Voditelj vatrogasne grupe JVP Karlovac, vatrogasni časnik 1. klase Tin Butala, kao i većina vatrogasaca s ovim je humanim zanimanjem u dodiru još od malih nogu. Iako, kako sam kaže, ne baš tako malih kao mnogi drugi kolege...
– Počeo sam rano, još kao klinac, ali zapravo i kasnije nego mnogi. Učlanio sam se u DVD Hrnetić-Novaki sa 10 godina, a nije rijetkost da djeca po DVD-ima kreću već od šeste-sedme godine života. I većina kasnijih profesionalnih vatrogasaca počne u DVD-ima.
Je li i danas tako? Koliko je DVD-a na karlovačkom području?
– Dvanaest. I najvećim dijelom i danas je interes djece za vatrogastvo i dalje velik. U malim mjestima vatrogastvo ima i veliku tradiciju, ali je i jedan od rijetkih vidova društvenog života uz eventualno nogometni klub, tako da im nije problem privući nove članove. S tim zapravo najviše problema ima DVD Karlovac, koji je gradsko društvo i tu djeca ipak imaju puno više mogućnosti i izbora pa ih je i najteže privući.
Što je tebe privuklo u vatrogastvo, obiteljska tradicija ili prijatelji?
– Pa rekao bih prvenstveno obiteljska tradicija, tatu je doduše to “preskočilo”, on je otišao u druge vode, no još mi je pradjed bio vatrogasac, a djed je bio i prvak Europe u šezdesetima, onda kada je Karlovac time dobio i domaćinstvo “vatrogasne olimpijade” 1966. godine, koja je bila golem događaj za grad u to vrijeme.
Krajem ljeta, odnosno početkom rujna, opet nas očekuje veliko vatrogasno natjecanje, možda i veće od tog i 1966. godine. Riječ je o svjetskom natjecanju u vatrogasnom spašavanju, pa kako idu pripreme, zna li se već broj sudionika?
– Da, prijave su zatvorene i dolazi nam 46 timova iz cijelog svijeta i to zaista iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Od Australije, preko Hong Konga i Tajvana, Južnoafričke Republike, do SAD-a, Čilea… i, naravno, brojnih timova iz Europe. Pripreme su svakako naporne i zahtjevne, želimo predstaviti i naš grad i JVP Karlovac u najboljem svjetlu što se tiče organizacije i ova godina je zaista obilježena time, do te mjere da smo upravo zbog poslova vezanih uz organizaciju ove godine oslobođeni redovnih dislokacija.
Htio sam te pitati što očekuješ rezultatski, ali Karlovac zapravo neće nastupati?
– Da, mi nećemo nastupati, Hrvatsku će predstavljati Jaskanci. Mi smo imali pravo nastupa kao domaćin i drugoplasirani s državnog natjecanja, ali upravo zbog golemog posla oko organizacije odlučili smo da ipak nećemo, a brzo ćemo to ipak nadoknaditi, jer sljedeće godine mi ćemo biti predstavnici Hrvatske na svjetskom natjecanju u Brazilu. Također, mi kao domaćin imamo pravo preporučiti nekog za nastup pa smo uspjeli osigurati nastup ekipe iz Tuzle, koja je baš ovaj vikend bila kod nas na obuci, išli smo i mi tamo, puno smo pomagali kolegama u Bosni i Hercegovini u obučavanju baš u ovoj vrsti vatrogasnog spašavanja i baš me veseli da će imati priliku pokazati se i na svjetskom natjecanju, iako BiH nije još član svjetske organizacije.
Koliko će cijelo natjecanje biti pristupačno gledateljima?
– Mislim da će svi biti zadovoljni, natjecanje je na ŠRC Korana i bit će postavljene i montažne tribine, a iako se nadamo i vjerujemo da će vrijeme biti lijepo mislili smo i na mogućnost kiše pa smo spremni u slučaju potrebe i natkriti cijeli prostor tako da neće biti problema da gledatelji uživaju u natjecanju. Ali i svi naši gosti u našem prekrasnom gradu.
Možda da kažemo, odnosno najavimo i nešto oko samog natjecanja, imaju li ekipe isti zadatak, kako se i što sve boduje?
– Ne, zadaci nisu posve isti, iako se temelje na sličnim stvarima, no izvlači se konkretan zadatak s tim da se uzima u obzir i određeni koeficijent kod završne ocjene, tako da ako je netko imao objektivno teže spašavanje od neke druge ekipe ipak neće biti u nepovoljnom položaju. Postoje tri glavna suca, od kojih jedan prati zapovjednika, drugi bolničara, a treći ekipu i svaki od njih ima zaista hrpu kriterija za ocjenjivanje, gleda se praktički sve zamislivo, od međusobne komunikacije i odnosa prema pacijentu do niz detalja pri samoj intervenciji.
Koji je put do profesionalnog vatrogasca, odnosno do Javne vatrogasne postrojbe Karlovac? Što si ti završio?
– Ja sam završio srednju školu za instalatera grijanja i klimatizacije, no nakon toga sam u Zagrebu obavio prekvalifikaciju u vatrogasca, a kasnije sam završio i studij zaštite na radu. Dakle, u suštini da bi netko postao profesionalni vatrogasac mora završiti Državnu vatrogasnu školu, ali jasno postoje i brojni drugi uvjeti uz to, svatko mora proći zdravstvene preglede i psihološke testove, i to ne samo na početku nego redovito svakih par godina.
Postoji li dobno ograničenje?
– Za početi je maksimalna granica 30 godina, dakle ako je netko navršio 30 godina, a želio bi postati profesionalni vatrogasac to nažalost više nije moguće. Naravno, i dalje je moguće da postane član nekog DVD-a. Gornja granica za samo bavljenje poslom je baš nedavno pomaknuta, bila je 65 godina, no sada postoji mogućnost ako osoba prođe sve liječničke provjere s dobrim rezultatima da radi i nakon toga.
Dominiraju li još uvijek u vatrogasnom poslu muškarci ili ima i žena?
– Žena je sve više. Zapravo, ako gledamo DVD-e djevojčica i djevojaka je uvijek i bilo, među djecom se često dogodi da je curica čak i više nego dječaka, samo bi obično kasnije puno više muških ostajalo u poslu, a cure bi u nekoj dobi ipak odlazile drugim smjerom. Jasno, još uvijek je više muškaraca, no sve je više žena koje duže ostaju u vatrogastvu pa čak i postaju profesionalne vatrogaskinje i angažiraju se u Javnoj vatrogasnoj postrojbi.
Vatrogasce prvenstveno povezujemo s gašenjem požara, ali u današnje vrijeme, uostalom i samo svjetsko natjecanje to pokazuje, sve je više intervencija drugog tipa, prvenstveno u prometu. Koliko je intervencija godišnje na karlovačkom području i kakve su najčešće?
– Mi godišnje u prosjeku imamo oko 700-750 intervencija, iako je bilo godina kada ta brojka naraste i do 900. I da, zapravo je čak najviše tehničkih intervencija, u Karlovcu je pogotovo zbog njegove pozicije puno intervencija u prometu, ali ima tu i drugih stvari, od skidanja crijepova do skidanja mačaka.
Znači, to nije urbana legenda, zaista spašavate mačke?
– O da (smijeh), nije to ni tako rijetko. Imali smo nedavno i jako zanimljivu akciju kada smo spašavali – papigicu! Začudo, dozvolila nam je da je “spasimo” i vratimo vlasnici, nije odletjela.
Koje područje pokrivate?
– Područje našeg osnovnog djelovanja je prilično veliko, možda je najjednostavnije reći da pokrivamo sve od Slovenije do Bosne i Hercegovine, odnosno od Metlike do Velike Kladuše.
Samo unutar granica ili ima nekad i prekograničnih akcija?
– Ima, pogotovo u Sloveniji. Pomagali smo im prošle godine pri jakim vremenskim nepogodama, a isto tako oni uskaču nama u pomoć, imamo odličnu suradnju, a ako izbije, naprimjer, veći požar u Jurovskom Brodu ili Žakanju, koji tamošnji DVD ne može sam iskontrolirati, ekipa iz Metlike će prije doći nego mi iz Karlovca. Tako da su za nas rampe na granici uvijek bile otvorene.
A što se tiče požara po gradskom području, kako zapravo rangirate potrebu za intervencijom, što može pokriti i DVD, na što mora izaći JVP?
– Pa svi pozivi dolaze u Javnu vatrogasnu postrojbu Karlovac tako da smo mi automatski upoznati. Naravno, prvo se kontaktira lokalni DVD, što ponekad i nije potrebno, jer su to mala mjesta i nekad saznaju za požar i prije nego što je netko nas nazvao telefonom. Dalje ovisi o samoj situaciji na terenu, kolege iz DVD-a će i sami odmah procijeniti kakav je požar, kakva je intervencija potrebna, mogu li to oni riješiti i sami, ili im ipak treba pomoć.
Spomenuo si redovne dislokacije, o čemu je tu zapravo riječ?
– Svakog ljeta dajemo ispomoć prema određenom rasporedu, primjerice prošle godine su tri naša člana išla u Zadar, kao i dva vatrogasca iz Ogulina. Uz njih postoje i izvanredne dislokacije, a to se tiče velikih požara, najčešće na obali, a mi smo opet tu nekako prvi u redu, jer smo najbliži morskim županijama pa smo često prvi i pozvani.
Prošle godine je bila velika akcija u Skradinu, koja je imala i popratne neugodne situacije?
– Da, meni je to još uvijek nevjerojatno da se mogu dogoditi takve stvari. Bilo je i nekoliko naših kolega iz Duge Rese i Karlovca upravo u ekipi koja je kamenovana i proživjela sve te neugodnosti, iako isto tako moram naglasiti da ne treba povezivati cijelo to mjesto s tim incidentom, jer su nam istovremeno mještani donosili vodu, hranu, nudili nam da prespavamo… ali, eto, dovoljna je jedna budala, ili par njih, pa da dođe do neugodnosti.
Bio si i sam tamo, je li bilo opasno što se tiče samog požara? Koje su zapravo najteže intervencije na kojima si bio?
– Ti veliki požari zapravo i nisu najopasniji, naravno, kada je riječ o vatrogascima koji su prošli obuku i znaju što rade. Nije ugodno, jako je naporno, nekad cijeli dan ne spavaš nego se boriš s vatrom, ali u pravilu što se tiče neke velike opasnosti mi držimo stvar pod kontrolom. Puno veća je opasnost kod strukturalnih požara, dakle onih u objektima, tu se mogu dogoditi razne opasne situacije, događalo se i meni da propadnem s tavana u dnevnu sobu, ali srećom uvijek je sve dobro završilo. Možda najteži požar na ovim prostorima je bio veliki požar u RIPS-u, tamo je stvarno bilo jako zeznuto.
A i prošlogodišnji na Borlinu, koji je skoro završio tragično…
– Svakako, ali tu čak nije bio problem požara, nego jednostavno te ogromne gluposti na koju ne da ne možeš računati nego je ne možeš ni shvatiti. Baš smo pričali na jednom natjecanju kolegama iz Nizozemske i oni takve stvari ne mogu ni pojmiti, da netko čuva arsenal oružja u kući i da onda vatrogasac skoro strada zbog toga.
Kako je kolega, da li oporavak teče uspješno?
– Mislim da mogu reći da teče uspješno, ali sve to ide polako, tu su i rane, tu su i “načeta” pluća u cijeloj toj situaciji i potrebno je malo više vremena da se organizam i tijelo u potpunosti oporave. No, vjerujem da će nasm se kolega ponovno pridružiti u punom zdravlju.
Poštuju li vas ljudi u prometu?
– Tu je jako velik napredak napravljen na autocestama kroz nekoliko akcija i kampanja, tako da je većina vozača upoznata sa stvaranjem hitnih koridora i situacija je zaista puno bolja nego prije i problema gotovo da i nema. Međutim, na gradskom području je još uvijek čest slučaj da bude zastoja, ne nužno zbog neodgovornosti vozača nego nekad i zbog same infrastrukture prometa, ili zbog toga što se neki vozači jednostavno prestraše, baš nam je jedna vozačica jednom i rekla da se “zaledila” kad nas je vidjela i čula i nije znala što bi. Drugi i možda još veći problem je velik neoprez pješaka, pogotovo mladih, koji često imaju slušalice na ušima i moraš maksimalno paziti na sve strane, jer jednostavno ne čuju da dolazi vatrogasno vozilo, baš nedavno smo u samom centru grada imali slučaj da jurimo na intervenciju, automobili se razmaknu, a “klinac” jednostavno izleti na zebru sa slušalicama i, ne znam što reći, stane ti srce, zaledi ti se krv, na kraju je sve dobro prošlo, ali može jednom doći i do tragedije tako da zaista apeliram na sve da budu maksimalno oprezni u prometu.
Je li bilo slučajeva i da udarite nekog pješaka ili biciklista?
– Ne, ali nesreća je nažalost bilo, imali smo slučaj kada nam je na Rakovcu jedna vozačica oduzela prednost i zabili smo se u punoj brzini u nju, srećom nije joj bilo ništa, ali je zaustavila vozilo. Opet srećom, išla su dva vozila pa što ćeš, nema druge, kolege su nastavili put, a mi smo ostali tamo.
Kakva je suradnja s drugim službama?
– Zaista odlična, pogotovo s Hitnom, ali i s policijom sve bolja i bolja. Jako dobro surađujemo i sa HGSS-om, Crvenim križem, stvarno nemam prigovora ni zamjerki.
Opremljenost?
– Također jako dobra, mislim da slobodno mogu reći da je JVP Karlovac među bolje opremljenima u Hrvatskoj, a to da uvijek može i bolje – može. Pogotovo sada kada obilazimo svijet na tim natjecanjima pa vidimo svu najnoviju i najmoderniju opremu, iako moram reći da su nam već i izašli u susret na neka traženja i zahtjeve, tako da smo i u tom dijelu sve bliže svijetu.
