Na upravo završenim filmskim festivalima u konkurenciji 64 filma odabrana među čak 1622 prijavljena našao se i film mladog Karlovčanina Lovre Bolfeka. I to ne prvi put...
– Ovo mi je drugi put, ali film je treći. Prošle godine imao sam dva filma, “Preobrazbu” i “Ježevu kućicu”, a ove godine u konkurenciju je ušla “Krabulja crvene smrti”.
Svi ti naslovi zapravo su prvi puta prikazani na Booktrailer film festivalu?
– Tako je.
Kako si prošao tamo?
– Za “Preobrazbu” sam dobio prvu nagradu, a za “Krabulju crvene smrti” drugu u nacionalnoj konkurenciji. Time sam bio sudionik i svjetskog natjecanja koje se održava u Italiji, tu nije bilo nagrada, ali daleko od toga da sam bio razočaran, velika je stvar bila i predstaviti se, jednako kako mi je stvarno čast i da je moj film u ovakvoj konkurenciji kakva je na Four River Film Festivalu i Filmskoj reviji mladeži. Tu uvijek ima filmova i filmskih klubova koji gotovo da su profesionalni i imaju nevjerojatne uvjete.
Idu ti očito ti traileri za knjige, znači li to da puno čitaš?
– Joj, da bar (smijeh). Puno sam više čitao prije, danas je to nažalost jako slabo, jednostavno imam jako puno obaveza i poslova oko stvari koje me trenutačno zaokupljaju pa moram priznati da jako rijetko čitam.
Jesi li bar pročitao ove knjige za koje si snimao trailere? Ili samo pročitaš negdje kratak sadržaj?
– Haha, ne, to sam pročitao naravno, i to jako pažljivo i podrobno.
Krenuli smo s filmom, iako se baviš i drugim stvarima koje su i na neki način obiteljska tradicija, odnosno tata Mladen je poznati karlovački slikar, mama Sandra uspješna grafička dizajnerica… je li bio netko možda i u svijetu filma?
– Pa zapravo čak i je. Ne baš “službeno”, odnosno nikada se time nije bavio ni profesionalno ni amaterski osim za privatnu upotrebu, ali moj djed je često radio kućne filmove i može se reći da je to bio neki moj prvi dodir s filmom, rado sam ih i gledao i vjerojatno i po prvi put razmišljao o tome da ću i ja jednom snimati filmove.
Kada si se doista i počeo baviti filmom?
– Prvo sam prošao tečaj filmske umjetnosti Kinokluba Karlovac, tamo smo radili i zajednički film i bilo je to stvarno super iskustvo, jako mi se svidjelo i onda sam se odmah uključio u gimnazijsku videodružinu, a ujedno i u rad Kinokluba.
Imaš li još neke autorske filmove osim ovih s Booktrailer festivala?
– Imam. Radio sam recimo jedan eksperimentalni film, onako pomalo “hororac”, to sam snimao s tatom u glavnoj ulozi u liftu naše zgrade, taj film je javno prikazan u Centru za mlade Grabrik prošle godine.
Svi se u videodružini i Kinoklubu najčešće oprobaju u svim vidovima filmske umjetnosti, je li ti nešto draže od ostalog?
– Pa kada bih morao odabrati mislim da bi to bila montaža, to mi se sviđa, a radio sam i prije, još kao klinac zapravo kada smo prijatelji i ja radili Youtube skečeve i nekako sam već tada uvijek ja bio zadužen za montažu. Ali, bilo mi je to uvijek i privlačno, onako, lijepo na miru sjedneš u svojoj sobi i – montiraš.
Ove jeseni krećeš na fakultet, no ipak se nisi odlučio pokušati možda na Akademiji, već si odabrao grafički dizajn?
– Tako je, upisao sam grafički dizajn na Algebri, iako jednim dijelom je možda film tu imao ulogu, ne u odabiru smjera, ali u odabiru samog fakulteta, jer Algebra ima razne izborne i dodatne programe među kojima su i neki vezani uz filmsku umjetnost. A, što se tiče grafičkog dizajna mogu reći da je i mene iznenadilo kako se to sve promijenilo, jer u prvom razredu srednje škole ako sam išta bio siguran oko daljnjeg školovanja to je bilo da neću upisati grafički dizajn, ali na kraju se to do te mjere preokrenulo da ove godine nisam ni dvojio, to mi je bio praktički jedini izbor.
Tome je sigurno pridonio i tvoj vlastiti brend odjeće, o čemu je zapravo riječ i kako je do toga došlo?
– Pa skoro slučajno, jedan dečko je zapravo imao svoj brend odjeće, a kako sam se ja dosta bavio i crtanjem, ilustriranjem i takvim stvarima, počeli smo raditi zajedno. Nije baš dugo potrajala ta suradnja, jednostavno smo imali različite ideje i poglede na stvar, ali sam onda počeo razmišljati o tome da i sam nešto pokrenem. I tako je nastao Yezik, moj brend majica i “hudica”, koji sada polako razvijam.
Koliko čujem, najpopularnije su majice i “hudice” gradova, o čemu je zapravo riječ?
– Da, za to se sigurno najviše čulo i širi se i spisak gradova, ali naglasak je tu na igri Grand Theft Auto V, odnosno na majicama je plan grada na kojem su dodane ikonice i oznake povezane uz igru, tako da je to mladima, posebno gejmerima, dosta zanimljivo. Osim Karlovca iz ovog našeg područja zasad imam i Ozalj, a uz to još desetak hrvatskih gradova.
To je jedini dizajn?
– Ne, imam i majice s nekim da tako kažem balkanskim motivima, miks neke duhovitosti i praznovjerja na ovim prostorima pa imam majicu “Rakiya”, majicu “Propuh”, “Yebiga”, “Shoot High”…
Kako ide biznis? Da li bi mogao od toga možda i živjeti?
– Ma sad je to još samo dodatak, nešto što me dosta zaokuplja, ali nije na prvom mjestu. Nije sve to ni tako loše, ne znam sad baš točnu brojku ali prodao sam negdje između 100 i 200 majica i “hudica” i mislim da je to za ovu fazu skroz okej. Ne znam da li bih baš mogao posve osigurati egzistenciju s tim, ali sigurno bi moglo biti i bolje da se potpuno posvetim tome, ali uvijek su tu i druge obaveze, prije svega učenje, bio sam maturant, sada počinjem studirati, to je ipak nešto što ne želim zeznuti i što je na prvom mjestu. U nekoj daljoj perspektivi, tko zna. Ali ipak za to treba i više vremena, nije to tako jednostavna stvar, već je pronaći pravog proizvođača problem, nekog tko će napraviti to kvalitetno, ali i tko neće biti preskup, da je to priuštivo prvo meni, a onda i kupcima. Bilo bi lijepo, jer to je nešto što me istovremeno i odmara i opušta – radim i odmaram se, ne može bolje. Ali, kažem, sad je na prvom mjestu faks.
Preko djeda do filmova, preko mame do (zasad) malog biznisa i fakulteta, što je s tatom i slikarstvom?
– Normalno da me ni to nije moglo zaobići (smijeh). Bio sam čak i na njegovom tečaju, ali još više imam tečaj doma kad mi zatreba. Oduvijek dosta crtam, slikam, radim ilustracije, to je isto nešto što jako volim, ali što trenutačno ipak nije u prvom planu. Ali, evo, u Gimnaziji sam radio ilustracije/karikature profesora i onda su od toga isto napravljene majice koje smo prodavali u dobrotvorne svrhe.
Kako su ih primili?
– Učenici super, a profesori isto većinom dobro, iako je bilo i nekih koji su malo gunđali (smijeh).
Jesi li imao kada neku likovnu izložbu?
– Jesam, iako je to više bila multimedijalna izložba. Bilo je to u Centru za mlade i baš me jako razveselilo i da su me uzeli u obzir i da je sve to tako lijepo ispalo. Bilo je tu mojih slika i crteža, prikazan je jedan film, predstavljeni dizajnerski radovi, stvarno mi je to jako drago bilo.
Preostane li nakon svega toga i još ponešto slobodnog vremena?
– Nema ga previše, ali uvijek se nađe. Volim pogledati neki dobar film ili seriju, jasno, tu su uvijek izlasci s prijateljima, volim igrati košarku, jedno vrijeme sam i trenirao u Šancu ali nisam baš bio posebno dobar pa mi je ipak draže ovako zahaklati s društvom. I super mi je Ljetna liga, baš volim doći i pogledati utakmice.
Možda jednom i zaigraš?
– Haha, tko zna!
