Naš današnji sugovornik predsjednik je udruge Karlovački bubnjari - Carolosboom koja već petnaestak godina svira na svim važnijim gradskim manifestacijama, ali i puno šire od toga. No, to zapravo i nije bio početak, već samo službeno uobličavanje već postojeće ponude...
– Tako je, cijela priča započeta je još u devedesetima i tu je najvažniju ulogu imao Željko Mačešić, koji je i inače imao važnu ulogu za karlovačke bubnjare tog perioda. On je krenuo s okupljanjem bubnjara koje je dovelo i do grupe koja je nastupala na raznim manifestacijama, ali njegovo djelovanje je bilo i puno šire, djelovao je i kao pedagog, pokretao je akcije da se pomognu mladi bubnjari bez bubnjeva i slično, tako da mogu slobodno reći da je njegova uloga nemjerljiva.
No, tada udruga još nije postojala službeno?
– Nije, ali na puno razina kao da jest. Već tada su karlovački bubnjari postali prepoznatljiv dio mnogih događanja u gradu, radilo se ozbiljno i kvalitetno, jedino što nismo bili službeno registrirani kao udruga. Onda je ipak došlo vrijeme da se to jednostavno mora napraviti, u krajnjoj liniji zato jer smo time i sami sebe kočili, jer normalno da nismo mogli dobiti nikakav oblik institucionalne podrške dok nismo ni postojali kao registrirana udruga.
Kada dolazi do službenog osnivanja?
– Službeno smo osnovani 2009. godine i to je svakako onda dalo dodatni zamah cijeloj ekipi, sada već udruzi. Moram priznati da smo od početka imali stvarno dobru podršku od Grada, kao i od Turističke zajednice, dobili smo podršku i u nabavci instrumenata, svirali smo stvarno po cijeloj Hrvatskoj…
Predsjednik udruge si od početka?
– Da, tako je ispalo. Zapravo na samom početku “gurnuli” su me u to, jer sam imao najviše iskustva s nekim stvarima koje su neophodne i nezaobilazne kada imaš udrugu, prvenstveno s papirologijom. I kako sam jednom pristao biti na čelu, tako me od tada nisu mijenjali.
Koliko ima članova udruge?
– Imamo nešto više od 20 članova, s tim da, razumljivo, uvijek ima razlika u tome koliko je tko aktivan, svi prolaze različite životne faze, nekada imaš više vremena za ono što te veseli, nekada si prezauzet. Dolaze stalno i novi mladi članovi i to nam je svakako najdraže, s druge strane neki drugi više nemaju toliko vremena, ali malo tko u potpunosti ode, čak i oni koji su zaista prezauzeti dođu ponekad, zasviraju, uskoče i u pomoć ako treba na nekom nastupu, mislim da smo dobra i tijesno povezana ekipa.
Ljudi vas prvenstveno poznaju po javnim nastupima, no to zapravo i nije jedino čime se udruga bavi?
– Pa nije, tako je, trudimo se i prije svega pomoći svakome tko se bavi glazbom, radimo radionice, krenulo je s dječjima, ali se pokazalo da je interes puno veći pa mi napravimo “dječju radionicu”, a onda hoće malo probati i mame i tate pa onda hoće malo probati i bake i djedovi tako da smo sad zadnje na Starom gradu Dubovcu imali posebno radionice za djecu, a posebno za odrasle. Bubnjevi i bubnjanje nas sve privlače na ovaj ili onaj način, a isto tako moram reći da su Karlovac i Duga Resa oduvijek imali stvarno izniman talent za sviranje bubnjeva, tako da ljudi na ovom području imaju ritma, taj ritam dolazi izravno iz srca.
Kako je počelo kod tebe? Svi kao klinci “lupkamo”, a kada si krenuo ozbiljnije?
– Cijela obitelj mi je uvijek bila muzikalna, mama je pjevala u Zori, tata je svirao harmoniku, stric je bio odličan glazbenik, jednostavno sam od malih nogu bio okružen glazbom. Tako da mogu reći da sviram, a onda i bubnjam, od kada znam za sebe. Ipak, nešto ozbiljnije sam prvo krenuo s gitarom, svirao sam je u “Triglavu” nekoliko godina, a tek onda je s vremenom bubanj došao na prvo mjesto. Uvijek mi je malo nezgodno spominjati imena, jer neizostavno je da nekoga slučajno zaboraviš, teško je izdvajati ljude, ali mislim da neću pogriješiti da je na sve nas u tim godinama utjecao Pjer Bojmić, koji je stvarno uvijek bio spreman i na pomoć i na savjet i na podršku… Ali i inače, mogu reći da je “bubnjarska obitelj” zbilja dobro povezana, nikada među nama nije bilo neke zavisti i ljubomore, rado si pomažemo, posuđujemo opremu kada treba, uskačemo jedni drugima…
Bendovi?
– Jasno, uvijek ih je bilo, puno više prije rata. Negdje 1979. mislim da su bili prvi lokalni bendovi, probe po raznim podrumima i kako mi u Karlovcu kažemo “rupama”, kasnije je glazba polako postajala životni poziv pa se sviralo i zarađivalo po gažama po cijeloj zemlji, jako puno sam u jednom periodu radio u Bosni i bilo je to dobro vrijeme, ali onda su došle ratne godine, ne bih sad tu volio ništa posebno to isticati, ali kada je počeo rat bilo mi je sasvim normalno doći doma i braniti svoj grad i tako je došao kraj jednom dijelu te glazbene priče.
No, i sada opet svirate posvuda, samo je priča malo drugačija?
– Pa da, ovo je druga priča, ali Karlovački bubnjari su rado viđeni gosti po cijeloj Hrvatskoj. Nekako ponajviše sviramo na povijesnim manifestacijama, imamo i svoje povijesne kostime, a nekako mi se čini sada kada razmišljam i “zbrajam” si sve u glavi da zapravo najviše sviramo po obali i po moru, jasno ne računajući Karlovac. Svirali smo na srednjevjekovnom sajmu u Šibeniku, na Danima vitezova vranskih u Pakoštanima, ljetnom karnevalu u Cavtatu. Mogu reći da smo već i redovit gost na Danima ratne mornarice…
Hoće li ove godine biti i nekih novih nastupa?
– Vjerujem da hoće, evo primjerice zovu nas u Makarsku, gdje imaju prikaz bitke s Mlečanima, na kojem smo ranije također već nastupali, treba samo vidjeti koliko se vremenski sve može uklopiti i izorganizirati.
Jeste li svirali kada i negdje izvan Hrvatske?
– Jesmo, u Sloveniji, u Žužemberku na jednoj također lijepoj renesansnoj manifestaciji. Bilo je poziva i iz Češke, Poljske… ali ta neka duža putovanja dosad nažalost nismo uspjeli ostvariti, što ne znači da i nećemo, no za to je ipak potrebno i malo više vremena i organizacije.
Na vašim društvenim mrežama sam vidio da svirate i na vjenčanjima?
– Haha, nije baš da nam je to neki pravi krug djelatnosti, ali tko zna! Ovo o čemu govoriš je bilo vjenčanje jednog bubnjara i odmah je rekao da želi da mu mi budemo pratnja, da dočekamo i izlazak mladenaca iz crkve i normalno da smo mu jako rado ispunili tu želju. Međutim, ljudima se stvarno svidjelo i mnogi su nam najavili da će nas i oni zvati, pa tko zna!
Od kuda nabavljate bubnjave, je li to “uniformirano” ili prema osobnim afinitetima?
– Ne, nemamo svi bubnjeve istog proizvođača, ali tu se mora spomenuti jedan naš “susjed” iz Duge Rese, Ante Šutej, evo i ja ima njegov bubanj, koji radi zaista vrhunske bubnjeve, bez baš i najmanje pretjerivanja mogu reći na svjetskoj razini. Rado nam i pomogne pa nam je poklonio sjajne perkusije za dječje radionice na kojima može svirati više klinaca odjednom.
Tvoj sin Mario vrhunski je bubnjar, kada mi je bio gost u ovoj istoj rubrici rekao je da je najviše naučio od tebe. Uči li još ili…?
– Oba sina sviraju bubnjeve i obojica su jako nadareni, s tim da je Mario to odabrao i kao svoj profesionalni put. Jako dobro mu ide, vrhunski je glazbenik i drago mi je da osjeća da je puno naučio od mene, ali bez imalo pretjerivanja mogu samo reći da je to jedan od onih slučajeva u kojima je učenik odavno “prešišao” učitelja. I drago mi je zbog toga!
Za kraj, kako popunjavate redove, može li se netko sam prijaviti, ili vi pristupate talentiranim mladim bubnjarima…?
– Obje opcije su moguće. Ako netko iz udruge primijeti kvalitetne mlade bubnjare i predloži nekoga sigurno da ćemo ga pokušati angažirati ako postoji interes i kod njega, ali isto tako naša vrata su otvorena za sve one koji misle da bi mogli biti dio Karlovačkih bubnjara.
