Mladi atletičar AK Karlovca Sven Franjković karlovačkih je korijena, ali rođeni Zagrepčanin. Ti karlovački korijeni su i atletski korijeni pa je logična pomisao da je i sam u atletici od malih nogu. Prvo što ga pitamo je - je li to i zaista istina?
– Zapravo, i je i nije. Atletika je bila prva, to sigurno, a evo pokazalo se da je i konačni odabir, ali nije cijelo vrijeme bilo tako. Jasno je da sam uz tatu jako brzo počeo s trčanjem, već u vrtiću je bilo nekih malih utrka, a u prvom razredu osnovne škole je već bila i prva prava utrka, na Plitvicama pet kilometara, to smo skupa trčali tata i ja. Tako da je atletika svakako bila ljubav od malih nogu, ali ne jedina pa neko vrijeme i nisam baš bio siguran da će ona biti moj odabir.
Nego?
– Dugo sam trenirao i volio tenis i košarku. Tenis je prvi “otpao”, negdje u sedmom razredu osnovne škole, a košarka je još potrajala i bio sam baš jako zagrijan i dobro mi je išlo, ali paralelno je i atletika bila uvijek tu negdje, a onda su se dogodile neke stvari praktički istovremeno koje su odlučile u korist atletike.
O čemu je riječ?
– Košarku sam trenirao u Cedeviti i tada je došlo do one selidbe kluba u Ljubljanu, većina mlađih selekcija je rasformirana, odnosno dečki su se prebacivali u druge klubove ili prestajali s igranjem, a ja sam baš negdje u to vrijeme postao državni prvak u krosu i jednostavno mi se činilo da sve ukazuje da trebam prelomiti i odabrati atletiku. Tako sam i napravio i nije mi žao.
Nedostaje li ti ipak ponekad košarka?
– Zaigram ponekad, naravno da i dalje jako volim košarku, ali sada sam stvarno u potpunosti posvećen atletici što se tiče ozbiljnog bavljenja sportom.
Znaš li za karlovačku Ljetnu ligu? I u njoj je bilo raznih sportaša iz drugih sportova, možda te i vidimo u Šancu?
– Znam za ligu iako je nisam imao prilike gledati, znam i za karlovačku košarkašku tradiciju, a zanimljivo je i da mi je jedno od najupečatljivijih sjećanja u košarci vezano upravo za Karlovac. Imali smo tad sjajnu sezonu u Cedeviti i bili smo neporaženi i onda nam je u goste došao Šanac i zbilja su dečki odlično igrali i baš se jako dobro sjećam te utakmice i osjećaja da ništa od nastavka neporaženosti. Ali, odigrali smo odlično završnicu i na kraju iz slobodnih bacanja na samom kraju ipak došli do pobjede 42:41. U revanšu u Karlovcu smo isto pobijedili, tada i malo lakše, tako da ipak sam igrao košarku u Karlovcu, ali ne u Šancu.
Iako si Zagrepčanin, član si Atletskog kluba Karlovac, što je presudilo, korijeni ili?
– Pa ja sam u Karlovcu kao doma. Zagrepčanin sam i to je moj grad, ali nekako je i Karlovac moj grad, tu sam od malih nogu provodio skoro cijelo ljeto, kada sam tu nemam osjećaj da sam negdje otišao, da sam u nekom stranom gradu, isto mi je kao u Zagrebu. Atletski normalno da postoji poveznica i preko tate, i preko braće Belčić koju poznajem cijeli život, praktički od kada znam za sebe znam i njih, još i prije nego što smo se svi krenuli baviti atletikom, a onda na kraju je tu i njihov otac koji je odličan srednjoprugaški trener i sigurno mi je korisno raditi s njim.
Trčiš uglavnom srednje pruge, od 1500 do 5000 metara, no krajem prošle godine postao si državni prvak na 10 kilometara u cestovnom trčanju, privlače li te onda sve više i duže relacije?
– Ne (smijeh). Ta pobjeda me, jasno, razveselila, a malo i iznenadila jer držim se svojih relacija i zasad me još nisu privlačile neke duge utrke, ovo mi je bila prva službena utrka na 10 kilometara uopće i, evo, došla je pobjeda. Ali ipak, barem još neko vrijeme, nemam planova isprobavati duže relacije. Kod atletičara je dosta često da zapravo s vremenom krenu na te duže relacije pa tko zna što i mene čeka.
Imaš li omiljenu disciplinu?
– Volim sve tri discipline koje uglavnom trčim, ali mislim da mi je nekako najdraže ipak 1500 metara, a tu možda i najviše očekujem od samog sebe. Možda mi je 3000 metara malo manje drago, ne zbog same utrke, nego zato jer to nije olimpijska disciplina i nema je ni na mnogim drugim međunarodnim natjecanjima pa automatski nije ni u fokusu kada razmišljaš o nekim rezultatima, normama…
Ove godine je europsko juniorsko prvenstvo, “ganjaš” li normu u nekoj od tih disciplina?
– Zapravo u sve tri! I u sve tri bit će zbilja puno posla, ali mislim da mogu uspjeti, neće biti lako, norme su dosta teške, ali bit će i dosta utrka i dosta prilika pa ću dati sve od sebe da izborim Europsko prvenstvo, evo Matko je već uspio to na 3000 sa zaprekama, nadam se da ću mu se pridružiti.
Nema trkačke zavisti?
– Ma kakvi, pa kažem, mi smo prijatelji od rođenja, i mene veseli kada on nešto napravi i njega kada ja nešto napravim, i na onoj utrci na 10 kilometara na kojoj sam osvojio naslov državnog prvaka on je bio treći i to me jednako veselilo kao moja pobjeda, da smo skupa na postolju. I ne odnosi se to samo na Matka, mi smo generacijski najbliži i često trčimo skupa pa smo možda s te strane i dodatno povezani, ali svaki uspjeh bilo koga iz kluba me jako veseli.
Na Ekipnom prvenstvu Hrvatske koje se ovaj vikend održava u Karlovcu, iako loviš te tri norme, trčiš samo 3000 metara?
– Takav je raspored. Odlučili smo da je najbolje da idem na 3000 metara zbog konkurencije i mogućnosti da se nešto napravi, a u subotu je na rasporedu i 1500, a bilo bi nemoguće odraditi te dvije utrke isti dan, pogotovo jer su i vremenski jako blizu. U nedjelju je, pak, 5000 metara, što je opet prekratko za potpuni oporavak nakon prave utrke na 3000 metara dan prije, a vjerujem da će biti prava (i bila je, op.a., Sven je zauzeo drugo mjesto s osobnim rekordom 8:29,14, a time i status trenutne rezerve za hrvatsku reprezentaciju u toj disciplini za predstojeći Kup Europe).
Jesi li razmišljao kada o tehničkim disciplinama? Naime, imaš i dvije sestre, obje također atletičarke, mlađa Lara je na srednjim prugama kao i ti, također je i članica Karlovca, no tvoja sestra blizanka Bruna skače s motkom?
– Da, Bruna se u tome našla. Pa, o nekakvom ozbiljnom prebacivanju nisam razmišljao i sigurno je da ostajem u trčanju, ali probao sam prošle godine par tehničkih disciplina jer sam nastupao u sedmoboju dvoranskom, u kojem su bili kugla, dalj, vis i motka pa, eto, bilo je zabavno i to iskušati. Jedno tjedan dana sam trenirao malo ozbiljnije te discipline, čisto da usvojim neke osnove.
Koliko često treniraš? Postoji li razdoblje godine kada si baš potpuno na odmoru?
– Treniram svakodnevno naravno, a kada su pripreme onda i dva puta tjedno. Nedjelja zna biti slobodna, a što se tiče godine pa praktički cijele godine se trenira, možda se uzme nekih tjedan dana odmora nakon nekog velikog natjecanja ili najintenzivnijih priprema, ali manje-više stalno treniramo. Zbilja je velika stvar što je Zagreb prije par godina napokon dobio i atletsku dvoranu, to je velika stvar za atletičare i atletičarke, jer teško se oslanjati da će preko zime biti normalni uvjeti vani.
Trčiš i na stazi, i na cesti, i kros… postoje li tu neke razlike, imaš li najdraže mjesto i uvjete za trčanje?
– Neke sitne razlike postoje, iako je u suštini puno toga, naravno, i slično. Staza je uvijek nekako najvažnija, iako zna biti i najdosadnija, samo nižeš krugove i to je to. S te strane mogu reći da čak možda najviše volim kros, ali to je ipak samo par natjecanja godišnje. No, zanimljivo je, drugačije je okruženje, same staze znaju nositi neka dodatna iznenađenja, pa još ako padne kiša i skupi se blata… (smijeh).
Kažeš da staza zna biti “dosadna” jer se samo nižu krugovi… dogodi li se da odlutaš u mislima? Što ti je u glavi ako trčiš 5000 metara i pritom nije previše jaka utrka, pobjeđuješ… a imaš još puno do cilja?
– Zna se dogoditi da sama utrka bude malo dosadna i važno je zadržati koncentraciju. Uvijek se prije svega trudim procijeniti i samog sebe, kakav sam taj dan, koliko ću moći, a onda i suparnike, ne uvijek, ali često i možeš vidjeti ako netko trči uz tebe hoće li on i izdržati do kraja, ili ćeš ga slomiti ako si pravi. Kada je “dosadnije” onda gledam što pokazuje trener ili tata, imaju li oni kakav savjet i slično.
No, u atletici si mislima, ne odlutaju na matematiku?
– Haha, ne, to ne.
Pitam jer si i maturant, jesi li odlučio što ćeš dalje?
– Nekoliko je mogućnosti, ali sigurno je da ću nastaviti sa školovanjem, svakako želim i moram završiti fakultet. Imao sam neke kontakte vezano uz stipendiju u SAD, no ove godine od toga neće biti ništa, vjerujem da bi moglo sljedeće. Ovdje bih volio upisati fizioterapiju, to mi je prvi odabir, nakon toga dolaze geografija na PMF-u i KIF za trenera. Ovisno o situaciji s atletikom i kako će se odvijati ova sezona postoji i mogućnost da možda zamrznem status na fakultetu na godinu dana, morat ću nekako sve izbalansirati, jer definitivno želim i završiti faks i ostati u atletici.
Kakve su ti zapravo atletske ambicije? Gdje se vidiš u budućnosti, do kuda možeš?
– Pa vezano uz ovo što sam sad rekao, to je zapravo i prvi cilj. Ostati u atletici. Jako često se dogodi da se dobri i talentirani atletičari i atletičarke “izgube” negdje u tom razdoblju prelaska u seniorsku atletiku, meni je prvenstveno cilj preći to krizno razdoblje, izdržati i postati i ostati dobar senior. Što će to značiti u nekakvom smislu rezultata, do kuda mogu, to su već puno teža pitanja. Jasno da imam svoje nade i da vjerujem u sebe, ali isto tako sam i svjestan da su srednje pruge jako zahtjevne i teške discipline za probiti se u nekakav svjetski pa i europski vrh. Uvijek će tu biti velik broj prije svega vrhunskih afričkih trkača, onda postoje i europske zemlje s velikom tradicijom kao Norveška i Španjolska, a sve je više i Kenijaca i Etiopljana koji nastupaju za druge zemlje. Tako da, uvijek će biti superjaka konkurencija na srednjim prugama, ja bih volio da dođem do toga da budem tu negdje dio toga.
