Naš nedjeljni sugovornik aktivan je speleolog i planinar, ali i ekolog, na gradskoj razini prije svega poznat kao tajnik društva za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodoslovnih vrijednosti Osmica, koja je nedavno proslavila 10. obljetnicu rada. Na početku razgovora upitali smo ga što je bilo prvo, speleologija, planinarenje ili ekologija...
– Sad kad gledam unatrag najtočnije bi bilo reći da je sve to nekako krenulo u isto vrijeme, jedno je povlačilo drugo. Ako ćemo baš strogo kronološki, prvo je krenuo ekološki dio. Još nije bio ni pokrenut Eko Pan i nas nekoliko srednjoškolaca povezalo se s eko udrugom Stribor iz Rijeke i osnovali smo podružnicu u Karlovcu. Bilo je zanimljivo i zabavno, bilo je raznih akcija, nekih više nalik na performanse, a nekih i vrlo ozbiljnih, mislim da smo možda i prvi pokrenuli akciju skupljanja starih baterija, koje su tada svi bacali posvuda. Bilo je jako uspješno, skupili smo oko tonu baterija. Imali smo i veliku akciju čišćenja jezerca kod Starog grada Dubovca, sve to naravno dodatno je produbljivalo ljubav prema prirodi i okolišu.
Pa je krenulo planinarenje? Ili prvo speleologija?
– Prvo planinarenje, iako je vrlo brzo krenula i speleologija. Krenuo sam u planinarsku školu PD Dubovac 1996. godine i odmah me to osvojilo, ali još više me fascinirala speleologija, jer smo već za vrijeme prve škole imali i jedan izlet koji je imao i speleološki moment, tako da sam odmah nakon toga upisao i speleološku školu. I tu stvarno onda nije više bilo povratka, znao sam da je to ljubav za cijeli život. Speleologija je kao fileki, ako to ne voliš ne voliš, ali ako voliš onda zapravo obožavaš i najbolje ti je na svijetu.
Vratit ćemo se i speleologiji, no i dalje si vrlo aktivan i kao planinar, osvojio si najviši vrh Europe Mt. Blanc, imaš li još nekih ciljeva?
– Jako volim planinarenje, ali što se tiče tih nekih vrhunaca mislim da neću imati više nikakve veće poduhvate. Vrijedno je to isprobati kao borbu i sa samim sobom i s nekim teškim usponom, ali nije to neki gušt i uživancija. Uspon na Mt. Blanc je patnja. Vrijedi je proći ako si u tome, vrijedi sve to “pobijediti”, ali da se ti penješ i uživaš, baš i ne. Smrzavaš se, vjetar te ubija, umoran si… Jasno, ima i u speleologiji ponekad “patnje”, ali to mi je ipak nekako prirodnije okruženje i nešto u čemu sam se još više pronašao.
Kako je došlo do osnivanja “Osmice”? Nedavno ste navršili 10 godina rada…
– “Osmica” je pokrenuta krajem 2014. godine i, da, točno 11. prosinca navršili smo 10 godina rada. Manje više svi smo do tada bili dio Planinarskog društva Dubovac, a tada je postojao jedan moment razilaženja, ili mali zastoj u radu, ili bolje rečeno prelasku na neke druge vidove djelovanja i funkcioniranja pa smo odlučili pokrenuti nešto novo, željeli smo se više orijentirati na pisanje projekata, neke ekološke programe i slično.
Kad pogledaš na tih 10 godina, koliko si zadovoljan ostvarenim?
– Mislim da možemo biti jako zadovoljni, a isto tako uvijek će biti stvari koje mogu biti još bolje i kojima težimo. Imamo oko 150 članova u prosjeku i istovremeno smo jedno od najmlađih društava u Hrvatskoj, iako i planinarstvo, ali posebno speleologija imaju problema s privlačenjem najmlađih i mi nismo izuzeti od toga.
Redovito provodite dječju planinarsku školu, kakav je odaziv i koliko ih kasnije ostane aktivno?
– Odaziv je uvijek odličan, planinarstvo i nije toliki problem. Jasno, neće ostati svi, ali recimo da po nekoj gruboj procjeni do tridesetak posto polaznika ostane aktivno u planinarenju, možda je mali problem da se teže odlučuju za daljnje školovanje, možda samo 1 ili 2 posto odluči ići na druge tečajeve, no ipak uspjeli smo u ovom periodu odškolovati 10 planinarskih vodiča, 4 speleologa, 2 čuvara planinske prirode…
Postoji li dobno ograničenje za školu? I, uopće, planinarenje?
– To dosta ovisi o drugim uvjetima i okolnostima. Moj sin ima 12 godina i osvojio je 134 vrha od 152 na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. Kada je krenuo? Sa šest mjeseci (smijeh), jer smo ga supruga i ja vodili sa sobom. Naravno, to mu se ne računa u osvajanje vrhova, što se tiče nekog donekle samostalnog bavljenja planinarenjem mislim da ne bi trebalo forsirati dijete prije polaska u školu, pa i u našoj školi obično imamo djecu od 7 godina nadalje. Dječja škola je prilagođena uzrastu, imamo sjajnu vodičkinju Martinu Galović koja se odlično snalazi s djecom i kvalitetno radi s različitim rasponom polaznika, koji zna biti od 7 do 16 godina, ali što se tiče najmlađih ipak je potrebno da su u dobi u kojoj su koliko toliko spremni i na ponešto hodanja i penjanja i u kojoj sve to doživljavaju kao zabavu, a ne da se dogodi da na pola puta stane i ne želi dalje (smijeh).
Je li se vama to kad dogodilo sa sinom?
– Nije, ali imao je fazu kada jednostavno nije htio ići s nama. I što ćemo sad, nikada ga nismo forsirali, pa je napravio malu pauzu, a onda ga je opet privuklo i počeo je opet ići s nama i, evo, sad je već pravi planinar.
Kakva je situacija sa speleološkom školom?
– E, to je ono što me najviše boli. Interes je jako slab kod mladih. To je velika šteta, jer Karlovac je zaista jako značajan u hrvatskoj speleologiji, imamo veliku tradiciju, velike poduhvate, vrijedna istraživanja i otkrića, jednostavno kada je speleologija u pitanju na Karlovac se gleda s velikim i zasluženim poštovanjem. I šteta bi bilo da to kroz godine zamre, jer nema novih naraštaja. Nažalost, nama se dogodilo već par puta da se na speleološku školu ne prijavi nitko. To je zaista šteta, jer riječ je o predivnoj aktivnosti, koja je s godinama, naravno, i sve lakša da tako kažem, kada se sjetim uvjeta u kojima smo mi radili u počecima, ili još starija ekipa od nas, i usporedim s današnjima, to je nebo i zemlja.
Uz Osmicu, član si i društva za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske ADIPA i društva za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Mediterana ADRIATICA, a jedna od važnih aktivnosti kojima se baviš je i čišćenje jama, odnosno divljih odlagališta u njima. Kakva je situacija, popravlja li se?
– Procjena je da u Hrvatskoj ima oko 1000 divljih odlagališta u speleološkim objektima i radimo puno na čišćenju. Čisti se po cijeloj Hrvatskoj, nedavno smo imali veliku akciju čišćenja tri jame na Korčuli primjerice i situacija se polako popravlja, ali posla svakako ima još puno.
A, popravlja li se svijest? Dogodi li se da očistite jamu, a ona ponovno postane odlagalište?
– To u pravilu ne, i zapravo je većina odlagališta u speleološkim objektima još iz osamdesetih godina kada je očito to bilo “popularno” da se stvari odbacuju u jame i nije bila razvijena svijest niti o vrijednosti tih objekata, niti o štetnosti takvih postupaka za okoliš, od podzemnih voda nadalje. Međutim, ne mogu reći da se svijest potpuno promijenila, jer se u neku ruku samo izmijenila lokacija divljih odlagališta i sad su u “trendu” vanjska odlagališta, pogotovo na području Dalmacije. Jasno, u globalu sigurno su danas ljudi ekološki svjesniji, ali još uvijek ima i puno posla na planu osvješćivanja.
Preko Osmice i speleologije zapravo i radiš?
– Da, Osmica ima jako kvalitetan tim za istraživanje špilja, što je danas zakonski propisana nužnost kod brojnih zahvata, pri svakoj gradnji primjerice. Mislim da smo tu prepoznati kao odgovorna i stručna ekipa, tako da posla uvijek ima, ponekad i 15-ak dana mjesečno provedem na terenu diljem Hrvatske na raznim istraživanjima, ali to je istovremeno i posao i nešto što volim, tako da se ne žalim. Možda bi vani zaradio puno više, ali…
Ali, drži te mjesto?
– Pa da, i supruga i ja smo “teritorijalne” osobe da tako kažem. Imam podvojeni stav o svemu tome, jer istovremeno ponekad osjećam da mentalitetom ne odgovaram baš Karlovcu ili on meni, ali i da mi je Karlovac baš super mjesto za život i tu mi je jako ugodno i lijepo. I mislim da stvari polako idu na bolje, ima pomaka, iako je u nekim stvarima to jako presporo, ono, zar moram imati 70 godina da dočekam da se neke stvari poslože u gradu koji volim i želim mu sve najbolje? Ali opet, kažem, da pomaka ima ima, i na općoj strani i na našoj konkretnoj strani, pred 20 godina smo naprimjer po svu opremu išli u Trst, danas praktički sve možemo kupiti u Lin Trgovini i to zaista vrlo kvalitetne stvari. Prije 20 godina smo obilazili dućane i žicali konzerve kada smo išli na neko istraživanje, danas ipak postoje i razne potpore i projekti na kojoj se možeš javiti, donatori…
Što nas očekuje ove godine od Osmice? Pretpostavljam da nastavljate sa svim aktivnostima, ima li i kakvih novosti?
– Naravno, nastavljamo sa svim aktivnostima, dakle bit će i Opća planinarska škola i Dječja planinarska škola, radit ćemo i dalje i s najmlađima, imamo dobru suradnju s Gradskom knjižnicom Ivana Gorana Kovačića gdje svake godine održimo nekoliko predavanja i radionica, planiramo na narednoj i spojiti to s malom eko akcijom čišćenja okoliša knjižnice. Sve sekcije, naravno, nastavljaju sa svojim radom. Ima i noviteta, kao i stvari koje želimo. Novost koja nas veseli i koja će olakšati djelovanje planinarskih škola je suradnja s jednim zagrebačkim društvom s kojom ćemo zajednički organizirati izlete što će nam smanjiti troškove, jer ćemo moći zajedno zakupiti autobus.
Želje?
– Velika želja nam je obnavljanje Festivala speleološkog filma, koji je, mislim da mogu to slobodno reći, vrlo kvalitetan i program pa u neku ruku i jedinstven, jer ima takvih stvari u svijetu, ali najčešće je riječ jednostavno o gledanju filmova, a mi smo dosegnuli neku ozbiljniju razinu i baš to nas je u jednom trenutku malo zakočilo, jer je nedostajalo sredstava. Nadam se da ćemo možda već ove godine naići na razumijevanje potencijalnih donatora, kao i Grada, jer možemo organizirati zaista kvalitetan festival na koji će pristizati filmovi iz cijelog svijeta, ali to želimo napraviti na pravi način, s ozbiljnim nagradama i s ozbiljnim pristupom.
Kakva je situacija s uvjetima rada, jeste li zadovoljni prostorom?
– Imamo prostor u Sokolskom domu, ali ne mogu reći da smo time zadovoljni, jer to je praktički samo ured, ne dozvoljava ništa drugo, niti možemo tamo pohraniti opremu, niti možemo održati sastanke ili teorijski dio planinarske škole… tu moram iskoristili priliku i zahvaliti se udruzi Carpe Diem s kojom također dobro surađujemo i koja nam uvijek rado prepusti Prostoriju za te potrebe.
Mogu li se ljudi učlaniti u Osmicu bez planinarske škole ili se priključiti vašim izletima i ako nisu članovi?
– Što se tiče izleta, nije nužno da je netko član Osmice, ali mora biti član Hrvatskog planinarskog saveza, to je jednostavno tako prema propisima, jer ne možemo prepustiti slučajnosti odlazak na neki izlet s nekim tko nema nikakvog iskustva. Isto vrijedi i za članstvo, naravno, otvoreni smo za sve, u svakom trenutku u godini, ali ne možete samo doći i reći “evo ja bih sad planinario, idemo sutra na Triglav” (smijeh).
Koliko su česti izleti?
– U organizaciji društva u pravilu dva puta mjesečno, ali većina članova vrlo često ide i na samostalne izlete, sve ovisi o tome kako si tko posloži stvari i koliko je u tome, ima onih kojima su dosta naši izleti, ima onih koji ne propuštaju niti jedan vikend da odu negdje, ima i onih koji su završili školu, članovi su, ali nisu tako aktivni, imaju neke druge obaveze ili im nije sve to toliko bitno u životu pa se pojave povremeno.
Imaš li uz sve obaveze vremena i za nešto drugo u životu?
– Haha, jako teško. Ali, ne žalim se nimalo, jer sve ovo je nešto što volim. Okej, ne baš sve, kao tajnik moram obavljati i jako puno birokratskih poslova, a to ne mogu reći da volim (smijeh). Sve ostalo je zaista idealan spoj, radim ono što volim, obitelj je potpuno u tome pa ne moram balansirati, jer supruga ima iste interese i tako smo se i upoznali i našli, sin je zasad isto jako zainteresiran i sretan u planinama, tako da u tom dijelu stvari zaista ne mogu biti bolje. Pa i poneki hobi se onda opet vezuje uz sve to, volim fotografiju, kako speleofotografiju, tako i vanjsku.
