Da će Boris Diklić završiti u košarci nije bilo teško za pretpostaviti. Sin je, naime, Vladimira Diklića "Čaplje", jednog od najvećih karlovačkih košarkaša svih vremena. Ipak, to ne znači da je već od malih nogu krenuo očevim putem iako je, dakako, košarka bila neizostavan dio odrastanja...
– Jasno da sam preko tate bio inficiran košarkom, ali krenuo sam zapravo dosta kasno, tek s nekih 14-15 godina. Stari me nikad nije gurao u košarku, prepustio je meni da odlučim hoću li se baviti sportom i kojim, iako je bilo nemoguće u našoj kući ne biti okružen košarkom.
Tvoj otac bio je član možda i najlegendarnije petorke Željezničara svih vremena, no prestao je igrati još i prije tvog rođenja, jesi li ipak imao priliku vidjeti ga u akciji, na nekim snimkama ili slično?
– Ne, nažalost nisam. Imali smo, naravno, brdo fotografija, novinskih tekstova, sve to sam upijao, ali neku snimku nisam vidio nikada. U to vrijeme se i snimalo malo, iako mislim da bi morale postojati negdje barem neke snimke, Željo je 15 godina bio prvoligaš, valjda je nešto nekad snimljeno za televiziju i iz Šanca, volio bih jednom doći do toga, pogledati…
Rekao si da si na košarku krenuo tek s petnaestak godina, jesi li se onda prije bavio nekim sportom?
– Nisam. Ili jesam, kako se uzme, to je bilo drugačije vrijeme, bavio sam se sportom po cijele dane, kao i svi tada, ali ne u nekom klubu. Ali smo igrali u ulici sve zamislivo, stalno smo bili aktivni, stalno smo bili vani, isprobavali smo sve što se uopće moglo. A, kada sam se odlučio nečim baviti prva ideja mi je zapravo bio nogomet. I tu sam, srećom ili nesrećom, otišao u nekadašnji Radnik baš na dan kada je lijevala kiša, dođem tamo, seniori imaju trening, vidim kako netko ukliže kroz to blato i kažem si “okej, nije to ipak za mene” (smijeh).
I onda – košarka?
– Da, prvo na Baniji kod legendarnog Pšeničnika, vidjelo se odmah da imam smisla nekakvog i talenta tako da sam vrlo brzo prešao u Željezničar i tu kreće tih nekih par godina koje su mi svakako bile i najljepše. Moram reći da je, nažalost, nažalost u kontekstu današnje situacije, tada to bilo puno ozbiljnije. Nitko tu nije imao rezervirano mjesto, imao si 14-15 igrača u klubu, u svakoj generaciji, koji su u svakom trenutku mogli biti u prvoj postavi, minimalno dvojicu ako ne i trojicu na svakoj poziciji koji su ozbiljni igrači i morao si davati sve od sebe i na treningu i na utakmici. Svi smo “grizli”, svima nam je bilo važno da se pokažemo…
A, to je donijelo i rezultate…
– Je. Meni je i tužno kada danas pogledam mlađe kategorije koje igraju u nekakvim četvrtim ligama i slično, mi smo bili u samom vrhu u mlađim kategorijama, ne samo naša generacija, nego i mnoge prije, pa i još neke nakon nas. Mi smo, recimo, igrali završnicu prvenstva Hrvatske, dobili smo neke ozbiljne ekipe na toj završnici, recimo jednu Šibenku, došli do polufinala, tamo odigrali skoro potpuno ravnopravno s juniorima Jugoplastike, koja je u tom trenutku bila dvostruki, a uskoro i trostruki prvak Europe.
Nastupio si tad i za juniorsku reprezentaciju Hrvatske, o kakvom je natjecanju riječ?
– To je još Jugoslavija, pa razumljivo da hrvatska selekcija nije nastupala na velikim međunarodnim natjecanjima, no tada je postojalo republičko natjecanje koje je bilo izuzetno jako, a i važno, jer su to bili i filteri za reprezentaciju Jugoslavije.
Kako ste prošli, tko je još tu igrao?
– Bila je jaka ekipa, Rimac, Mršić, Miro Jurić, mladi Novosel, Maleš koji je tada bio izuzetan talent i slovio za buduću zvijezdu… došli smo do finala, prilično lako, tamo nas je dobila Srbija koja je isto imala izuzetno jaku reprezentaciju predvođenu Bodirogom, njega sam i čuvao i to je sigurno nešto najteže u karijeri bilo (smijeh). Iako, nije to bilo tako loše, ako se dobro sjećam dao mi je nekih 16-18 poena, ali obično je davao 30-ak pa i nije tako loše bilo.
Neposredno pred rat se i seniorska postava Željezničara napokon malo diže i pobjeđuje u kvalifikacijama vinkovački Dinamo te ulazi u jedinstvenu Hrvatsku ligu, jesi li tada već bio član seniorske postave?
– Jesam, nisam baš puno igrao, ali bio sam u ekipi. Je, bila je to super generacija, stvarno se osjetilo da se to opet sve diže prema nekim ljepšim košarkaškim danima, klub je bio sređen i uređen, nažalost onda je došao rat i to je sve opet unazadilo kada je košarka u pitanju. Dosta mladih igrača je otišlo, neki van, neki u Cibonu kao Gašparović…
Jesi li ti imao poziva?
– Pa i nisam, barem ne ništa ozbiljno, iako sam igrao za tu juniorsku selekciju. Ali ja, moram biti iskren, nisam imao ni nekih velikih ambicija, volio sam košarku, očito je da je volim i danas, ali nisam se vidio kao nekakvog ozbiljnog i velikog igrača. Recimo, Gašparović mi je u prvom srednje, sjećam se to kao da je bilo danas, rekao “ti ćeš mene gledati na televiziji”, ja sam se smijao, ali na kraju je tako bilo, već te 1991. on je prešao u Cibonu, posjetio sam ga tada u njihovom kampu i podsjetio ga na te riječi i priznao da je imao pravo.
Ti si ostao u Karlovcu, kako je izgledala ta ratna godina?
– Bilo je zeznuto, teško, došli smo u situaciju da smo nakon te odlične sezone u kojoj smo izborili viši rang odjednom ostali bez pola momčadi, u Karlovcu se nije moglo ni igrati, sezona je počela tek 1992. godine u nekom skraćenom obliku, sjećam se da smo mi domaće utakmice dugo igrali u Jaski, jer je dvorana bila uništena granatama. S druge strane, u sezoni koja je slijedila je došlo i do privatnih nesuglasica, jedna gotovo bizarna situacija me na neki način usmjerila prema tome da dignem ruke od pokušaja neke ozbiljnije košarke, već da se orijentiram na košarku kao ljubav i gušt.
O čemu se radilo?
– Kada je krenuo i rat u Bosni i Hercegovini, u klub su došla dvojica igrača, svaki na svoj način specifičan. Jedan je bio stvarno dobar, došao je iz zeničkog Čelika, a drugi je bio – rukometaš! I on se prvo javio našim rukometašima, ali oni su tada imali vrhunsku momčad, svi se sjećamo tih vremena, nije prošao na probi, ali mu je netko rekao “pa ti si visok, probaj se javit košarkašima, njima fali igrača”. I tako je on došao kod nas i na neku foru su ga i angažirali. I onda su cijelu sezonu njih dvojica forsirani, iako je i za ovog prvog koji je bio zaista vrlo kvalitetan bilo jasno da će otići čim sezona završi, dok su mladi igrači, među njima i ja, sjedili na klupi. Ja sam pokušao pričati nekoliko puta s ljudima u klubu, od trenera Bašovića nadalje, da to nije ni korektno ni pametno, ali izignorirali su me i onda sam odlučio pokupiti stvari, zahvaliti se i otići u Dugu Resu, gdje je tada igrala jedna dobra klapa i gdje sam na kraju i ostao do kraja karijere, negdje 1999. godine.
I onda odmah kreće i Ljetna liga…
– Pa da, tako se poklopilo, meni je to stvarno veliki gušt, kao i, vjerujem, svima koji igraju, a s vremenom je postala i stvarno velik i popularan događaj koji pokazuje i da Karlovac još uvijek obožava košarku. To je čudo, u gradu koji, nažalost, već dvadesetak i više godina nažalost nema ozbiljnu košarku, ti imaš amatersku košarkašku ligu pred punim tribinama, u završnici ne možeš naći mjesto za sjesti u Šancu. S jedne strane predivno i uživam biti dio toga, a s druge stvarno šteta i tuga da to ne prati i kvalitetna natjecateljska košarka.
Igrao si u svim izdanjima dosad?
– Jesam, odigrao sam sve lige, uključujući i sve zimske u onom periodu dok su se igrale.
Koliko imaš naslova?
– Ma meni ti je to uvijek bilo sporedno. Od prve lige do danas puno mi je važnije da igram s dobrom klapom i da nam je to prije svega gušt i druženje. Ali, bilo je i uspjeha, osvojio sam ligu tri ili četiri puta, nisam više ni sam siguran, bio sam prvi s Drvorezom, Fujitsu Siemensom, Toshibom… jednom sam bio i MVP lige, meni dosta!
Što misliš da je razlog za potpunu stagnaciju karlovačke seniorske košarke?
– Čini mi se da zapravo nitko u klubu nema niti ideju niti želju da se stvari izmijene. Već jako dugo talentirani mladi košarkaši odlaze iz kluba ne samo bez ikakve odštete, već bez da uopće netko pokuša s njima razgovarati, nešto im ponuditi, potruditi se da ostanu. Dojma sam da nitko ni u klubu ne želi napredovati, nije tajna da se vrlo često mogao steći i dojam da se u trenutku kada se pojavi prilika za ulazak u viši rang čak i namjerno to “minira”, da se neke utakmice namjerno izgube, samo da se ne bi došlo u situaciju da se mora ozbiljnije raditi. I cijeli taj prelazak u Drugu ligu Zapad je u skladu s tim, jer uz dužno poštovanje ta liga je smiješna i to nije ozbiljna košarka. Jasno, ima tu uvijek i par ozbiljnih momčadi, ali to je liga iz koje ne možeš ispasti, liga u kojoj uvijek imaš nekoliko ekipa koje s rezervnom postavom dobiješ 50 razlike i onda nije ni čudno da je i dvorana prazna i da to nikoga ne zanima. A, onda ne zanima ni mlade košarkaše da im to bude perspektiva i jasno da onda i bez problema odlaze.
Rješenja?
– Možemo krenuti od te lige, po meni je prvo što se mora napraviti to da se Šanac vrati u Drugu ligu Centar. Pa i po cijenu da se prvo igra niži rang, B-1 liga, neka se žrtvuje jedna godina ako će se morati žrtvovati, jasno da će se tom ligom Šanac prošetati ako se u to uđe ozbiljnije i onda ćemo za početak imati klub u jednoj zbilja kvalitetnoj i zanimljivoj ligi, gdje ti ni kada igraš sa zadnjim ne možeš biti siguran u pobjedu ako neće odigrati maksimalno ozbiljno. Ne možeš se stalno bojati svega, zato je i došlo do propasti, pa kako ćemo mi ovo, kako ćemo mi ono, gdje ćemo naći novce, šta ako ispadnemo… ako se svega bojiš okej, ali onda nisi za taj posao. To će i vratiti natjecateljsku draž u karlovačku košarku, vratit će publiku, probudit će se interes i kod mlađih generacija… a onda dugoročno, nekakav cilj mora biti barem Prva liga, neću reći nužno Premijer liga, iako Karlovac i tome može težiti u nekoj perspektivi, ali za početak bi barem ta Prva liga bila neki minimum na koji Karlovac sa svojom tradicijom može “pristati”.
Nije li to zapravo lakše iz Druge lige Zapad?
– Nije čak ni to, evo prošle godine smo imali Pulu koja je bila stvarno ozbiljna i dobro posložena momčad pa je onda u kvalifikacijama jedva skupila jednu pobjedu. Zato jer cijelu sezonu igra smiješnu ligu i onda igra kvalifikacije s ekipama koje su imale puno više ozbiljnih i zahtjevnih utakmica, a Druga liga Zapad je sigurno najslabija u cjelini. Pa, evo, mogu reći da se u košarkaškim krugovima priča i da Šanac ove godine planira na prvo mjesto. Super. Znam da se ekipa pojačala i mislim da to i mogu ostvariti. Ali što onda? Kvalifikacije u kojima će proći kao Pula i onda opet sve iz početka. Vjerujem da Šanac može biti prvi, nimalo ne vjerujem da nakon toga može proći i kvalifikacije.
Ima li izvan ovog amaterskog dijela, za koji smo već zaključili da je fenomenalan i gotovo čudesan, i nešto pozitivno u gradskoj košarci?
– Ima. Sviđa mi se ono što Benić radi s Rolingom, to je nešto što treba podržati. I ženski klub radi dobro iako nemaju seniorke, ali ozbiljno se radi s curama iako znam da im je teško.
U slobodno vrijeme učiš i poučavaš jezike?
– Haha ne, to je suprugina firma (Lingua Centar, op.a.), a ja već dugo imam obrt za servis i prodaju računala i računalne opreme pa smo na kraju to spojili jer je tako jednostavnije i pogodnije, no s ovim jezičnim dijelom ja nemam nikakve veze.
Ni ne pohađaš tečajeve?
– Ne, ali malo sam usavršio engleski i ponekad naučim nešto sa strane od drugih jezika, ured mi je odmah do učionice pa ih htio-ne htio čujem.
Za kraj, do kada ćeš nastupati na Ljetnoj ligi?
– Do 79. godine! (smijeh)
Vrlo precizno!
– Dobro, ajde, kad doguram do tamo možda zaokružim i na 80…
