Od malih nogu pa do kraja igračke karijere Dinko Đanković bio je vjeran HRK Karlovcu, u kojem je započeo i trenersku karijeru, koja ga je potom vodila i do velikog Veszprema. Sada je ponovno kod kuće, na mjestu gdje je sve počelo u vrijeme kada je bio najmanji i najmlađi na treningu...
– Pa da, uz rukomet sam, jasno preko tate, od kad znam za sebe. Na prve treninge me vodio već sa sedam godina, i to je tada bila generacija ’76., znači četiri godine stariji dečki, tako da sam stvarno bio uvjerljivo najmanji. Negdje sa 9-10 godina sam počeo i s pravim treninzima.
Koji je to klub tada bio?
– To je baš negdje vrijeme kada je došlo do fuzije Dubovca i Jugoturbine i nastala je Karlovačka pivovara. Naravno, paralelno sam trenirao i u školi kod legendarnog Mihajla Prezelja – Mitile, što je bilo nezaobilazno za gotovo svakog iz tih generacija, ne samo one koji su ostali ili postali ozbiljniji rukometaši, nego je jako malo onih koji su nisu barem nakratko okušali u rukometu.
Tvoja generacija, ali i još nekoliko njih, bila je kontinuirano u hrvatskom vrhu, osvajali ste i naslove prvaka, karlovačka rukometna škola predstavljala je uz Zagreb glavnu silu u mlađim kategorijama…
– Apsolutno, iako te moram, nažalost, ispraviti, jer baš moja generacija, dakle mi ’80. godište nikada nismo bili prvaci Hrvatske. Koliko se sjećam nismo nikad bili ni treći, imali smo niz tih drugih mjesta, uvijek nas je Zagreb nekako zeznuo, iako smo imali zbilja izuzetno jaku momčad svake godine, posebno u zadnjoj sezoni kada je u Karlovac došao i sjajni Nikola Prce, ali i tada su nas “zagrebaši” na kraju ipak dobili. No, da, bilo je tada i prvaka Hrvatske u drugim generacijama. Jednostavno, to je bilo vrijeme kada stvarno jesmo bili sila, nije tu bilo priče oko toga hoćemo li mi na završnicu, godinama je jedino pitanje bilo koju medalju ćemo uzeti.
Kasnije si i kao trener imao uspjeha s mlađim kategorijama?
– Svi mi koji smo bili zainteresirani smo dosta rano gurnuti u “vatru” u tom trenerskom poslu, ja sam već sa 20 godina krenuo raditi u rukometnoj školi i nastavili smo u jednom uhodanom sustavu i mogu reći da se tada zaista još radilo dobro. Osvojili smo i prvenstvo Hrvatske s generacijom 1998., u samom vrhu su bili i ’96. godište i 2000. godište…
Možeš li procijeniti gdje i zašto je to stalo?
– Pa baš tu negdje. Ako se dobro sjećam još je 2002. godište bilo izvrsno, nakon toga je bio poneki bljesak, ali generalno je počeo pad i ukupni rezultati nisu bili ni blizu onoga što su bili dobrih dvadesetak godina. Odgovor je uvijek u radu. Rad, rad, rad. Očito ga već neko vrijeme nedostaje. Istina je da ima i drugih problema, da nedostaje termina, ali to je sve sporedno i sve se to može nadoknaditi s pravilnim radom. Osobno smatram da je veliki problem bila i promjena regije, Karlovac je oduvijek igrao u regiji središte i od malih nogu smo se “tukli” sa Zagrebom i svim ostalim najjačim klubovima. Regija zapad u kojoj danas igraju mlađe selekcije je objektivno puno slabija, a to također ima svoj utjecaj na kompletan razvoj igrača.
Iako je rukomet nesumnjivo i dalje bio na višoj razini nego što je danas, tvoja generacija i “susjedne” generacije nikada nisu u seniorskom rukometu ponovile uspjehe iz mlađih kategorija, gdje je zapelo?
– Tu, pak, mislim da su glavni problem bile financije. Rukomet nije sport kao nogomet da si u njemu da se obogatiš, ali kada je klub financijski potpuno uređen i stabilan i kada ti ne moraš misliti o drugim stvarima onda sigurno da su i rezultati bolji. Jasno, možeš i dovesti prava pojačanja. Mislim da smo Višnja (Miodrag Višnić) i ja prvi upali u seniorsku ekipu i to baš u zadnjoj sezoni u kojoj je sve bilo kako treba, naš prvi ugovor je bio odličan i onda su već naredne godine krenuli problemi, financijski raspad i jedno od najgorih razdoblja u klubu. Ali, kao što kažeš, to je još uvijek bilo na jednoj i više nego pristojnoj razini, borili smo se, bili ravnopravni manje-više svima, nikad nismo ispali niti se bojali da ćemo ispasti, a bilo je i sezona u kojima smo bili u vrhu, igrali smo finale Hrvatskog kupa 2007., igrali Europu u par navrata…
Igrao si do sezone 2010/2011, ako se ne varam nikada nisi napuštao Karlovac, a onda si praktički preko noći postao trener seniorske momčadi?
– Da, i u pravu si, tijekom igračke karijere nikada nisam napuštao Karlovac, a to je kada je trenerski posao u pitanju isprva bilo i teret, ali i velika pomoć. Jer, sve to je zaista bilo “preko noći”, jedan dan sam u svlačionici i igram, drugi dan sam trener tim istim dečkima. Nisam odbio odgovornost, ali bilo me u početku malo strah kako ću ja sada njima biti trener. No, bilo je to i vrijeme kada je u klubu stvarno vladala odlična atmosfera, mogu slobodno reći da su me i igrači maksimalno podržali tako da je bilo lakše prebroditi te prva korake. Pomoglo je svakako i to što je to opet jedno dobro razdoblje u klubu što se tiče stabilnosti, ali i igračkog kadra, tada nam još kao “klinci” dolaze izvrsni igrači kao Stipe Mandalinić, Vuko Borozan i, naravno, Luka Cindrić. Imali smo par odličnih sezona, bilo je normalno da igramo Ligu za prvaka, opet je došla i Europa, nažalost nismo to sve iskoristili da se u potpunosti ustabilimo i postanemo stalan vrh hrvatskog rukometa.
2015. godine odlaziš kao trener u Poreč i od tada te nema 10 godina u karlovačkom rukometu…
– Uglavnom, da. Bio sam nakratko u Karlovcu nakon pet lijepih godina u Poreču, kada je krenula pandemija je došao i naš razlaz, a tada se “kuhalo” oko mog odlaska u Katar i dok sam čekao da se sve to finalizira vratio sam se u Karlovac i jedno vrijeme surađivao s Tanjom Rašić koja je bila prva trenerica u klubu. Na kraju se dosta brzo situacija okrenula, jedna vrata su se zatvorila, a druga otvorila, Katar je iznenada propao, ali se jednako tako iznenada pružila prilika da odem u mađarski Veszprem.
Tamo si bio trener mlade momčadi?
– Da i ne. To jest mlada momčad, ali smo igrali seniorsku ligu, drugu mađarsku ligu, no ekipu jesu činili isključivo igrači do 22 godine starosti. Raditi u jednom takvom velikom klubu, koji apsolutno pripada u europski vrh, je svakako bilo izuzetno iskustvo, jedino što me malo mučilo je to što nismo mogli napredovati. Jako sam zadovoljan radom u Mađarskoj, ali sustav je takav, naravno i razumljiv, da mi nismo mogli naprijed. Dva puta smo bili prvaci prilično jake druge mađarske lige, ali nismo smjeli u prvu jer je tamo naša prva momčad. Potpuno razumijem zašto je tako, ali jasno je da te to možda malo i demotivira u profesionalnom smislu.
No, bilo je drugih prednosti?
– Apsolutno. Kažem, Veszprem je klub u europskom vrhu i to je bilo sjajno za doživjeti i za iskoristiti, a malo i osjetiš žal što se kod nas nije tako nešto moglo u potpunosti formirati. Jer, odrastali smo dok su Zagreb i Veszprem zajedno rasli i bili egal, jedno vrijeme je i Zagreb bio malo ispred, ali onda je Veszprem jednostavno odjurio naprijed, ne samo rezultatski nego u svakom pogledu. To se ne može uspoređivati ni s čim kod nas, oni imaju sustav sa 40 zaposlenih, fantastične uvjete za trening, rehabilitaciju, edukaciju, sve ti je na raspolaganju, rukometna akademija je također posebna priča, sve je sređeno na najbolji mogući način i oni su došli do jedne točke u kojoj mislim da mogu slobodno reći da je nemoguće da jednom propadnu. Možda će otići ovaj ili onaj sponzor, ali će doći odmah neki drugi jer je to Veszprem.
I rad s nekim od najvećih stručnjaka u svijetu rukometa sigurno je bio veliki plus za tebe kao, pogotovo pri dolasku, još uvijek mladog trenera?
– Pa je, od samog početka sam bio u odlični odnosima s Momirom Ilićem koji je bio prvi trener, jednako tako prošle sezone sam imao jako dobar odnos s Xavierom Pascualom, meni je u drugoj ekipi pomoćnik bio klupska legenda, ali i rukometna legenda uopće, Kubanac Carlos Perez. Naravno, kada traje sezone svatko ima svoj posao, ali u pripremnom periodu smo često radili zajedno i sigurno da je to jedno neprocjenjivo iskustvo.
Uz sve to, Mađari reprezentativno ipak nikako da dosegnu vrh, zašto je to tako?
– To je istina, ali se i to mijenja, pogotovo opet ako gledamo u odnosu na nas. Mađari se dižu, a mi objektivno jesmo u laganom padu iako se još držimo. No, glavni problem je da su nas prešli u mlađim kategorijama, tu su sada apsolutno bolji, a polako se i u seniorskoj konkurenciji dižu. Stalno su tu negdje, jednom će doći i taj bljesak, možda neće biti sam vrh, možda se neće ravnopravno boriti s Danskom i Francuskom, što smo mi jedno vrijeme radili, ali bit će ekipa u top 8. Iskreno, i na zadnjem svjetskom prvenstvu ove godine kod nas dobili smo ih na sreću i niti oni znaju kako su to izgubili niti mi znamo kako smo dobili. I to je super, pokazalo je da još uvijek imamo taj pobjednički mentalitet, ali ako gledaš sa stručne strane tih 60 minuta Mađarska je bila bolja momčad i toga isto moramo biti svjesni.
Kada si spomenuo mlađe kategorije, ti si isto imao uspjeha kao trener mlade reprezentacije, ali i tu smo posljednjih godina u nekom padu…
– Da, bio sam na juniorskom SP 2019. s izbornikom Davorom Dominikovićem, osvojili smo srebro, dobili su nas jedino Francuzi u finalu. I nekako baš od tada kreće i lagani pad, koji sada prijeti da postane i malo ozbiljniji. Razloga za to ima više, ali mislim da je jedan od glavnih što u Hrvatskoj ne pratimo dovoljno razvoj sporta, ne samo rukometa. U sportu je danas fizička komponenta važnija nego ikada i mi to nismo pratili u dovoljnoj mjeri. U Mađarskoj se već sa 13-14 godina jako ozbiljno radi na fitnessu i jačanju mladih sportaša, a kod nas je to još uvijek dosta slabo u svim sportovima. Nismo dovoljno jaki, nismo dovoljno brzi, a bez toga će sve teže i teže biti doći do nekog uspjeha.
Kako je došlo do povratka u Karlovac?
– Interesa je uvijek bilo, ne bi bilo fer da kažem da me nisu kontaktirali, ali trebale su sazrijeti neke okolnosti. Meni bi bilo jako drago da u Karlovcu možemo svi skupa stvoriti jednu lijepu rukometnu priču, iako se cijeli taj dolazak odnosno povratak malo zbrzao jer su se poklopile neke obiteljske obaveze zbog kojih smo se odlučili vratiti u Karlovac. Obvezao sam se na jednu sezonu, mislim da će vjerojatno biti i dvije, a kasnije vidjet ćemo, ovisit će to o puno toga.
Kakvi su ti prvi dojmovi, što očekuješ od sezone?
– Još od svibnja sam ja tu negdje oko kluba i u njemu, u biti od trenutka kada je postalo jasno da ćemo ispasti. Upoznat sam s ekipom, znam potencijale i mislim da se može napraviti dobar posao, ali isto tako sam svjestan da ima i nedostataka, da nam trebaju pojačanja na nekim mjestima, a do toga je teško doći. Evo, i na tu “snimljenu” situaciju u svibnju se dogodilo da je nama otišlo iz kluba ili prestalo s igranjem šest igrača, a zasad smo doveli samo jednog.
Ima li šanse za još poneko pojačanje?
– Trudimo se, ali je zaista teško. Imali smo stvarno puno razgovora, i sam sam kontaktirao mnoge igrače, ali one za koje znam da bi nam donijeli kvalitetu. No, jednostavno danas nismo u toj poziciji da možemo lako dovesti nekoga, često smo bili i blizu dogovora ali bismo na kraju uvijek “pali” na nečemu. U suštini prvi i glavni problem je taj drugoligaški rang, svaki pravi igrač koji bi nam stvarno predstavljao veliko pojačanje će radije igrati bilo gdje u prvoj ligi nego u drugoj ligi i to je shvatljivo. Onda je bilo situacija da se nekom i svidi cijela priča, blizu je dolaska, ali stigne mu jača i bolja ponuda u zadnji tren. Kod mladih igrača je često zeznuto i to da Karlovac nema fakultet pa oni koji su na fakultetima će možda otići iz Zagreba u Rijeku ili eventualno Osijek, ali neće u ove druge gradove gdje ne mogu nastaviti studiranje. Još uvijek se nadam da bi moglo biti još pojačanja, ali stvar je u tome da to onda zbilja mora biti pojačanje. Neću uzimati nekoga tko neće raditi razliku, onda ćemo radije dati priliku nekom od naših mladih dečki.
Znaš li snagu ostalih ekipa u ligi, kakve su na kraju ambicije, je li cilj prvo mjesto?
– Momčadi se još sklapaju i formiraju, ne mogu reći da u ovom trenutku mogu sa sigurnošću procijeniti tko će biti glavni favoriti za vrh. Što se nas tiče, o tome mi je zaista teško govoriti. Bilo bi neozbiljno da kažem da smo mi favoriti i da dajem obećanja, a opet jasno da sam tu da napravimo nešto kvalitetno i da mi je cilj da probamo napasti to prvo mjesto. Dakle, prvo mjesto nije cilj. Ali jest cilj stvoriti ekipu koja ako se sve poklopi može i do toga, koja može probati doći do vrha.
Koliko je loše (ili možda dobro) za karlovački rukomet što u istoj ligi, u drugoligaškom rangu, grad ima dva kluba?
– To ne da je loše, nego je apsolutna katastrofa. Rekao sam to već jednom na pressici pa su me neki očito i krivo shvatili. To je katastrofa, ali u tome nema ni najmanje krivice Dubovac Gaze, već je to krivica Karlovca što si je dozvolio da ispadne. I ni na kraj pameti mi nije bilo da time poručim da očekujem da netko smanji svoje ambicije zbog nas. Ali, kada jedan grad ove veličine ima istom rangu dva kluba to je apsolutno loše za rukomet u tom gradu, to onda nije posloženo kako treba biti i oba ta kluba generalno mogu samo imati štete od toga. I zato se nadam da takva situacija neće dugo potrajati, ali tu je opet na nama da ispravimo ono što smo “zakuhali” i da se probamo vratiti u najviši rang, jer ni u zadnjim primislima mi nije da bi dečki iz Dubovac Gaze koji su napravili sjajnu stvar u svom klubu trebali sad nama dati tri ili pet najboljih igrača i odustati od svega što su napravili.
Kakvi su odnosi između dva kluba?
– Pa ja mislim da su dobri. Nisam bio tu desetak godina pa ne znam u dubinu kakva je stvar, ali što se mene tiče su sigurno dobri. Skoro sve te igrače u Dubovac Gazi sam i trenirao, Dragec (trener Dragomir Požega) i ja smo 10 godina bili suigrači, na kraju sam i njemu bio trener, apsolutno gledam sa simpatijama na taj klub. Opet kažem, situacija u kojoj smo se našli je loša, ali za to je kriv Karlovac, Dubovac Gaza je napravila super stvar, mi smo oni koji su zeznuli.
Kako si zadovoljan prvom fazom priprema i prvim provjerama?
– Zadovoljan sam kako je krenulo, ima tu poteškoća, ali mi nismo profesionalci i moramo se svi tome prilagođavati. Nakon Veszprema sigurno neke stvari predstavljaju problem, ne mogu odraditi trening ujutro jer su ujutro ljudi zaposleni, događaju nam se stvarno glupe situacija da nam se igrač ozlijedi tako što mu je na poslu ušla kemikalija u oko, ali tako je kako je, u ovom rangu je svima tako pa to ne može biti izlika za nešto.
Ti si preko oca krenuo u rukomet, hoće li tvoja djeca tvojim putem?
– Haha, ne znam, sin je još jako mali, a što će ga zanimati i kuda će htjeti vidjet ćemo. Sigurno ću ga maksimalno podržati ako će htjeti postati rukometaš, a isto tako ga sigurno neću forsirati. Kći ima 10 godina, ali nije uopće zainteresirana za rukomet, sada je pokazala interes za odbojku pa će uskoro krenuti s treninzima u Kelteksu.
Imaš li vremena uz rukomet i obitelj za još ponešto?
– Zapravo sam zaista skroz u tome, rukomet i obitelj mi ispunjavaju skoro cijeli dan pa tako cijelu godinu. Evo i sad ljeti smo Luka Cindrić i ja, već treću godinu, radili rukometni kamp u Poreču, što mi je isto odlična ljetna zanimacija. Malo je toga izvan rukometa, ali supruga i ja volimo otići na neki dobar koncert, to nam je glavni način za opuštanje.
