Naš današnji sugovornik mnoge je Karlovčane, ali i mnoge druge Hrvate i strance naučio ronjenju. Paralelno održava i treninge rekreativnog boksa, ali i puno ozbiljnije treninge samoobrambene vještine koja je njegov vlastiti izum nakon što je diljem Europe radio s brojnim majstorima borilačkih vještina. Ipak, krećemo s ronjenjem, a ono kreće... i prije nego što kreću sjećanja.
– Pa da, u vodi sam od kada znam za sebe, a vjerojatno i prije toga, počelo je kao i kod mnogih Karlovčana, tata te baci u vodu i snađi se (smijeh). A, kako je moj otac i jedan od pokretača ronjenja u gradu, kod mene je to ubrzo preraslo i na prve ronilačke treninge i iskustva.
I odmah si se zaljubio u ronjenje?
– Jesam, iako možda nisam ni sam to odmah shvatio. Bilo mi je super sve to, volio sam ići s tatom i njegovom ekipom, kako po Korani, tako i po moru, išlo se često na Krk, u Punat, bila su to super druženja, ali iskreno u to doba nisam planirao da mi ronjenje bude i životni poziv, nešto od čega ću živjeti. No, s vremenom je ta ljubav sve više rasla, iako se cijelo vrijeme paralelno odvijala i rasla i jedna druga ljubav.
Doći ćemo i na nju naravno, no zasad se zadržimo još na ronjenju, često si spominjao da ono nije samo neka atraktivna aktivnost, već da ima i ogromne zdravstvene benefite?
– Apsolutno, prednosti ronjenja su brojne i zdravstveno dokazane, možemo krenuti već od toga da je vrhunsko za rješavanje stresa. No, benefiti su brojni, taj osjećaj koji imaš kad uroniš pod vodu, kada si u jednom “drugom svijetu”, kada si u miru i tišini, kada ti se smiruju sve životne funkcije, to je nešto posebno. Uostalom, Ronilački klub Atlantis pokrenuo je moj tata kao ronilački klub za invalide Domovinskog rata, puno je radio s osobama s PTSP-om, na antidepresivima, a rezultati su uvijek bili odlični.
Danas je RK Atlantis prešao u “običan” ronilački klub?
– Rekao bih širi, ali i dalje radimo i s osobama s invaliditetom, radimo i s ratnim stradalnicima, primjerice s ranjenicima i ratnim invalidima iz Ukrajine, no samo djelovanje kluba smo proširili i radimo i taj “običan” dio, dakle dobrodošli su svi, imamo redovne tečajeve za sve koji žele naučiti roniti.
Postoje li neka ograničenja, dobna ili slično?
– Ne, nema nikakvih ograničenja što se tiče dobi, već i sasvim mala djeca mogu nesmetano roniti, jasno, s njima ćemo ići postepeno i nećemo “loviti” nekakve dubine, ali početi mogu. Ograničenja postoje jedino što se tiče zdravstvenog stanja, jer ronjenje se odvija u posebnim uvjetima, primjerice opasno je za osobe s trombozom, a rizično je i za one koji imaju visoki tlak, što je zapravo velika šteta, jer istovremeno donosi i smirenje organizma i povoljno utječe na visok tlak, no tu treba biti jako oprezan i strogo slijediti liječničke upute i savjete. Mi smo također s te strane ozbiljni i obavezan je liječnički pregled kako ne bi došlo do mogućih problema.
Prošle godine dosta je pozornosti u javnosti izazvala vijest o slijepoj osobi, Mirsadu Bećiroviću, koji je završio tečaj ronjenja. Je li to izazvalo interes i kod drugih osoba s problemima vida?
– Da, meni je jako drago da smo sve to odradili, slijepe osobe su dosad bile neopravdano možda malo zapostavljene, a benefiti ronjenja i kod njih su veliki. Zna poneko pitati iz čistog neznanja “pa dobro, ali zašto on roni, kada ništa ne vidi?”, no to je besmisleno. Svi drugi zdravstveni benefiti koje smo spominjali, naravno, vrijede i za slijepe osobe, ali tu je i dodatni element, jer slijepim i slabovidnim osobama su često znatno izoštrena ostala čula i njima je ovaj vanjski svijet ponekad puno “bučniji” i kaotičniji nego nama i tišina koju im donosi ronjenje je također nešto jako značajno.
Javljaju li se i drugi?
– Da, imali smo već i na tečajevima neke ljude iz udruge slijepih, javio nam se i naš slavni slijepi planinar Feručo Lazarić, to je jedna stvarno lijepa priča i zaista smo otvoreni u potpunosti prema slijepim i slabovidnim osobama i slobodno neka se jave ako žele isprobati ronjenje.
Kada se odvijaju tečajevi? Ili je moguće prijaviti se bilo kada?
– Zapravo bilo kada, ako ste zainteresirani nazovite, raspitajte se, naći ćemo pogodne termine i za nas i za vas. Kontakte možete naći na našoj stranici, kao i sve osnovne informacije, a za one dodatne smo, naravno, mi tu. Onaj osnovni dio tečaja i samo učenje se odvijaju na bazenu u Rijeci pa i u vrijeme kada ni rijeke ni more nisu pogodni za vježbu nema problema s terminima, a vježbe na terenu kada na njih dođe red često radimo isto u Rijeci na kupalištu na Kantridi.
Predznanje nije potrebno?
– Ne, pa mi smo tu da vas naučimo. Ima stvarno jako zanimljivih priča pa mogu slobodno reći da nije potrebno ni da znate plivati. Naime, jedan od danas aktivnih članova došao nam je prije nekoliko godina sa željom da nauči roniti, naravno krenemo u priču o terminima i slično, a on mi kaže “ali znaš, ja ti ne znam plivati”. I stvarno čovjek u tom trenutku nije imao ni najmanji strah od ronjenja, ali “na površini” ga je nešto mučilo i nije znao plivati.
Kažeš da je ostao u klubu, sad valjda zna plivati?
– Haha, naravno, ali s perajama! Pokazalo se da to i nije tako jako rijetko, a ronjenje je i tu dosta korisno, jer mnogima kroz tečajeve ronjenja izbrišemo strah od vode koji su do tada imali.
Mnoge ljude vjerojatno zanima i koliko je ronjenje sigurno?
– Turističko ronjenje je apsolutno sigurno, odnosno kao i u manje-više svemu ostalom dovoljno je jednostavno poštivati pravila. Čak i profesionalno ronjenje je jako sigurno i kada čujete da je neki iskusni ronilac stradao, a što se nažalost ponekad dogodi, to je najčešće bilo zbog malo pretjeranog opuštanja ili su se osjećali presigurno. Naravno da do toga ne bi trebalo dolaziti, ali opet kažem, postoje pravila kojih bi se svi morali držati, a jedno je i da bi se na bilo kakvim većim dubinama moralo roniti u paru, upravo zato da i ako se dogodi kakva nezgoda ili “opuštanje” da je tu partner koji će te spasiti. Ali, opet ponavljam, to je ono što se tiče profesionalnog ronjenja, turističko ronjenje je zaista sigurno.
Jesi li ti kada imao problema i opasnih situacija?
– Jesam, ali u potpuno drugačijim okolnostima. Naša je ekipa često angažirana i na podvodnim radovima i to je relativno opasan posao i tu je bilo nekoliko puta zaista jako nezgodnih situacija i potencijalno životno opasnih, ali evo, tu sam, treba ostati koliko možeš hladne glave, tu su srećom često i kolege koji znaju što treba napraviti i izvukao sam se svaki put.
A je li bilo problema s polaznicima tečaja?
– Ne. Meni je ronjenje prije svega velika ljubav i zato i svemu tome pristupam na taj način. Iako mi je na neki način to i životna egzistencija jednostavno ne mogu ronjenju pristupati na način da želim što više zaraditi, već mi je cilj stvoriti dobrog ronioca. Bilo bi odlično da su svi takvi, ali nažalost nisu pa kada je pitanje o tim mogućim problemima, jednom je s nama radio Egipćanin koji je imao sve potrebne certifikate, za koje mi ni danas nije jasno kako je do njih došao, a koji je napravio hrpu amaterskih grešaka i praktički iz ničega je sam seb ugrozio do te mjere da smo ga jedva spasili.
Često ste angažirani i u akcijama spašavanja, sama priroda toga je takva da je teško očekivati sretan rasplet…?
– Da, nažalost je tako, kada su neke potražne akcije na moru ronioci dolaze na red na kraju, onda kada je nažalost već vrlo vjerojatno da je došlo do utapanja. I tu ima nekih posebno teških situacija, recimo u javnosti je dosta poznata bila akcija kada je čovjek skočio s krčkog mosta, ja sam sudjelovao u potrazi za tijelom i onda ustanovio da mi je to dobar i drag poznanik.
Uz Atlantis postoji i Combatta Diving centar, o čemu je tu riječ?
– Combatta Diving centar je trenutačno smješten na Savudriji, tamo često radimo s organiziranim grupama iz vana, recimo imali smo veliku grupu Francuza preko Erasmusa, već je razvijena suradnja s američkim skautima, zapravo je u pravilu riječ o djeci vojnika iz američkih vojnih baza u Europi, nije uvijek riječ o samo ronjenju, recimo baš oni su zadnji puta htjeli naučiti voziti glisere pa smo radili i na tome… Važna nam je, i u Atlantisu i u Combatta Divingu i ekološka svijest pa smo imali veliko čišćenje baš na području Savudrije, a i uvijek svoje polaznike poučavamo tome.
Česte su akcije i na karlovačkim rijekama, ali dojma sam da se zadnjih godina prvenstveno čisti otpad i odbačene stvari, a da se zanemaruje trava. Sad, ja sam od onih kojima trava ne smeta, ali mnogi se na nju žale…
– Istina, tome bi se trebalo pristupiti na ozbiljniji način i ranije. Trava sama po sebi nije ni štetna ni opasna, ali jasno je i meni da dio ljudi ona smeta. Ronioci su odavno imali svoje akcije čišćenja trave, ali nekako sam dojma da se to danas odvija pomalo površno, jer travu nije dovoljno posjeći pri vrhu, ako se već ide na to onda je treba zaista riješiti u korijenu.
Druga tvoja ljubav, koju smo spomenuli još u početku teksta, su borilački sportovi. Kada je to krenulo?
– Pa isto od najranijih dana. Krenulo je s tekvandoom, Karlovac je i jedan od začetnika tog sporta u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji i mislim da su u našoj generaciji gotovo svi barem nakratko probali tekvando. Mene je privukao više i dugo sam se bavio njime, iako sam paralelno s njim dosta dugo trenirao i tenis. I tenis mi je bio jako drag, ali kada je došao trenutak da se ipak moraš opredijeliti onda sam odabrao tekvando. Kasnije sam počeo i s kickboxingom, a onda je uslijedila stanka u ratnom periodu, da bi nakon toga opet povuklo i to baš jako pa sam krenuo po svijetu i izučavao i trenirao sve i svašta.
Gdje si sve bio?
– Posvuda, ali posebno moram istaknuti prvo Španjolsku, gdje me jako zaokupila njihova tehnika urbane samoobrane Keysi. Tu sam stupio u kontakt i s Andy Normanom koji se vrlo ozbiljno bavio tom tehnikom, a on je i svjetski poznati hollywoodski instruktor za borbe na filmu. Kasnije je to dovelo do upoznavanja i suradnje s Liamom Neesonom, mogu reći da sam imao i ozbiljnu ponudu od Andyja da mu se pridružim poslovno, dobro smo surađivali, sviđalo mu se kako radim, moj pristup, u tom trenutku sam se ipak nećkao i radije odabrao da stvaram nešto u Karlovcu koji me “vukao” doma.
Jesi li požalio?
– Ne znam, Karlovac je moj grad i tu ću uvijek biti doma, ali s obzirom na sve što se dogodilo u Zvijezdi i baš s mojim prostorom svakako da sam i požalio.
Radio si i surađivao i s raznim drugim poznatim imenima?
– Kontakata i iskustava je bilo jako puno, prošao sam puno seminara u Njemačkoj, upoznao sam tadašnjeg zapovjednika Legije stranaca, čovjeka koji je radio zaštitarske poslove diljem svijeta i u najpoznatijim noćnim klubovima, obučavali su me ljudi koji su bili izravno zaduženi za zaštitu Angele Merkel, dakle zaista top ekipa.
Na kraju je sve to dovelo do razvijanja vlastite vještine?
– Tako je, upio sam zaista puno znanja i iskustva i počeo sam raditi na vlastitom konceptu borbe i samoobrane, koji sam s vremenom razvio do te mjere da sam ga mogao zaštititi kao intelektualno vlasništvo. Combatta Self Defense Concept na neki način spaja tjelohraniteljsku, policijsku i vojnu obuku, ima elemente MMA, kickboxinga, muay thaija, hapkida…
Kome su namijenjeni tečajevi?
– Opet mogu reći – gotovo svima. Naglasak je upravo na samoobrani, ne učimo nekoga da napada već da odbije napad i da bude spreman na njega ako do toga dođe. Određena sigurnost ponekad čini čuda i izbjegava sukobe do kojih je moglo doći, a da možda nisi ni znao. Imam zbilja zanimljivo iskustvo iz Portugala, gdje sam danima prolazio kroz jedan tip njihove favele koju ljudi inače zaobilaze u širokom luku. No, stvar je bila upravo u tome što meni to nitko nije rekao. Primijetio sam, naravno, da ima tu čudnih tipova, da ima čudnih pogleda, ali ne znajući za opasnost vjerojatno sam odašiljao takvu vibru koja ih je zbunila i nikada nisam imao ni najmanjih problema. Naravno da nikom ne preporučam da se upušta u takve avanture samo zato jer misli da odaje sigurnost, niti je to bilo ciljano, kada mi je kolega jednom zaprepašten rekao kuda zapravo prolazim itekako me bilo strah! Srećom, tek kad je sve već dobro završilo.
I opet paralelno djeluje i Boksački klub Excalibur?
– Tako je. Combatta je nešto ozbiljniji rad, ozbiljnija tehnika, ima i dosta kontakta, dok je boks za one koji se jednostavno žele “ispucati”, a naravno da će usput naučiti i neke osnovne tehnike. U suštini, polaznici će naučiti sve kao i da treniraju pravi boks, ali ovo što radimo je rekreativni boks pa nema izravnog kontakta, a pokazalo se da mnogima to odgovara, imamo puno članova, a posebno me veseli da je jako puno djevojaka i žena.
Postoji li tu dobno ograničenje?
– Načelno bih mogao reći da također ne postoji, ali posljednjih godina ne radimo s djecom. Rad s djecom smo prekinuli u vrijeme pandemije, planirao sam ga obnoviti, ali onda je došlo do oštećenja prostora prilikom radova na aglomeraciji i jednostavno nisam želio preuzimati odgovornost. Može se raditi pa i radimo i dalje, a jako mi je drago da su članovi svi skupa nastavili dolaziti, ali mi odrasli ipak možemo sami za sebe preuzeti odgovornost, kada su djeca u pitanju ipak ću pričekati da mogu reći da je prostor sto posto siguran.
Postoje li, da tako kažem, nekakve sezone treninga, ili se potencijalni novi članovi mogu prijaviti bilo kad?
– Mogu bilo kad, otvoreni smo tijekom cijele godine, radi se i preko ljeta, a uvijek se netko novi može brzo uklopiti u treninge.
Još jedna zanimacija pa možda i ljubav ti je podvodna fotografija?
– Ne samo podvodna, već i fotografija općenito, ali da, imam zaista veliku zalihu podvodnih fotografija koje su već samim svojim motivima zaista atraktivne i trudim se što je moguće bolje pokazati taj podvodni svijet, koji ipak treba doživjeti i uživo.
Razmišljaš li o izložbi?
– Razmišljao sam, htio sam je napraviti u svom prostoru ali se opet nažalost vraćamo na njegovo trenutačno stanje, no možda bi bilo i zgodno u nekom od drugih gradskih prostora, vrijedi razmisliti o tome, volio bih da ljudi vide, ne zato jer su moje fotografije, već zato jer vrijedi vidjeti sve ono što se može vidjeti duboko ispod površine.
Stigneš li uz sve obaveze i dalje roniti i za svoj gušt?
– Uh, jako teško. Ponekad kažem da od kada sam postao instruktor više nema ronjenja iz gušta, jer prioriteti ti se promijene, najvažnija ti je sigurnost svih koji su s tobom, čak i kada nije riječ o polaznicima. Ali naravno da postoje stvari koje me fasciniraju i vesele, puno sam obilazio potopljene brodove po svijetu, posebno na egipatskom području postoji velik broj brodova u podvodnom svijetu i to me zaista jako privlači. Volim noćno ronjenje, ono uvijek ima neku svoju dodatnu atmosferu i čar.
Postoje li neki planovi bilo što se tiče ronjenja bilo što se tiče borilačkih vještina, planovi ili želje?
– Kada je ronjenje ili kada je RK Atlantis u pitanju želja mi je pokrenuti finswimming natjecanja u Karlovcu. Imali smo jedan finswimming maraton na Korani 2022. godine bilo je jako lijepo i uspješno, nažalost od tada nismo dobili podršku od grada, a vjerujem da u tome leži jako lijep potencijal i za razvoj sporta i za dodatnu lijepu reklamu i za naše predivne rijeke i za cijeli grad. Kada su borilački sportovi u pitanju, pak, u dogledno vrijeme volio bih da BK Excalibur pokrene i natjecateljski boks, ali to je, može se reći, dugoročna želja.
