Karlovačka, sada već slobodno možemo reći ultramaratonka, Gabrijela Šalković, nedavno je po prvi puta nastupila na državnom prvenstvu u šestosatnom trčanju. Prve trkačke korake, pak, jedva da i pamti, jer počela je još kao jako mala...
– Svi mi trčkaramo od malih nogu, ali jesam počela i baš trenirati atletiku jako rano, negdje odmah kad sam krenula u školu, i prvi trener mi je bio legendarni karlovački trener Slavko Kurija u tadašnjem AK Željezničar. Svidjelo mi se odmah, ali je nažalost brzo došla i prva stanka, imala sam zdravstvenih problema, završila na operaciji želuca pa sam prisilno pauzirala. Poslije sam se vratila trčanju na neko vrijeme pa su me opet stisnuli zdravstveni problemi i išlo je to tako u krug.
Kao mala si već odabrala neke duže staze?
– Nisam, kod tako malih ni nema još dugih pruga, trče se uglavnom sprintevi, najduže utrke su 200 ili 300 metara. Ali bila sam dobra, mogu ja i danas još dobro odsprintati, mnogi su se i iznenadili, jer me gledaju kao trkačicu na duge staze, ali imam i brzinu.
Kada je bio ozbiljniji povratak atletici?
– Zapravo je počelo sasvim spontano, sama za sebe sam počela trčati, za svoj gušt. Onda je došla prva utrka, 5 kilometara u Velikoj Gorici, išla sam otrčati opet za svoj gušt, ali sam bila druga. I to me onda motiviralo da opet krenem ozbiljnije. Išlo je jedno vrijeme dosta dobro i napredovala sam konstantno, a onda opet problemi…
Opet zdravstveni?
– Da, 2010. godine sam otrčala polumaraton za 1:33 što je bio odličan rezultat, ali nedugo nakon toga sam saznala da imam karcinom štitnjače. Jasno da je to bio veliki šok, ali izborila sam se i s tim uspješno na kraju, no sigurno da je trkački to opet bio korak unatrag. Ali nisam se dala, tada mi je već bilo jasno da ne mogu bez trčanja i korak po korak…
Tada si pokrenula i svoj klub?
– Ne, prvo sam bila nekoliko godina u KA Timu, gdje sam i pokrenula prve škole trčanja, koje i danas postoje, ali negdje 2016. je došlo do razilaženja u nekim pogledima, odnosno željama, jer KA Tim se maksimalno okrenuo samo djeci, što je uvijek potrebno i korisno, ali bilo je i nas starijih puno koji smo željeli ozbiljnije trčati i natjecati se i tako smo Damir Matan, Goran Stanojević i ja pokrenuli RaN 047, koji je u početku imao i dodatak Dodir prirode, jer je nastao kao trkački odsjek već postojeće udruge. S vremenom smo prerasli u klub, što smo i morali napraviti po Zakonu o sportu.
Koliko je članova?
– Na početku nas je bilo 10-ak, danas nas je ravno 33. Ali to je što se tiče stalnih članova, sa školom trčanja ima nas 60-ak i interesa stvarno uvijek ima.
Koliko je bitna škola trčanja za one koji se bave trčanjem?
– Bitna je, često i puno više nego što ljudi misle. Sve više ljudi trči i to je lijepo i pozitivno, ali ne znaju trčati. Ima tu puno toga, od pokreta, načina trčanja, poze tijela pa čak i pravilne obuće, što može donijeti i štetu i češće povrede.
Da se vratimo na natjecateljski dio, ovih dana si vrlo uspješno odradila prvenstvo Hrvatske u trčanju na 6 sati, je li ti to najveća razdaljina ikada pretrčana u komadu? Ako jest, što ti je dosad bio rekord, jesi li trčala maratone?
– Je, ovo je najviše što sam ikada pretrčala, a zapravo je realno i više nego što rezultat pokazuje, jer je takav način mjerenja. Znači, mjeri se po krugovima, ali unutarnja staza, koja je najkraća i po kojoj ne trčiš cijelo vrijeme, jer uvijek ima i zaobilaženja drugih trkača i drugih razloga zbog kojih trčiš i po drugim dijelovima staze. Službeno sam tako pretrčala 62 kilometra i 317 metara, ali u stvarnosti je to bilo i više od 63 kilometra. Zadovoljna sam rezultatom jako, bila sam 11. od ako se ne varam 33 natjecateljice.
U svakom slučaju – rekord?
– Je, rekord je sigurno. Pitao si za maratone, da, trčala sam maratone, a dosad mi je najduža razdaljina pretrčana u komadu bila i nešto dulja, odnosno 45 kilometara. I to je bila i vrlo zahtjevna i teška utrka, prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju, staza od Platka do Delnica.
Jesi li se posebno spremala za ovu utrku?
– Nisam se uopće spremala! Odnosno, nisam se spremala za ovu utrku, već sam se spremala za Zagrebački maraton i onda me u najnezgodnijem trenutku uhvatila jaka viroza i morala sam odustati od te utrke. Bila sam dosta razočarana, teško je kad se pripremaš dugo za neku utrku i onda te u posljednji tren zezne bolest ili ozljeda, ali onda sam odlučila da se oprobam u jednoj ovakvoj utrci.
Ima li razlike u mentalnom smislu, je li “dosadno” za razliku od raznih planinskih, šumskih i trail utrka?
– Da, iako nismo samo kružili po stazi ipak jest pomalo dosadno trčati 6 sati samo krugove koji su ukupno bili oko 1400 metara, no ipak se povremeno nešto događa, mimoilaziš se s ljudima, prolaziš kraj svoje ekipe, mi smo kao cijeli klub bili tamo, imali svoj šator uz stazu, bodrili jedni druge… Zanimljiv je taj “obrnuti” koncept utrke u kojem ne trčiš određenu razdaljinu, nego trčiš određeno vrijeme. I mene je iznenadilo kako su me svladale emocije pred sam kraj, kada sam vidjela da je još pet minuta do kraja, baš su me obuzele emocije, krenule su mi suze… jedan poseban i lijep osjećaj.
Planiraš li ponoviti ovakav tip utrke, ili ti je dosta?
– Planiram! Ovo je bio svojevrsni test, nisam imala pojma što mogu očekivati i kako će to sve ispasti. Ispalo je dobro, ali sigurna sam da može i bolje, tako da vjerujem da ću sljedeće godine opet trčati tih 6 sati, sada znam što napraviti da rezultat bude još bolji.
Koliko traje odmor nakon jedne ovakve utrke?
– Iskreno, trebalo bi se odmoriti par dana, ali ja sam po tom pitanju uvijek bila neumorna i jednostavno ne mogu bez trčanja. I nakon maratona bih se već drugi dan rastrčavala, sada su me uspjeli nagovoriti da barem jedan dan odmaram, ali samo jedan, utrka je bila u subotu, a ja sam u ponedjeljak već opet trenirala.
Koliko treniraš, koliko pretrčiš dnevno?
– Obično nekih 10-15 kilometara, a kada su pripreme za neke utrke onda se to malo i intenzivira. Nekad je više, nekad manje, evo baš sam nedavno gledala statistiku i u siječnju sam napravila 600 tisuća koraka, znači 20-ak tisuća dnevno, većina od toga je bila – trčeći.
Pa hodaš li ikad?
– Haha, hodam, hodam, ali da, skoro da mi je trčanje još prirodnije nego hodanje.
Kako u trenažnom smislu provodiš zimu? Postoje li neka zimska natjecanja ili je sezona završena do proljeća?
– Ja osobno ću zimu provesti na sezoni! Mnogi rade negdje na moru u ljetnoj sezoni, a ja zimi radim na jednom skijalištu u Alpama, gdje ujedno i treniram i jako mi je lijepo za trčanje tamo. Zima mi, naravno, puno više odgovara za sezonski posao baš zbog toga jer nema natjecanja, dok je u ljeto previše trkačkih obaveza.
Što se tiče rezultata, pobijedila si na Karlovačkom ceneru, ali imala si i neke vrlo zanimljive pobjede, odnosno prva mjesta na neobičnim utrkama…
– Cener je svima nama u Karlovcu posebno drag, pa i danas u Školi trčanja je neki neslužbeni cilj da dovedemo ljude do toga da otrče Karlovački cener. Tako da mi je ta pobjeda posebno draga. Ali, da, bilo je neobičnih utrka, jer volim isprobati svašta. Pobijedila sam na prvoj utrci po stepenicama do vrha “Zagrepčanke”, ali i na jednoj stvarno posebnoj utrci u Njemačkoj koja se trčala u rudniku soli, na 500 metara ispod zemlje. Ali, svaka utrka je pobjeda, veseli te kada si prvi, ali to zapravo i nije tako važno, uvijek kada dođeš do cilja to je jedna mala pobjeda. A ove duže utrke su na neki način kao život u malom, imaš uspone, padove, krize, uživanje, suze, smijeh…
Kakvi su ti planovi za narednu sezonu?
– Pa, prije svega vratiti se na duže staze u trailu. Naš klub redovit je sudionik KontinenTrail lige, kao i drugih trail utrka, a zbog ozljeda sam u posljednje vrijeme trčala kraće staze, jer svaka ta utrka ima obično na ponudu dvije do tri staze – dužu, kraću i rekreativnu. Bila sam “prisiljena” jedno vrijeme trčati kraće, a ako bude sve u redu sa zdravljem i ozljedama planiram se opet orijentirati na duže staze.
RaN 047 je organizirator i karlovačke trail lige u Kozjači…
– Tako je, i to nas jako veseli i napravili smo, mislim, dosta u prve četiri godine. Ove sezone imali smo više od 100 natjecatelja i natjecateljica i to je stvarno jako dobra brojka. Ideja za pokretanje Kozjača Traila je došla nakon gašenja jako dobre lige u Jaski, Gović lige, koja nam se uvijek sviđala i bila nam jako draga pa kada su rekli da je više neće organizirati mi smo dobili inspiraciju da napravimo nešto svoje. Svakako bih zahvalila Hrvatskim šumama koje su nam pokrovitelj svih ovih godina i bez kojih bi sve bilo puno teže.
Imate li neke planove za budućnost u organizacijskom smislu?
– Imamo veliku želju napraviti i jednu veliku trail utrku, koja bi bila i dio državne lige. To je velik projekt, moramo računati na barem oko 400 sudionika, a dobrih staza ima, samo bi ih trebalo doraditi. Recimo Dubovački planinarski put koji je dug 34 kilometra i koji je i meni želja da ga jednom istrčim u potpunosti, to bi uz malo uređenja mogla biti i staza za pravu trail utrku.
Prošle godine su na Kozjača trailu vozili i biciklisti, ove godine ih nije bilo. Planirate li i to vratiti u program?
– Nažalost, mislim da ne. Bilo je to zanimljivo iskustvo, ali i jako stresno. Mi se uvijek trudimo propisno označiti staze i staviti sva potrebna upozorenja, ali unatoč tome se događalo da neki šetači to jednostavno zanemare, a kada su u pitanju biciklisti to onda može dovesti i do ozbiljnijih problema i ozljeda.
I sama si vozila bicikl pa i odradila neke duatlone?
– Jesam i bilo mi je jako zanimljivo, ali sada sam ipak posve posvećena trčanju. Bila sam i članica triatlon kluba u Donjoj Stubici, odradila sam kako kažeš neke duatlone (biciklizam i trčanje), ali i jedan triatlon, doduše takozvani “sprinterski” triatlon. Možda bih se jednom u budućnosti mogla vratiti tome, ali malo mi je plivanje tu bilo problematično, tu nemam toliko ni iskustva ni izdržljivosti, zato sam i odradila samo taj sprinterski triatlon gdje se pliva samo 100 metara, to mi nije bio problem (smijeh).
Moram te pitati i za glazbu, bila si članica prvog ženskog punk benda u Karlovcu, koji se i zvao akronimom te činjenice – Pžbuka. Sviraš li još?
– Sviram! Sin svira pa ja pomalo uz njega. Da, svirala sam u Pžbuci, kasnije kratko i u Naelc Wonku i voljela bih se i tome malo jače posvetiti iznova. Zapravo stalno nagovaram cure iz Pžbuke da se skupimo i odradimo jedan nastup, odsviramo 2-3 svoje stvari, Mikša nam je već rekao da nas odmah ubacuje na “Udar groma” ako se skupimo.
Sljedeće godine je i 30 godina od osnivanja benda…
– Pa eto! Morat ću se, znači, opet baciti na nagovaranje…
