Mlada karlovačka karatistica Lucija Šegavić u sportskom dijelu vraća jedan sport s velikom tradicijom prema seniorskim vodama, a školuje se, pak, za jedan smjer koji je upravo u Karlovcu jedinstven...
– Završila sam drugi razred meteorološkog smjera u Šumarskoj i drvodjeljskoj školi, odnosno ostala je još praksa koju obavljamo uglavnom u glavnoj meteorološkoj postaji.
Onda si očekivala ovaj pljusak?
– Jesam! (smijeh)
Vikendima si često na turnirima, kako onda zapravo rješavaš praksu, ima li tu često podudaranja?
– Ma i nema toliko, praksa nam je obično isto tijekom tjedna, samo za vrijeme praznika bude za vikend, a onda je, pak, obično pauza u turnirima, tako da se najčešće sve može.
Imaš još dvije godine do završetka srednje škole, razmišljaš li već o fakultetu, odnosno u kojem smjeru misliš nastaviti, nešto vezano uz sport i karate, meteorologiju ili nešto treće?
– Kako sada stvari stoje mislim da ću svakako ići za trenera, u karateu sam praktički cijeli život i voljela bih u njemu ostati i želim u njemu ostati i nakon natjecateljske karijere. No, meteorologija mi se isto sviđa, zanimljiv je smjer, zanimljiva struka, tako da nije isključeno da ću se upravo time baviti u životu, s tim da je kod ovih odluka koje ću trebati donijeti dobro to da već i sa srednjom mogu naći posao kao meteorolog pa mogu odabrati i daljnje školovanje u ovom sportskom dijelu i daljnje usavršavanje u meteorologiji.
Kažeš da si u karateu cijeli život, kada si zapravo počela?
– Pa već negdje sa šest godina ako se ne varam, čim sam krenula u školu. Bilo je zapravo na mamin nagovor, ona je išla na crossfit u dvorani na Borlinu pa je tamo vidjela i karate treninge, a kako sam ja bila jako živahna i trebalo mi je da se nečim bavim onda mi je predložila da krenem na karate i tako je to počelo.
To je jedini sport koji si isprobala ili si malo “tražila”?
– Skoro jedini. Još prije karatea sam kratko išla na ples, ali nije me baš tada posebno zanimalo pa sam prestala, a kasnije sam jedno vrijeme trenirala i atletiku, ali karate je ipak ostao najveća ljubav.
Imaš tek 17 godina, ali zapravo si najstarija u klubu, kako to? Što je sa seniorima?
– Ne znam, dogodila nam se tako neka nagla smjena generacija, bila je valjda ta neka “rupa” u određenom razdoblju i zaista je ispalo da sam ja sada najstarija u klubu. Ali ne moramo brinuti za budućnost, jer jako je puno mlađih, dosta ih je još i u dobi u kojima nema natjecanja, a i u ovim prvim natjecateljskim kategorijama i djeluje mi da smo zbilja svi dobra ekipa i da su ta djeca jako zainteresirana za karate i da već osjećaju pripadnost i ovom sportu i ovom klubu i da ćemo kroz godine imati i jaku seniorsku ekipu.
Jesi li možda kao najstarija već obavljala i neke treninge budući ti je to i želja u dogledno vrijeme?
– Nisam vodila treninge, jer uvijek je tu trener s nama, ali dogodilo se par puta da na nekim većim turnirima, gdje se puno toga odvija u isti tren, budem u ulozi trenera nekom od mlađih tko tada nastupa ako su istovremeno dvije borbe u kojima su naši.
A ti, koliko često treniraš?
– Svaki dan. Ozbiljno radimo i treninzi su svaki dan, a kada me čekaju neka veća i važnija natjecanja onda i po dva puta dnevno.
Što bi dosad izdvojila kao najveće uspjehe?
– U Hrvatskoj je uvijek bilo puno pobjeda i medalja, bila sam i državna prvakinja, ali nekako ti međunarodni nastupi uvijek posebno odjeknu, a i meni su posebno dragi pa su tu onda svakako dvije bronce na posljednjem Balkanskom prvenstvu, ali i nastup na Svjetskom prvenstvu, što je bila velika stvar i čast, iako nisam došla do medalje.
A neka razočaranja?
– Pa i toga uvijek ima, evo možda baš sad nedavno državno prvenstvo, na kojem sam imala puno očekivanja, prijavila se u dvije kategorije, odnosno dva uzrasta i željela medalju u oba, ali dogodila mi se nezgodna ozljeda i na kraju sam ostala bez ijedne medalje.
Trenutno se odvija i jako i zanimljivo međunarodno natjecanje Karate Youth League koje okuplja najbolje mlade svjetske borce i tu imaš, isto tako bi se moglo reći, zasad jedan lijep uspjeh i jedno razočaranje?
– Da, iako ne bih baš rekla razočaranje jer to su sve odlične i kvalitetne karatistice. Ali ispalo je tako da je u Španjolskoj stvarno bilo odlično, imala sam tri pobjede, došla do četvrtfinala, a “doma” u Poreču smo možda očekivali i još više ali mi se dogodio poraz od Norvežanke već u prvom kolu.
Uskoro će i “treća sreća”? I to jako daleko…
– Haha, da, tako nekako. Zapravo Karate Youth League ima pet turnira, jedan je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i taj smo preskočili, no idem početkom kolovoza u Meksiko, veselim se tome i u sportskom smislu, a i u smislu putovanja u jednu zanimljivu i daleku zemlju.
Kakva su sportska očekivanja, možeš li do medalje?
– Nadam se da mogu i to bi mi jako značilo i za bodove za odlazak na najveća međunarodna natjecanja, ali opet se može dogoditi i nešto kao Poreč. Nekad ovisiš i o ždrijebu, trener i ja nekako mislimo da u mojoj kategoriji trenutno dosta odskaču Slovenka i Ukrajinka pa bih njih svakako voljela izbjeći, sve druge cure mogu dobiti, ali mogu i one mene, tako da najvažnije će biti kakva ću biti u tom trenutku kada meč krene.
Koliko zapravo vidiš na tim putovanjima? Kada si bila u Španjolskoj, jesi li uspjela vidjeti ponešto ili si previše posvećena treningu?
– Vidim, vidim. Tu su sad različiti pristupi i mišljenja, ali ja ne mogu funkcionirati tako da sam samo u dvorani i razmišljam samo o karateu, naprotiv, koristi mi da prošetam gradom, vidim nešto novo, opustim se malo psihički, vjerujem da će slično biti i u Meksiku.
Koji su ti glavni ciljevi ove godine?
– Plasman na Europsko prvenstvo, koje je početkom sljedeće godine. Fokusirana sam na to i nadam se da ću kroz sve kriterijske turnire kako vani tako i doma uspjeti ostvariti taj cilj.
A dugoročno?
– Želje su uvijek velike, ali idemo korak po korak. Za početak, rekla sam već, planiram ostati u karateu i planiram prije svega vratiti Karate klub Karlovac 1969 u seniorske vode, prvo na državnim prvenstvima, a onda bih svakako voljela izboriti i seniorsko Europsko prvenstvo i seniorsko Svjetsko prvenstvo. Ne mogu obećavati medalje i slično, jer tu već ima jako puno jako ozbiljnih i jako kvalitetnih cura, ali za početak, bilo bi jako dobro da naš klub ima nekog na velikim seniorskim natjecanjima.
Kakav je rivalitet među karatisticama? Jeste li prijateljice ili ima napetosti?
– Ma skoro sve smo prijateljice. Borba je borba, traje, prođe, ideš dalje, proslaviš ako si pobijedila, čestitaš boljoj ako si izgubila, barem kod mene nema nikad zle krvi, a ni kod većine djevojaka. Ima tu i tamo poneka koja jako teško trpi poraz pa je malo “izvan sebe” neposredno nakon, ali i one se brzo smire.
Tijekom ljeta imaš i još jednu, rekao bih dosta atraktivnu aktivnost. O čemu je riječ i kako je do toga uopće došlo?
– Da, članica sam Kluba spasilaca na vodama i radim preko ljeta na Foginovom. Bila mi je zanimljiva ta ideja da se oprobam, u vodi sam “kao doma” još od malih nogu i radila sam već i prošle godine, tako da sad već imam i nešto iskustva.
Ima li tu i ozbiljnijih spašavanja ili su uglavnom to manje intervencije?
– Pa, prošle godine bih rekao da su samo manje i nadam se da će tako zapravo i ostati, no ova godina nije baš potpuno mirno počela. Najčešće to jesu stvari tipa prve pomoći, zamotati ranu nekom i slično, ali ove godine smo imali već dva ozbiljna slučaja utapanja s jednim Egipćaninom i s jednom malom curicom, na sreću u oba slučaja su spašeni, ali evo mogu i iskoristiti ovu priliku i pozvati ljude da pripaze i na djecu i da sami ne idu u rijeku, pogotovo dalje od obale, ako nisu sigurni i dobri plivači.
Što radiš u slobodno vrijeme, ako ga još ima uz sve navedeno?
– Spavam (smijeh). I, normalno, volim izaći van sa svojim curama, podružiti se, pogotovo jer sam vikendima inače često na turnirima i natjecanjima pa kad je prilika da se družimo onda to i iskoristim.
