Novo izdanje festivala nezavisne glazbe Udar groma jučer je u Stardustu kratkom, ali energičnom svirkom otvorio bend Tahijevi kmetovi, pred publikom u kojoj su bile sve generacije, od njihovih vršnjaka koji se već bliže ili su prešli šezdesetu do "klinaca" koji su formirali i mali mosh pit uz par hitova ovog dugovječnog lokalnog benda.
Kako to već ide s glazbenicima, poprilično se kasni. Zapravo, kasne “kmetovi” dok je “Tahi” prvi na terasi Cohibe, ostali se žale na promet i gužve, a bubnjar kasni zato jer mu se može. Pričamo o radovima na svakom ćošku, a Labus iznenađujuće ističe da mu se jako sviđa uređenje Radićeve.
Što će reć fanovi tvog Facebook alter ega ako to napišem?
– Haha, a gledaj ja sam uvijek iskren, lijepo je uređeno, sviđa mi se kako izgleda, a isto tako svi znamo da je hrpa problema s radovima pa ću i to uvijek reći.
Slažem se i s jednim i s drugim, no krenimo mi na ono zbog čega smo se i okupili, a to su Tahijevi kmetovi. Za početak, jeste li definitivno najstariji bend u gradu?
LABUS: Pa jesmo, ako gledaš tko je danas još aktivan. Tu je negdje bio i PSD (Prije Svega Disciplina) no oni već neko vrijeme ne djeluju. I Duhovna pastva, koja je dugo bila aktivna, ali sada isto ne sviraju iako se ja uvijek nadam da će se oni opet aktivirati.
PAVLIĆ: Ali ne sviramo svo ovo vrijeme, imali smo podužu pauzu.
LABUS: Zbilja podužu, 26 godina!
Kako je počelo? Zašto Tahijevi kmetovi?
PAVLIĆ: Okupili smo se 1979. godine, Laba i ja te Željko Spudić na bubnjevima, to je ona legendarna fotka koja kruži Fejsom, iako Spudić zapravo nikada nije i zasvirao s nama. Ali to je originalna postava.
LABUS: Znamo se iz kvarta, on je godinu dana stariji i on je bio prvi razred srednje, a ja osmi razred kada smo odlučili da bi mogli imati bend. Ja sam taman iz povijesti učio o Seljačkoj buni i tako su nastali Tahijevi kmetovi.
PAVLIĆ: Postojala je i ideja da se zovemo Besplatni podvig po jednoj epizodi Alan Forda, ali na kraju su pobijedili kmetovi.
Pamtite li neke svirke iz tog doba?
PAVLIĆ: Pa bila je samo jedna (smijeh).
LABUS: Da, bilo je nešto što se zvalo Rakovački vašar i tu su primali sve, samo si trebao doći i svirati, tako smo se i mi prijavili i odradili tu svirku, ali ubrzo nakon toga došlo je do razlaza, jednostavno zbog raznih obaveza. Mario je ubrzo otišao u vojsku, godinu kasnije sam ja otišao u vojsku.
PAVLIĆ: Da, a nakon toga fakulteti, ja sam otišao u Ljubljanu, Laba u Zagreb i eto.
U Ljubljani nalaziš pjevačicu za bend?
RAJH: Haha, da, ja sam inače iz Ormoža, a Mario i ja smo se upoznali za vrijeme studiranja u Ljubljani, ali nije tada još bilo u planu nikakvo pjevanje!
Kako je zapravo došlo do obnove benda?
LABUS: Uz serijal koncerata “30 godina punka”.
PAVLIĆ: Da, na onom prvom u “Knjige i kava” su se okupili mnogi stari punkeri i onda se zakotrljala i priča o nastavku obilježavanja, što je počelo godinu kasnije uz onaj veliki koncert Cockney Rejects u Sportskoj.
LABUS: Brane iz PSD-a je krenuo s nagovaranjem da se opet okupimo i da prije Cockneya nastupi nekoliko starih bendova. Ideja nam se odmah svidjela, ali nismo imali pojma kako sklepati bend. Žec Spudić je bio negdje u Kazahstanu, Uzbekistanu, ne znam ni sam više gdje, nije bilo šanse da dođe.
PAVLIĆ: Onda je Šumasti (Vlado Planinac iz Duhovne pastve, op.a.) rekao da će nam on odsvirati bubnjeve za tu jednu svirku, ali da ne zna baš za poslije.
RAJH: A ja sam im rekla da ću otpjevati taj jedan koncert, ali da znam za poslije – da neću više i da je to to (smijeh).
LABUS: Pripremili smo tri stvari, svoju staru stvar “Kava”, nešto noviji “Svijet” i Alen iz Goblina dao nam je svoju “Europu” iz njegovog originalnog benda Lorelei.
I bilo je super?
LABUS: Je, stvarno nas je nabrijala ta svirka, i od onog što smo zamišljali kao jednu svirku kao podsjetnik na nekadašnje dane došlo je do ideje da zbilja okupimo i bend.
RAJH: Sjeli smo nakon tog koncerta i razgovarali i na kraju odlučili da probamo.
PAVLIĆ: Planinac je također pristao da ostane u bendu, s tim da je, jasno, Pastva njemu bila prioritet. Poklopilo se da smo dosta brzo dobili i priliku da sviramo u Vrbovcu i tako se to zakotrljalo.
LABUS: Da, u Karlovcu su bile tri stvari, u Vrbovcu već pet…
RAJH: Mi smo onda malo pogurali stvari i u Sloveniji pa smo svirali u Ljubljani i Ormožu i, eto, nastao je bend.
PAVLIĆ: Moramo spomenuti i našeg pridruženog člana Zdravka Begovića koji nam je odsvirao gitaru na jednoj stvari na albumu i ponekad i na svirkama uleti na stvar-dvije!
Svirate isključivo autorske stvari?
LABUS: Da, i to je bio naš dogovor još u onim počecima 1979. godine. Radimo svoje ili ne radimo ništa. Tekstove nam je tada pisao Mladen Osredečki koji je radio tekstove i za Nužni izlaz, a onda sam se i ja sam odlučio pozabaviti time.
RAJH: Nevjerojatno je koliko taj čovjek može pisati (smijeh), divim mu se. Nije sve dobro, ali kad je dobro onda je stvarno dobro.
LABUS: Da, kad se neko vrijeme ne vidimo ja dođem s “knjigom” novih pjesama i onda Andreja to uzme pa lista… “hm, ne”, “ovo ja neću pjevat”, “nema šanse”… “wow, ovo može!” i tako jedno na jednu hrpu, drugo na drugu!
U međuvremenu nam se pridružio i Gic, a kada se pridružio bendu?
KOVAČIĆ: Ja sam u bendu negdje od 2013. ako se ne varam, znao sam i prije malo pomoći na probama, jer Planinac je imao sve manje vremena, pogotovo za probe, a opet je bendu specifično sve to s probama, jer su Mario i Andreja u Sloveniji pa nije da možemo svaki dan probati.
Ti si i prije svirao u hrpi bendova, ali ne i bubanj?
KOVAČIĆ: Tako je, sad ako idem nabrajati nešto ću vjerojatno i zaboraviti, ali od ovih u kojima sam duže svirao treba spomenuti NSIB, Kontru, Naelc Wonk, Treaviit, Carl Hunter… bilo ih je još hrpa gdje bi povremeno uletio.
PAVLIĆ: Gic je poznati studijski punk glazbenik (smijeh). Ali kao što si i rekao svugdje je svirao gitaru, ja sam baš imao feeling da bi on mogao biti dobar bubnjar i, evo, pokazalo se da je tako.
Jeste li i vi ostali svirali drugdje prije obnavljanja Tahijevih kmetova?
LABUS: Ne, nigdje.
RAJH: Ali Mario i ja smo nakon obnavljanja Tahijevih kmetova počeli svirati i u Sloveniji, tamo imamo punk kvintet Bütli, kojem također dosta dobro ide, svirali smo uostalom i u Karlovcu pa vjerujem da nas je punk publika zapazila.
Kako zapravo rješavate problem proba, uzevši u obzir udaljenost?
LABUS: Trudimo se da se barem jednom mjesečno nađemo i uglavnom to funkcionira.
PAVLIĆ: Kada se sprema neki jači koncert ili snimanje albuma, onda i 2-3 puta mjesečno ako treba. Uostalom, nije to neka velika udaljenost, iz Ljubljane si začas u Karlovcu.
Spomenuo si album, a večerašnja svirka zapravo vam je, kako ste mi rekli, posljednja prije izlaska novog albuma?
LABUS: Da, novi album je složen što se tiče koncepta, sada ga samo još treba snimiti. No, krećemo u studenom i vjerujem da će se prilično brzo pojaviti i na tržištu za naših 7 fanova (smijeh).
PAVLIĆ: Album će imati 8 stvari pa kažemo da je nešto između EP i LP albuma.
RAJH: Ali ima tu dobrih pola sata materijala tako da se ima što za slušati.
PAVLIĆ: Kada smo objavili prvi album imali smo stvarno super godinu s jako puno svirki po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji, nadam se da će sada to opet biti poticaj, jer situacija je sve teža za bendove i jako je teško naći mjesto za svirku.
LABUS: Još teže kada kažeš da sviraš autorske stvari.
Laba, ti često prigovaraš da vas ne pozivaju na gradske svirke, ali što će zapravo punk bend na Adventu?
LABUS: Ma ja im dijelom samo malo vadim mast, a dijelom se i zezam. I ne tiče se to Tahijevih kmetova, nego svih gradskih bendova. S jedne strane ima super stvari kao što je Stardust, RocKA, Udar groma… ali meni je bezveze da na gradskim manifestacijama nema karlovačkih bendova. Dani piva imaju sada sasvim dobar glazbeni program, nije to više neka seoska zabava kada je u pitanju glazba i da se mene pita ja bi organizatoru rekao da mora svaki dan jedna predgrupa biti iz Karlovca.
Ipak, imali ste zapaženih nastupa i u Karlovcu, a što još pamtite kao posebne svirke?
LABUS: Jesmo, naravno, pa i ovo ljeto kod Amadeusa je stvarno bila ludnica, baš nam je bio gušt. Meni je u jako pozitivnom sjećanju ostao i Labin, gdje nisu nikad čuli za nas do te večeri, a bilo je fenomenalno.
PAVLIĆ: Super je bilo i u Donjoj Stubici, na mjestu zločina (smijeh). Prije koncerta dođe mi jedna cura i kaže “niste vi Tahijevi kmetovi, mi smo Tahijevi kmetovi!” (smijeh).
RAJH: Moramo reći da su nam jako puno pomogli Goblini, oni su nas furali sa sobom na koncerte po cijeloj Sloveniji, stvarno su dobra ekipa i to nam je puno značilo.
Što radite izvan glazbe?
PAVLIĆ: Ja radim u slovenskom Telekomu.
RAJH: Ja sam samozaposlena u zdravstvu, završila sam radiologiju pa je i posao otprilike uz to vezan.
KOVAČIĆ: Radim u Infosysu.
LABUS: Ja nakon dosta poslova na raznim mjestima imam svoju građevinsku odnosno projektantsku firmu Konzalt Projekt. Nakon nekih osobnih problema odlučio sam biti sam svoj šef.
Hoćemo li prozboriti koju o njima?
LABUS: Naravno, ne da nije problem, nego i želim reći i ljudima da se prekontroliraju, mene je šokiralo kada mi je sa 50 godina dijagnosticiran karcinom debelog crijeva pa bi svima preporučio da se iskontroliraju. Moj je na sreću uhvaćen na vrijeme, prošao sam i operacije i svašta, ali evo sad sam čist. I trudim se što više uživati i u poslu, ali i izvan posla. Neću raditi ono što me živcira ili što će mi biti prevelika tlaka, zato sam sada sam svoj šef. A, svirka je tu za opuštanje i za gušt. Uz još jednu novu zanimaciju.
Koju?
LABUS: Gradim suhozide (smijeh). Stvarno, traže se ljudi za to i tako se skupimo pa odemo gdje treba i slažemo suhozide i to me nevjerojatno opušta.
Vi ostali?
PAVLIĆ i RAJH: Putovanja! I s bendom i bez njega!
