Povijest karlovačkog piva, karlovačkog pivarstva i Karlovačke pivovare temeljito je istražio Krešimir Perušić, sigurno najveći kolekcionar pivarskih predmeta i memorabilija. Na početku razgovora pitam ga zna li koji je prvi predmet u njegovoj zbirci, a odgovor je jasan...
– Zapravo i znam, jer je sve i krenulo gotovo slučajno. Naime, htio sam malo ukrasiti svoj kombi, urediti ga u retro stilu i između ostalog sam poželio staviti nešto “pivarski” na njega pa sam prvo nabavio staru plastičnu gajbu od Karlovačkog, onda je stigla i metalna pa drvena… i tako mi je “kliknula” i ta kolekcionarska strast i počelo je skupljanje.
Dio toga zainteresirani mogu vidjeti na izložbi “Peta rijeka Karlovca” u Aquatici do 2. rujna. Koliko je tamo eksponata i koliko ih ukupno imaš?
– Na izložbi je oko 250 predmeta i drugih memorabilija vezanih uz karlovačko pivo, a ukupno ih imam oko 1100 ako bih gledao samo na originale, dakle bez “duplića”. Ukupna brojka je i veća, no nekih stvari imam u više primjeraka.
Možeš li nešto na izložbi izdvojiti kao posebno vrijedno ili posjetiteljima atraktivno?
– Među najzanimljivijim stvarima, a čini mi se da su i reakcije publike slične, su svakako dvije pivske boce iz 1897. godine, no ima tu još vrijednih stvari poput gajbi iz starih vremena, podmetača iz 1940-ih iako smo donedavno mislili da su se prvi podmetači Karlovačke pivovare izrađivali tek u sedamdesetim godinama…
Kako zapravo nabavljaš stvari?
– Na sve moguće načine. Prijatelji i poznanici znaju za moju strast i rado mi daju nešto ako pronađu, pretražujem Njuškalo i slične stranice na internetu, obilazim sajmove… evo nedavno sam sreo poznanika, ima na sebi majicu s prvih Dana piva, odmah sam ga skinuo na licu mjesta (smijeh).
Postoje li stvari koje znaš da postoje, a nisi uspio doći do njih?
– Postoje, naravno. Velika želja mi je nabaviti stare metalne reklame kakve su bile prije Drugog svjetskog rata, nemam niti jednu iako znam da ih ima “na životu”. Jako malo je i fotografija iz tog razdoblja. Također, evo zamolio bih i sve čitatelje ako slučajno imaju to negdje u svojoj arhivi na VHS-u ili kako god… postoje dva dokumentarna filma o pivovari, jednog je snimio oskarovac Dušan Vukotić 1994., drugi je negdje iz 2003. godine i nevjerojatno ali nigdje ih ne mogu pronaći, nema ih u niti jednoj arhivi. Pa, ako netko posjeduje te filmove bit će mi jako drago da mi se javi i dopusti da ih presnimim.
Ljudi se, pretpostavljam, i inače mogu javiti ako imaju neki zanimljiv izložak?
– Naravno, mnogi mi se i javljaju i puno toga sam i nabavio na taj način. Postoje i neke stvari koje su “na čekanju”, kojima se nadam u dogledno vrijeme, primjerice naišao sam na plakat iz 1930. godine koji ima čovjek u Poljskoj. I rekao mi je da ako odluči to jednom darovati da će svakako darovati meni, ali još se ne želi odvajati od toga. Ima ljudi koji recimo imaju vrijedne stare bačve piva, ali u njima drže vino pa su im još korisne… Problem je polako postala i nabava putem kupnje, kako su u drugim sektorima cijene otišle gore tako je i u internet prodaji, a ja to sve, naravno, sam financiram. I prije sam si i mogao priuštiti dosta toga, sada je to postao prilično skup sport.
Gdje čuvaš sve te prikupljene stvari? Imaš li možda ideju da se to pretvori u neki mali muzej pivarstva?
– E, to je još jedna stvar koja me dosta okupira i koju bih volio nekako riješiti. Čuvam ih u dvije stare kuće i to polako postoje neprikladno, a i pitam se što će s tim biti… jednom. Nisam star, ali nisam više ni klinac, na umu mi je Srđan Sabljarić i njegova vrijedna zbirka s kojom sada nitko ne zna što će biti i hoće li se i kako srediti i urediti. Mislim da je kolekcija koju imam vrlo vrijedna i da je zaslužila neki svoj mali prostor, ne moramo to zvati muzejom, ali i izložbe su pokazale da je interes javnosti velik i volio bih da ga pokažu i Grad i sama Pivovara i da dogovorimo nešto. Mislim da prostora ima, ili će ga biti sada s obnovom nekih objekata u Zvijezdi.
Pivarske i pivovarske memorabilije nisu i jedino što skupljaš?
– Nisu. Znaš kako smo kao klinci svi nešto skupljali, sličice, značke… mene je to nekako nastavilo privlačiti i mogu reći da imam još dvije vrijedne kolekcije. Jedna su nogometne fotografije, isključivo s područja Karlovačke županije, iz svih razdoblja, imam zaista veliku kolekciju koja je sada zapravo donekle i “zamrznuta”, trenutačno nisam u lovu na nove fotografije. Uz to, skupljam sportske torbe ali do 1990-ih godina, znači stare torbe od Pume, Adidasa, domaćih proizvođača, bilo koga. Za to se isto preporučam da me kontaktira bilo tko tko ima neke takve stare torbe, a ne zna što bi s njima.
Koliko su velike te kolekcije zasad?
– Fotografija imam oko dvije tisuće, sportskih torbi zasad šezdesetak.
Nogomet i mali nogomet su ti također veliko područje interesa, ne samo preko fotografija, već si objavio i nekoliko knjiga s tom tematikom, prva je bila povijest karlovačkog malonogometnog turnira…
– Da, to mi je prva knjiga i ovako sada kada gledam iz ove perspektive to je “smiješna” knjiga, moglo se napraviti i puno bolje, ali vjerujem da ipak ima svoju vrijednost, u njoj su svi rezultati, sve ekipe koje su nastupale, ima to svoju dokumentarnu vrijednost.
Možda je vrijeme i za novo izdanje pa se doradi i prvi dio?
– Možda, bilo bi zanimljivo svakako, ta prva knjiga je 2000. godina, evo prošlo ih je još 25, drugo izdanje bi svakako moglo biti zanimljivo, ali uvijek je tu problem i financiranje. Bude li zainteresiranih tu sam, a da sad mogu sam financirati takve stvari, ne znam baš.
Što si još objavio?
– Najviše je knjiga vezano uz nogomet, osim te o povijesti karlovačkog malonogometnog turnira i knjige o 100 godina nogometa u Karlovačkoj županiji, tu su i monografije NK Šišljavića i NK Frankopana, zatim monografija Zbora nogometnih trenera, a upravo radim na knjizi o NK Ilovcu povodom nadolazeće 80. obljetnice kluba. Tu je, jasno, i knjiga o pivu “Peta rijeka Karlovca – priča o karlovačkom pivu”, kao i knjiga o ljetnoj košarkaškoj ligi.
Toj si sve popularnijoj ligi zapravo i osnivač?
– Da, ili preciznije rečeno osnivač i idejni začetnik je cijela moja ekipa sa Švarče, samo su mene gurnuli naprijed kao voditelja, a onda sam kasnijih godina i nastavio s organizacijom i vođenjem. Sve to je krenulo sa Švarče, od ekipe koja se još 1981. godine okupila na treningu i evo do dan danas, jasno uz male izmjene u sastavu, praktički da ne prođe tjedan, a da ne odigramo košarkaški hakl. I zapravo smo u to vrijeme puno intenzivnije igrali pa smo krenuli prvo na neke lige u Zagrebu, bila je liga igrača do 192 cm visine, pa neka poslovna liga… onda smo počeli razmišljati o tome da pokrenemo nešto slično u Karlovcu, prvo su bila 2-3 streetball turnira i onda je sazrijelo vrijeme i za prvu ligu.
Do kad si vodio ligu?
– Ako se ne varam do 2007. godine i u tim prvim godinama igrala se i ljetna i zimska liga. Iako je danas ostala samo ljetna i iako je mnogima ona i puno draža jer je na otvorenom pa je i atraktivnija, meni je čak u neku ruku veći gušt bila zimska. Zašto? Zato jer je bila baš potpuno amaterska. Ljetna liga je odlična priča, ali uvijek su se lomila koplja oko nastupa registriranih igrača. S jedne strane nisu to profesionalci pa da im je lako zabraniti nastup, s druge strane nekad nije bilo ni fer da imaš u jednoj ekipi pola KK Šanca i sad oni igraju protiv nekih rekreativaca ili veterana. A u zimskoj ligi svega toga nije bilo, jer je aktivnim igračima sezona u toku, igrali su baš amateri i često je to bilo i ljepše i zabavnije. Ali ne bih volio da netko pomisli da je to na bilo koji način kritika današnjoj Ljetnoj ligi, jer ovo što radi Marko Novaković je sjajno, to je nešto što sam i ja zamišljao kako bi trebalo biti, muzika, zabava, pune tribine… stvarno uživam.
Ali samo na tribinama, Švarča iako začetnik lige više ne sudjeluje?
– Ne, ipak smo malo prestari pa nema smisla. Ali zato imamo svoj redoviti veteranski turnir na Švarči, obično prvi vikend u listopadu, ove godine ćemo ga vjerojatno prebaciti na drugi vikend, jer prvog imamo nekih privatnih obaveza. I, naravno, stalne haklove…
Iako si puno pisao o nogometu i dugo se znamo čak te i ja vezujem prvenstveno uz košarku preko te lige, koja je stvarno genijalna stvar. No, zapravo puno više sportske karijere imaš u nogometu?
– Pa je, počeo sam možda i relativno kasno sa 15 godina u NK Ivo Lola Ribar s Mostanja, ali onda sam ostao do negdje 34-35 godina, igrao sam u Ilovcu, Kamenskom, vratio se na Mostanje… nogomet je sigurno bio i ostao još jedna velika ljubav.
I na kraju, ali ne manje važno, tu su “Bube”. Intervju nažalost izlazi taman kada će susret “Bube na četiri rijeke” biti završen pa ne možemo pozvati ljude dodatno da svrate, ali možda već sada možeš procijeniti kako će biti ili iz naše perspektive – kako je bilo?
– Pa vjerujem da će biti ili “da je bilo” super. Zadovoljni smo odazivom, prijavilo se nekih 80-ak vozila iz sedam država. Naša druženja su uvijek ugodna i lijepa, to nije sporno, ovo je naš 17. susret, nije ga bilo par godina, pa smo par godina bili u Malićima, jedno vrijeme smo redovito bili na Kinološkom, a sada smo kod Sportske. Ekipa koja je vezana uz VW Oldtimere je uvijek prijateljski nastrojena i dobro surađujemo i sve to zapravo i funkcionira na načelu uzajamnog posjećivanja pa ako hoćeš da netko dođe tebi onda moraš i ti otići njima. Jasno, s vremenom se ipak sve to malo prorijedilo, malo je mladih, stariji pomalo odustaju pa su danas u Hrvatskoj samo dva VW Oldtimer kluba, naš u Karlovcu te zagrebački, a samim tim i samo dva susreta, opet naš karlovački i zagrebački koji nije u Zagrebu već u Rovinju. Trudimo se odraditi što više druženja i gostovanja, iako i to postaje “skup sport”, evo nedavno smo imali izlet na Bled, a tamo ulaz 100 eura.
