Na početku razgovora s predsjednicom Plesnog kluba st.ART promišljamo o prolasku vremena. Naime, iznenadilo me kada sam čuo da im se sprema već deseta obljetnica postojanja...
– Da, evo sljedeće godine imamo i prvi veliki jubilej, 10 godina, ali priznajem da je i meni to nekako brzo prošlo.
Kako je sve počelo? Možemo i kako je počeo st.ART ili možda prvo kako je počeo tvoj ples?
– I za jedno i drugo su najzaslužnije drage osobe iz mog neposrednog okruženja. Možemo počet s plesom uopće i tu sam zahvalna mami i tati da su me usmjerili prema plesu. Bila sam dosta sramežljiva kao klinka, ali sam istovremeno po kući stalno nešto skakutala, plesala, i tako je došlo do prijedloga da krenem na ples. Sramežljivost me vjerojatno držala i prije prvog odlaska, imala sam sedam godina, ali čim sam došla tamo odmah sam se zaljubila.
Gdje si počela s plesom?
– U Studiju 23 i u njemu sam bila sve do osnivanja vlastitog plesnog kluba.
Završila si Pedagoški fakultet, jesi li radila u struci uopće ili ti je to samo bio i dodatni poticaj za ples?
– Radila sam u struci ali vrlo kratko, bila sam godinu dana u Osnovnoj školi Dragojle Jarnević. Volim raditi s djecom i to je sigurno isto tako vrijedan i lijep posao i u nekim drugim okolnostima mogu se zamisliti da se bavim i onim što mi je struka, ali presudila je ipak ljubav prema plesu, ali i stvaranju. Jer, uz samo plesanje mene je još u Studiju 23 počelo jako zanimati koreografiranje, tamo sam imala slobodu da se u tome okušam već od praktički najranijih dana, mislim da sam već sa 12 godina napravila svoju prvu koreografiju.
I kako je onda došlo do pokretanja Plesnog kluba st.ART?
– Kao što sam spomenula, opet su bliske osobe odigrale važnu ulogu u poticanju i “gurkanju” prema tome, ovog puta sestra i suprug, koji su me napunili i samopouzdanjem da ja to sigurno mogu i da je to nešto što je stvoreno za mene.
Devet godina kasnije, slažeš se s njima?
– Pa, da, zahvalna sam na tom poticaju, jer koliko god sve to donosi i puno obaveza, ipak je prije svega predivno raditi ono što voliš. Klub djeluje dobro, interes je velik, praktički svih generacija…
Koliko je članova i koji je raspon godina?
– Imamo oko 250 članova, ili preciznije rečeno uglavnom članica, a generacijski najmlađa članica ima dvije godine, a najstariji članovi pedesetak… Ples je otvoren za sve.
Čak i za dvogodišnju djecu?
– Da! Istina, s njima je najteže raditi, jer jasno da još nemaju sposobnost pune koncentracije i pažnje, ali ples je sigurno jedna od aktivnosti s kojom djeca najranije mogu početi, a na kraju, koliko god bilo teško, istovremeno je s njima i posebno lijepo raditi i gledati ih kako izrastaju u plesačice i plesače.
Koliko je muških članova?
– Jako malo! U ovom trenutku, od spomenutih 250, samo je šest plesača. Žao mi je da je tako i mislim da Karlovac i općenito Hrvatska tu dosta zaostaju, ne znam zašto je to tako, jesmo li možda još uvijek prekonzervativni, ili dečke jednostavno ne zanima toliko… ne znam, ali znali smo na natjecanjima nastupati sa stranim grupama u kojima ne samo da je potpuno normalno vidjeti dečke, nego je čak bilo i onih u kojima je više dečkiju nego cura.
Jesu li vaša vrata uvijek otvorena za nove članove?
– Pa načelno da, ali moram reći da postoji objektivan problem mogućnosti, tako da zapravo primamo članove na svojim upisima koji su obično u kolovozu i kada se grupe popune to je to. Ali, u skladu s ovim što smo pričali, to ne vrijedi za dečke, dečki mogu doći kada god hoće!
Plešeš li i ti još uvijek, ili si se potpuno posvetila stvaranju koreografija za grupe?
– Plešem, ali samo u rekreativnoj grupi koju imamo. Moram priznati da mi pomalo nedostaje i često razmišljam da bih voljela odraditi još pokoju pravu plesnu točku i kao plesačica. Onda opet, s druge strane, razmišljam kako bi to ljudima izgledalo, kako bih izgledala kraj svojih cura, da li bi ljudima bilo čudno i da li bi se pitali šta ova stara radi s njima (smijeh). Ne znam, možda se i ostvari ta želja, napravila sam puno koreografija, možda bi bilo zgodno da sad netko napravi neku koreografiju i za mene.
Kada si već spomenula rekreativnu grupu, Plesni klub st.ART imao je i vrlo posebnu grupu St.arci, što je s njima?
– Naši St.arci i dalje postoje i ne samo da postoje nego će ih publika večeras imati prigodu vidjeti na 29. Susretu plesnih ansambala Karlovačke županije! Nakon dugog vremena, dakle, imaju i jedan pravi nastup. St.arci su jako zgodna priča, jer cijeli naš klub zamišljen je i kao jedno pozitivno mjesto na kojem se trudimo biti povezani i izvan plesa, biti podrška jedni drugima, družiti se, zabavljati… i nekako je kroz sve to prvo rekreativno, a onda čak i natjecateljski počelo i to s grupom St.arci koju čine uglavnom roditelji naših članica i članova. I nije to bilo ni samo iz gušta i zabave, naprotiv, imali su i lijepih uspjeha, čak i na nekim međunarodnim turnirima, recimo u Novom Sadu. Nakon toga malo ih je osipala pandemija, klinci su jedva dočekali da se vrate, a u odrasloj dobi je ipak malo teže kad jednom prekineš… no, polako su se opet okupili i sada rade punom parom.
S koliko koreografija nastupate večeras u Zorin domu?
– Sa ukupno pet, ja sam napravila koreografije za najmlađe i najstarije, za miniće koji i otvaraju cijeli susret te za St.arce koji ga zatvaraju. Uz to imamo tri dječje grupe za koje su koreografije napravile Ivana Rumenović Novinić, Paula Špoljarić i Ivona Buturajac. Možda je to dobra prilika da spomenem i ostale voditeljice, a to su Irena Gerovac Zrnić, Bruna Bajac i Lucija Majetić i mogu reći da imam stvarno super tim, sve su odlične i jako posvećene ovom poslu i jako dobro rade. Uz njih moram spomenuti i sestru Vesnu, koja mi je u svemu “desna ruka”, ili bolje rečeno “lijeva ruka” kako se šalimo, jer sam ja ljevoruka.
Što bi izdvojila kao posebno dobre rezultate u ovom periodu, budući je Plesni klub st.ART posebno posvećen natjecateljskom plesu?
– Da, izrazito smo orijentirani na natjecateljski ples i trenutno je u prvom planu Poreč i World Dance Masters natjecanje, na kojem očekujemo puno, a na neki način već smo i napravili puno, jer u jednoj zbilja jakoj konkurenciji plesača iz cijelog svijeta bit ćemo jedine predstavnice iz Hrvatske.
S koliko koreografija nastupate?
– S četiri. To su “Matilda” Ivone Buturajac, “Joker” Irene Gerovac Zrnić i moja “Bittersweet Symphony” s tim da je tu i još jedna moja koreografija “Addicted to Love” koja je već odabrana za gala večer najboljih koreografija, što nam je isto stvarno velika čast.
Što se tiče ranijih rezultata?
– Pa, bilo je uvijek uspjeha i na World Dance Mastersu i na državnim smotrama, teško je sada to i izdvajati sve, uvijek mogu nešto i zaboraviti. Primjerice, na natjecanju Dance Star Opatija 2019. Juniorski ansambl osvojio je specijalnu nagradu za najbolju koreografiju od ukupno 200 koreografija cijelog natjecanja. Od Hrvatskog Sabora Kulture smo dobili nagradu za najbolju izvedbu i najbolju koreografiju, te nastup na Razglednici 7 koji se održavao u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Imaš li najdražu koreografiju ili je to ipak prenezahvalno pitanje?
– Kod mene to obično ide tako da se jako motiviram i nabrijem na neku ideju i onda mi je, razumljivo, ona najdraža. I obično kad sve to kompletiramo kako treba pomislim da mi više nikada neće svanuti neka nova ideja, ali ideje uvijek dođu. Tako da mi je sad s jedne strane najdraža spomenuta “Addicted to Love” koja je aktualna i u fokusu je i već ima i ta neka priznanja… S druge strane, ako bih išla u prošlost moram priznati da mi se nekako prva kao mogući odgovor na ovo pitanje javlja koreografija “The Tribes of Sioux” koja mi je stvarno jako draga.
Ove godine oprobala si se i u osmišljavanju koreografije za nastup našeg benda EoT na Dori, kakvo je to bilo iskustvo?
– Predivno! I meni i plesačima, stvarno je to bio velik gušt, mislim da smo napravili dobar posao, a EoT je, naravno, bio odličan, na kraju su dobro prošli, mada su po meni trebali proći i još bolje.
Koliko često imate treninge? Jeste li zadovoljni prostorom?
– Prilično smo zadovoljni prostorom, vježbamo u dvije dvorane ispod Blue Gyma i sve je dobro osim što bismo vjerojatno imali kapaciteta za napuniti i treću dvoranu uzevši u obzir interes. Grupe u pravilu imaju dva treninga tjedno, ali natjecateljske skupine, pogotovo pred velika natjecanja, vježbaju i češće, ponekad i vikendima.
Imate li i vi, kao sportski klubovi, problem s padom interesa i gubitkom članova pri odlasku na fakultet?
– Imamo, zapravo to krene i godinu ranije, već u maturantskoj godini. Razumijem to, a s druge strane jako mi je drago što nam se dosta članova i vraća nakon fakulteta.
Imaš li vremena za još ponešto osim plesa?
– Moj cijeli život je na neki način vezan uz ples. Uz koreografiranje i vođenje grupa također i sudim na plesnim natjecanjima, potpredsjednica sam u ZOAKD-u, imam i dva najzahtjevnija plesača, malog zvrkana Maka i supruga koji bi rekao da je njemu najteže uz nas dvoje koji smo uvijek u nekom poslu, jer je totalna suprotnost od nas dvoje, on sve laganini dok smo mi sto na sat! Onda uz sve to su tu još i dva kućna ljubimca mačka i pas, uglavnom kod nas je uvijek veselo i rasplesano jer se uvijek držim izreke: Zašto hodati, kada možeš plesati!
Za kraj, sprema li Plesni klub st.ART nešto posebno za predstojeću 10. obljetnicu koja nas čeka sljedeće godine?
– Da! Zasad ipak neka ostane tajna, a i da nešto ne zacopramo, ali vjerujem da će biti jako zanimljivih stvari za publiku.
