Naša današnja sugovornica jedna je od začetnica Four River Film Festivala za koji ni mnogi Karlovčani vjerojatno nisu svjesni koliko je značajan i velik u svijetu filma mladih. Razgovor počinjemo prisjećanjem o prvim danima festivala, ali i gimnazijske videodružine iz koje je sve proisteklo...
– Nisam članica od prvih dana videodružine, ali jesam od prvih dana festivala. Gimnazijska videodružina pokrenuta je nešto ranije, a ja sam se uključila odmah kada sam postala i gimnazijalka, u biti ja sam bila prvi razred kada su Vjekoslav Živković i ta početna ekipa bili maturanti, tako da smo jednu godinu i bili zajedno. Festivali su, pak, krenuli malo kasnije i tu jesam bila od samog početka.
Može se reći i jedna od začetnica?
– Pa može, Marija Ratković Vidaković, Marija Markezić, danas Ratkaj, i ja smo bile prve koje su došle na tu ideju. Mi smo jednostavno htjele imati svoj festival (smijeh) i bile smo odlučne da to napravimo. Naravno, cijela ekipa svesrdno nas je podržala na sve moguće načine, što je i dan danas vidljivo i stvarno svi od srca rade sve što mogu za karlovačke festivale.
Jesi li tada očekivala da bi se iz toga moglo izroditi sve ono što Four River Film Festival i Filmska revija mladeži predstavljaju danas?
– Ma daj! Nikako, sve to je bilo pomalo i ludo kada pogledam unatrag, mi smo išle raditi filmski festival u gradu koji tada nije imao kino. I onda nam ni to nije bilo dosta nego smo išle ni manje ni više nego na svjetski festival. Jer, prve godine, bila je to 2007. Karlovac je “samo” bio domaćin Filmske revije mladeži, a odmah od sljedeće godine krenuo je i baš naš festival, Four River Film Festival, s tim da se to vrlo prigodno spojilo s revijom kojoj je Karlovac od tada postao stalan domaćin, prije toga se rotirala po gradovima.
Često u ove dane kažemo da je Karlovac centar svjetskog filmskog stvaralaštva mladih, ponekad to zvuči i kao fraza, ali zapravo je riječ o potpuno istinitoj tvrdnji?
– Je! Meni je nekad teško i objasniti, ali i samoj pojmiti koliko je Four River Film Festival postao prepoznatljiv u cijelom svijetu i koliko znači samim mladim filmašima. I sigurno je to jedan od najvećih svjetskih festivala za srednjoškolce, postoji jedan veliki festival u Grčkoj, dobre festivale imaju u Danskoj i Švedskoj i odmah tu negdje uz njih smo i mi. I da, itekako smo prepoznatljivi, koga god kontaktiraš u bilo kojem trenutku oduševe se čim čuju da si ti iz Karlovca, da zoveš uz taj festival. Evo samo kao friški primjer nama ove godine masterclass za sudionike (ali i za ostale građane, otvoreno je za sve one koji žele sudjelovati) drži Jude Chehab, američko-libanonska redateljica koja je postala veliko ime u svijetu filma, njen film “Q” je osvojio nagrade na velikim festivalima kao što je Tribeca ili Sheffield, uvrštena je u New Yorku na listu “40 ispod 40”, dakle 40 najboljih redatelja mlađe generacije, uvrštena je i u top 25 nezavisnih autora dokumentaraca i sad ti zoveš nekog takvog, tko je sad već stvarno jako relevantan, živi i radi u Americi, misliš si idem probati ali očekuješ pristojno odbijanje, a ona je oduševljena. “Karlovac! Da, naravno da ću doći u Karlovac!”, presretna je što je zovemo. Na neki način tu je sve to i počelo, 2012. dobila je Nagradu publike i nagradu žirija za najbolji dokumentarni film.
U svakom slučaju, bez imalo pretjerivanja i bez ikakve lažne skromnosti, Four River Film Festival zaista jest jedan od najznačajnijih festivala za mlade u svijetu. Ali ono što mene najviše veseli je da smo mi i dalje isti, svi i dalje svakom festivalu prilaze kao u prvoj godini, kao oni isti klinci koji žele svoj mali festival.
Ona nije i jedino veliko ime ovogodišnjeg festivala?
– Nije, tu je i naš Nebojša Slijepčević koji će također održati masterclass, vjerojatno i najšira javnost zna da je riječ o ovogodišnjem kandidatu za Oscara, a on je i prvi hrvatski dobitnik Zlatne palme u Cannesu. Dolaze nam još mnoga relevantna imena hrvatske kinematografije, imat ćemo “case study” izuzetno popularne tinejdžerske serije “Sram” za koji vjerujem da će također izazvati veliku pozornost, imat ćemo odlične filmove u popratnom programu, a tu je, dakako, ono što nam je zapravo i najvažnije, natjecateljski dio. Trudimo se i našim gostima, ali i samom gradu ponuditi popratna događanja, ali nikada ne zaboravljamo da je sam festival glavni i najveću pozornost poklanjamo upravo mladim autorima koji sudjeluju.
Kakav je ove godine bio odaziv?
– Zaista odličan, kao uostalom i svake godine, to je jednostavno tako, jer za FRFF se zaista čulo diljem svijeta i postala je prestiž nastupiti ovdje. Prijavljena su ukupno 1662 filma iz 94 države, stručna komisija imala je zaista težak posao, a na kraju je odabrala 64 filma koji će biti prikazani u natjecateljskoj konkurenciji.
Ima li lokalnih filmova?
– Ima, i to naravno uvijek posebno veseli, jer odabir je uvijek vrlo profesionalan i nema popuštanja domaćinu, bilo je godina i bez naših filmova. Ove godine su čak tri filma iz Karlovca i Duge Rese u konkurenciji, Kinoklub Karlovac predstavlja se s filmom slobodnog stila “Voda” koji će i otvoriti prvu natjecateljsku projekciju u srijedu u 9:50 sati, a Gimnazija Karlovac i Srednja škola Duga Resa predstavljaju se s filmovima vezanim uz još jedan lijep projekt, Booktrailer film festival, Gimnazija s “Krabuljom crvene smrti” E. A. Poea, a dugoreška škola s Kingovim “Grobljem kućnih ljubimaca”.
Bit će i filmova po rijekama, što je opet neka poveznica s drugim velikim projektom tvoje generacije, Riječnim kinom?
– Dobro, što se tiče Riječnog kina to je projekt Marije Ratković Vidaković, čiji je to i diplomski rad, ali jasno da smo joj svi dali maksimalnu potporu u tome. Jako mi je drago vidjeti da i ono i danas uspješni živi i “plovi”. A, što se tiče festivala, dok nismo imali kino trudili smo se pokazati taj dio maksimalno, nosili smo sami stolice u tada prazni Edison, bili u kazalištu, snalazili se na razne načine, a sada kada imamo zaista vrhunsko kino, zašto ne pokazati i druge adute Karlovca. I moram reći da su ljudi koji dođu ovdje zbilja oduševljeni Karlovcem, svi od reda ga smatraju jako ugodnim i rado nam se vraćaju.
Kakav je interes mladih za film danas, ima li ih jednako kao u počecima?
– Rekla bih prije svega da je to danas puno bolje posloženo. Ako gledam gimnazijsku videodružinu nas je bilo puno više, ali to nije nužno bilo dobro, bilo nas je 40-ak i zapravo je bilo i teško raditi u takvim uvjetima i posvetiti svakom potrebnu pozornost. Danas ih je 20-ak i to je u biti idealna brojka. Također, prije je to nekako bila gimnazijska stvar pa, iako nismo bili strogo zatvoreni, netko iz druge škole jako se teško odlučivao na uključivanje, dok je danas tu ipak Kinoklub Karlovac krovna organizacija i u brojnim školama postoje i druge videodružine ili neki oblik filmske grupe. Općenito, moram jako pohvaliti škole koje su od početka zaista spremne na svaki oblik suradnje, nažalost nije svudje tako i mnogi ističu da su jako zavidni Karlovcu na to kakva je ovdje suradnja sa školama.
Ti si ostala u filmu, no radiš u Hrvatskom filmskom savezu, ali si i dalje vezana uz karlovačke projekte?
– Ostala sam u filmu, iako to i nije bilo posve kontinuirano. Jedno vrijeme radila sam na drugim poslovima, bila sam u Dukatu, bila sam u Bruketa/Žinić, ali na kraju je ta ljubav prema filmu utjecala da se opet jako angažiram, na kraju krajeva i moj suprug je montažer.
Što točno radiš u HFS-u?
– Ja sam voditeljica revijalnih i obrazovnih programa u Hrvatskom filmskom savezu. Kada su revije u pitanju tu su tri glavne, Filmska revija mladeži koja je stalno u Karlovcu, što također govori o značaju i reputaciji koju Karlovac ima u svijetu filma mladih, zatim Revija filmskog stvaralaštva djece, za osnovnoškolce, te Revija filmskog stvaralaštva za odrasle amatere. Te dvije revije se sele po gradovima pa je tako ove godine dječja u Metkoviću, a revija za odrasle u Šibeniku. Što se obrazovnog programa tiče tu je na prvom mjestu Škola medijske kulture, kojoj je od prošle godine domaćin i Karlovac, ove godine održat će se i u Puli i u Osijeku, zatim filmski kamp u Fužinama, projekt Filmske nastave, kao i razni drugi projekti, primjerice jako mi je drag projekt senzornih projekcija koje omogućavaju praćenje filma djeci, a i odraslima, sa oštećenjima sluha ili vida.
Kojem djelu filmskog stvaralaštva si bila najbliža u svojim počecima, imaš li i danas ponekad želju da se opet baviš nečim kreativnim?
– Pa mi smo radili sve i svašta, uvijek smo jedni drugima asistirali, tako da smo većinom isprobali gotovo sve. Što se filmova tiče radila sam dokumentarac o jednoj ženi iz 1. Gardijske brigade i film o ZILIK-u, na puno njih sam i asistirala. Imam li neke želje danas? Pa, iskreno, ne, ali nikad ne reci nikad. No, moram reći da je i ovaj posao koji se bavim kreativan, nije to neka suhoparna i birokratska pozicija, puno je kreativnosti u svemu tome.
Karlovac je napokon dočekao svoj Edison, kakva je inače situacija s kinima u Hrvatskoj danas?
– Situacija je zapravo vrlo čudna, jer trenutno najveći problem predstavlja Zagreb, koji u ovom trenutku jednostavno nema funkcionalnu kino dvoranu, koja je i kontinuirano otvorena i koja pruža mogućnost kontinuiranih projekcija. Baš su se manji gradovi puno bolje snašli, dok je u Zagrebu sve ostalo na Cinestarima, koji ipak nisu dio ove priče. U tom kontekstu moram reći i da je u filmskom svijetu Edison jako dobro “odjeknuo” i da je stvarno izuzetno cijenjeno kino i, jednako kako ima onih koji vole top efekte pa će iz Karlovac i danas otići u Zagreb, znam dosta Zagrepčana koji dolaze u Karlovac u kino, jer nisu fanovi Cinestara nego žele baš ugodaj ovakvih kina, a Edison je u tome, stvarno mogu bez pretjerivanja reći – top kino.
Život izvan filma?
– Nema ga (smijeh). Odnosno, nema ga izvan filma i obitelji. Djevojčice su još male, ali ne mogu uz mene i tatu biti izvan filmskog svijeta, jako puno idemo u kino i vole sve to, a hoće li se jednom odlučiti i baviti time vidjet ćemo. Dakle, malo je “života izvan filma”, ali nimalo se ne žalim, meni je hobi postao posao, a što može biti ljepše i bolje od toga?
