cilj. No, sam put do toga je takav da u ovom trenutku ne mogu reći da uopće razmišljamo o njemu, naime, da bi došao do reprezentacije i nastupa na SP prvo moraš steći to pravo putem kriterijskih turnira i jasno da smo prvo fokusirani na to. Što se tiče ostalih boraca, a u Prani je, ne zaboravimo, još jako puno talentiranih boraca, ove godine je i Europsko prvenstvo do 21 godine te Europsko juniorsko prvenstvo, a kadeti imaju i europsko i svjetsko prvenstvo. Bit će zanimljivo pratiti naše borce, čak i nama je sve to malo nepoznanica, jer ovo nam je godina kada dosta boraca ulazi u čistu juniorsku kategoriju i to je ipak nešto novo za njih, također i kod kadeta imamo mladu generaciju s puno talentiranih i dobrih boraca, no tek ćemo vidjeti kako će se pokazati na najvažnijim natjecanjima.
Što je prvo na redu?
– Od većih međunarodnih natjecanja prvi nam je na rasporedu Slovenia Open već 22. veljače, to je turnir najviše svjetske G1 kategorije.
Oscarovo osvajanje svjetskog zlata bila je veliki trenutak i za njega i za karlovački sport u cjelini, kako je tebi bilo na trenerskom mjestu, kako to proživljavaš, jesi li potpuno hladnokrvan? Je li lakše boriti se ili biti trener?
– Pa sigurno da je to jedna specifična situacija, ali opet i to je dio posla da usmjeriš sve svoje emocije u pozitivnom smjeru. Ne možeš biti potpuno hladnokrvan, ali rekao bih da je najbolje da si hladne glave i vrućeg srca. Borac mora osjetiti da si ti uz njega 100%, a moraš biti i koliko god je moguće maksimalno skoncentriran da reagiraš i zatražiš video provjeru ako je nešto upitno, jer toga će uvijek biti. Taekwondo je napravio veliki iskorak s uvođenjem elektronike, no ni elektronika nije savršena i trener tu mora biti također uz borca na svaki način, i da traži provjeru u pravom trenutku, pa čak i nekad da ne traži ako misli da to u tom trenutku ne bi bilo korisno, a borac mora znati da sam uz njega u potpunosti i da je ta moja odluka najbolja za njega. Ja vjerujem u Oscara, siguran sam da i on vjeruje u mene i naravno da je taj trenutak osvajanja svjetskog zlata bio nešto posebno i da su kada je sve završilo emocije preplavile i mene.
Kada si ti počeo s taekwondoom? Je li ti to jedini sport?
– Mislim da 1994. godine, znači sa devet godina. Nije mi jedini sport, trenirao sam atletiku, tenis, išao sam u Glazbenu školu, htio sam isprobati što više toga, mislim da je puno klinaca tada bilo takvo.
Što si svirao i sviraš li još?
– Gitaru, ali nažalost ne, ne sviram više uopće.
Vratimo se sportu, počeo si u TKD Karlovac?
– Da, krenuo sam u TKD Karlovac i to je moj prvi klub u kojem sam i razvio ljubav prema ovom sportu. Kasnije sam bio član TKD Grabrik koji više ne postoji, a potom u Zagrebu u TKD Trnje.
Jesi li zadovoljan svojom karijerom, imao si puno uspjeha i na domaćem i na međunarodnom planu?
– To je uvijek malo nezahvalno pitanje. Jesam, bio sam prvak države sedam puta u svim kategorijama, nastupio sam na gotovo svim velikim natjecanjima, tri puta sam bio na svjetskom prvenstvu, tri puta na europskom prvenstvu, nažalost nije bilo medalje, najbliže sam bio u Pekingu 2007. gdje sam prošao dva kruga i onda u osmini finala tijesno izgubio od Australca. Na Univerzijadi u Turskoj sam došao do četvrtfinala, tamo me zaustavio Iranac, tako da na tim najvećim natjecanjima nije bilo odličja, no bilo je velikih uspjeha na najvećim svjetskim turnirima, koji su tada bili i znatno malobrojniji nego danas, tada si imao 4-5 tih velikih turnira u godini i oni su bili glavna stvar u sezoni, jasno ako nije bilo SP ili EP te godine. Najveći uspjeh u tom segmentu je sigurno zlato na Dutch Openu, bio sam srebrni na US Openu i Belgian Openu, a imam i četiri bronce s tih turnira.

Rekao si gotovo svim velikim natjecanjima…
– Da, gotovo svim jer nisam nastupio na Olimpijskim igrama i to je zapravo u neku ruku bio i jednim malim dijelom razlog što sam se prestao s natjecateljskim dijelom. Karijeru sam završio 2007. godine zbog ozljede koljena i to baš kada sam bio u procesu kvalifikacija za Olimpijske igre. Jasno, nema garancije da bih se plasirao, ali to je bilo nešto za što cijelo vrijeme radiš i onda ti se dogodi ta nesretna ozljeda… ne znam, iz ove perspektive čini mi se da me tada do više pogodilo psihički nego fizički. No, dobro, sada je to sve stvar prošlosti, došle su nove lijepe stvari u sportu.
Odmah si krenuo s treniranjem?
– Ne, nisam, iako sam i dok bio natjecatelj znao odraditi pokoji trening s djecom. Ali, jedno vrijeme sam stavio sve na pauzu, ali naravno taekwondo me vukao i brzo sam mu se vratio. Tada sam još živio u Zagrebu pa sam počeo u TKD Kondor, a onda sam se odlučio vratiti u Karlovac, gdje sam prvo radio u TKD Banija, a onda negdje 2018. ili 2019. prešao u Pranu.
Uz sport si prošao i cijeli svijet, no koliko zapravo toga vidiš? Možda sada kao trener ipak imaš nešto više vremena, obično ste na natjecanju od samog početka, a borbe traju samo jedan dan?
– Da, to je uvijek ta kontradiktornost, prošao sam stvarno cijeli svijet i jako mi je drago zbog toga, ali istina je i da često ne vidiš baš previše i da se puno puta to svodi na put od hotela do dvorane i natrag. Kao trener bih zapravo možda i imao nešto više vremena, no nisam to nikada koristio, jer jednostavno se osjećam dužan prema svom borcu. Evo, ako uzmemo ovo svjetsko prvenstvo u Koreji na kojem je Oscar uzeo zlato, mi smo tamo bili 12 dana, ali on sam je bio toliko fokusiran na to i toliko odlučan da uzme to zlato da bi bilo stvarno pogrešno od mene da ja jedan dan odem u razgledavanje grada, iako s druge strane sigurno izvan natjecanja ja nisam njemu u tehničkom smislu potreban 24 sata. Ali, to nema veze, zajedno smo u tome, zajedno smo i 12 dana u hotelu i dvorani, samo tako možemo do uspjeha. Ja moram biti siguran da je moj borac 100% “unutra”, on isto tako mora biti siguran da sam i ja 100% “unutra” i da sam uz njega svake sekunde i dok se bori i dok se priprema.
Sve to odnosi jako puno vremena, tu je naravno i obitelj… imaš li vremena za još ponešto?
– Da, jako sam limitiran vremenom. Kada se ukaže prilika za malo slobode, volim otići na Ljetnu košarkašku ligu ili na turnir na “bari”, to mi je veliki gušt i pravo opuštanje.
Igraš?
– Ne, samo navijam za Laviće, haha.