Udruga Carpe Diem sutra obilježava 20. rođendan - od samog početka na čelu je Aleksandra Podrebarac koja priča kako je sve to počelo...
– Predigra ili proba za sve to bila je u ULAK-u u kojem sam bila 13 godina, najveći dio vremena kao tajnica, ali cijelo to vrijeme sam se bavila i organizacijom radionica, tečajeva, izložbi… Onda smo Sofija Talijančić i ja došle na ideju da bi mogle spojiti neke naše aktivnosti, napraviti jedan spoj pedagoškog pristupa kojim se bavila ona i kreativnog pristupa kojim sam se bavila ja, a od početka je neizostavan dio priče bila i Nela Zovko.
Koja je bila osnovna motivacija?
– U samom startu željele smo se orijentirati prvenstveno na djecu. Zatim i na mlade, no naglasak je bio na djeci, jer tada je u gradu postojala vidljiva praznina u tom dijelu. Naime, tada su postojali Domaći i Centar za mlade na Gazi koji su dobro radili, ali su bili najvećim dijelom orijentirani na mlade, mi smo željeli zahvatiti i najmlađe generacije. Osnovani smo zapravo 18. studenog 2005. no kako je to jedan tužan datum zapravo kao rođendan slavimo 8. prosinca, kada smo službeno upisani u registar udruga.
Gdje i kako ste počeli?
– Točno preko puta mjesta na kojem je danas Centar za mlade Grabrik, dakle zgrada preko puta, gotovo i točno ravnom crtom preko puta. U tom prostoru smo otvorili “Ježevu kućicu”, prostor za radionice, igraonice, pomoć u učenju. Već tada smo, od samog početka, počeli promovirati i volonterski rad…
Tri godine kasnije otvara se Centar za mlade Grabrik čije upravljanje preuzimate?
– Tako je, ne sami već s Centrom za civilne inicijative i udrugom PCAP International. Centar za mlade Grabrik rezultat je izrade prvog gradskog programa za mlade. To je bio dosta zahtjevan projekt u samim počecima, mogu slobodno reći da smo i sami rasli i učili kroz njega i, vjerujem, radili to uspješno, jer, eto, 20 godina kasnije kada je udruga u pitanju, a a 17 godina kasnije ako govorimo samo o Centru, i dalje smo tu. Od samog početka sudjelovali smo u jako puno međunarodnih aktivnosti, putovali svijetom, otkrivali nove mogućnosti i ideje, puno toga donijeli u Karlovac pa i Hrvatsku, od prvih razmjena mladih, prvih inicijativa mladih…
Javnost velikim dijelom danas zapravo ne razlikuje Carpe Diem i Centar za mlade Grabrik, no to ipak nije ista stvar. Što radi Carpe Diem osim upravljanja Centrom?
– Naravno, to nisu iste stvari. I lokacijski Carpe Diem nije samo u Grabriku, već smo 2021. godine pokrenuli i Društveni centar Prostor(i)ja, koji se također pokazao kao pun pogodak i koji je zamišljen kao prostor koji će biti otvoren za sve društvene aktivnosti svih generacija, dakle ne više fokusiran na djecu ili mlade. I pokazalo se da je to itekako potrebno, u njemu se gotovo neprekidno odvijaju različite aktivnosti, od raznih sastanaka, preko projekata za ranjive skupine do mečeva šahovskog kluba. Zatim, što sam već i natuknula donekle, puno se bavimo volonterskim radom i Lokalni centar Volonterka je također program Carpe Diema. Od 2010. imamo gradski infocentar za mlade, koji je 2012. prerastao i na županijsku razinu.
Volontiranje ima svoj poseban značaj u svakoj zajednici, no bavili ste se i – zapošljavanjem?
– Da, naravno ne izravno, ali jedan projekt na koji mislim da možemo s pravom biti ponosni i koji mi je jako drag je Job Club, koji je pokrenut u najgorim kriznim danima kada je zaista bio golem broj mladih nezaposlenih ljudi. Imali smo tri da tako kažem “generacije” mladih koje smo osnaživali na tržištu rada i bilo je stvarno uspješno.
Zapravo se može reći da zapošljavate i izravno, puno je mladih i radilo putem projekata, što vaših a što Centra za mlade?
– Pa je, to je istina, te brojke znam i točno – tijekom ovih 20 godina imali smo ukupno 42 zaposlenika na različitim projektima.
A volontera? Postoji li još uvijek jednak interes za volonterski rad?
– Volontera je bilo jako puno, ukupno 760, od čega je 729 domaćih volontera na raznim aktivnostima te 31 strani volonter kroz program Europskih snaga solidarnosti. Mogu reći da ipak tu ima nekih negativnih pomaka u zadnje vrijeme nažalost, mlade je sve teže “dobiti” i zainteresirati za neke stvari, pogotovo nakon pandemije. S druge strane i posao i zadatak nam je da se trudimo, da se prilagođavamo njihovim željama i težnjama. Recimo danas su im puno privlačnije kratkoročne stvari, teško ih je dobiti na tečajeve i radionice koji dulje traju, iznimka su možda jedino tečajevi stranih jezika koji su im uvijek zanimljivi. Najteže je sa srednjoškolcima, djeca su još motiviranija, a oni koji završe srednju školu i/ili fakultet također su puno otvoreniji i za neki veći angažman. Srednjoškolci sve teže i teže, što i razumijem jednim dijelom jer imaju malo slobodnog vremena.
To su, naravno, “rotacije”, koliko je trenutačno zaposlenih i volontera?
– Trenutačno imamo sedam zaposlenih, sedam domaćih volontera i tri strana, iz Portugala, Turske i Armenije. Da, zaposlenici se često rotiraju ovisno o potrebama pojedinih projekata, ali moram istaknuti Marka Petančića koji je tu praktički od početka i cijelo vrijeme i bez kojega bi puno toga bilo nemoguće.
Strani volonteri već godinama dolaze u Karlovac, rade zanimljive stvari i djeluju aktivno u zajednici, ima li interesa i za suprotan smjer?
– Pa mi smo jedan od centara za slanje mladih volontera iz Hrvatske tako da je odgovor dvojak. Kada govorimo o cijeloj Hrvatskoj ima interesa i ima pomaka, jer jedno vrijeme je situacija bila dosta loša u cijeloj državi, odnosno malo je mladih bilo zainteresirano za takav oblik angažmana. Sada je to puno bolje, ali moram priznati da konkretno u Karlovcu i dalje ima malo zainteresiranih što je šteta, jer svi oni koji se jesu odlučili za volontiranje u inozemstvu su na kraju bili jako zadovoljni.
Hoće li 20. rođendan biti posebno obilježen?
– Zapravo neće. Obilježavamo ga kroz male aktivnosti u zajednici, a o nekoj većoj fešti i događanjima nismo razmišljali u ovom trenutku već je neka zajednička odluka da to napravimo za 25 godina udruge, četvrt stoljeća, to će biti još prikladnija obljetnica.
Spomenula si praćenje toga što mladi traže i žele, ima li nekih novih aktivnosti u tom smjeru?
– Ima, često smo od mladih dobivali povratnu informaciju da im je privlačan Escape Room kao oblik zabave i radimo na tome, ali opet na svoj način, u mješavini zabave, ali i edukacije o važnim pitanjima. Upravo ovih dana sjajan projekt dovršavaju učenici Šumarske i drvodjeljske škole s kojima radimo na Escape Roomu koji će ujedno poučavati o mentalnom zdravlju, a prezentirat će ga svojim kolegama iz drugih škola. Zasad je to sporadično, no planiramo i veći projekt, ali on mora biti samoodrživ pa tražimo i privatne donatore koji bi omogućili da postane i širi i dostupniji svim mladima.
Postoji li još program pomoći u učenju?
– Postoji, u suradnji s Gimnazijom Karlovac. Obično subotom, ali mogući su i drugi dogovori ako je nekom subota zaista neizvediva. Prvenstveno je namijenjen osnovnoškolcima, no mogu doći i srednjoškolci.
A, postoji li projekt koji ti je posebno drag, bilo od današnjih ili od onih koje ste ranije provodili?
– To je često pitanje, a odgovor je uvijek isti i stvarno iskreno – ljudi. Ljudi su projekt koji mi je najdraži i zbog kojeg sam najsretnija. Jako je puno mladih prošlo kroz udrugu i Centar, bilo je i onih koji su bili na razne načine problematični pa smo ih “prigrlili”, aktivirali, dali im neki smisao… kao i onih koji su nam dolazili kao izuzetno talentirani i motivirani već u startu. Za svakog od njih presretna sam kada čujem da su se snašli, da rade nešto što ih ispunjava, da su uspjeli. A, puno je tih uspješnih priča. I to je najbolji “projekt” koji može biti, ljudi, sve drugo je manje važno.
U javnosti si se pojavila ne samo kao djelatnica ULAK-a već i kao slikarica, slikaš li još uvijek?
– Ne, ali spremam se! Upravo sam u procesu selidbe natrag u stari stan uz Koranu i u cijelom tom preuređivanju i spremanju naišla sam, naravno, i na puno slika i to mi je stvarno probudilo želju. Tamo sam imala i svoj podrumski atelje, koji bi to mogao postati ponovno. Ali to su zasad još samo priče, nisam počela. Kroz udrugu i Centar radili smo često i razna oslikavanja po gradu pa time barem malo utažim želju za slikarstvom, uključim se pa se malo “ispucam”.
Centar za mlade Grabrik je i izložbeni prostor?
– Je, premda na njega ne ciljam (smijeh). Centar je još od 2010. prvi izložbeni prostor namijenjen isključivo mladima i svake godine ugostimo nekoliko izložbi mladih autora i to nam je isto jako drago.
Sami ih pronalazite ili se mogu i javiti?
– Mogu se javiti naravno, početkom godine uvijek imamo i javni poziv mladim autorima. Dakako, ponekad i sami pristupimo onima za koje znamo da stvaraju nešto zanimljivo i kvalitetno.
Uz nastavak već stalnih aktivnosti, ima li nešto posebno što se može najaviti za 2026. godinu?
– Nastavit ćemo sve čime se i inače bavimo, noviteta uvijek ima i ideje uvijek dolaze, a zasad mogu najaviti novu veliku razmjenu mladih, što su uvijek projekti koji nas posebno vesele i vrlo često imaju i pozitivne i korisne rezultate u zajednici. Ovog puta, u ožujku, od 9. do 13. ugostit ćemo mlade iz Slovenije, Sjeverne Makedonije, Grčke, Turske i Moldavije na temu održivog razvoja, odnosno konkretnije “ponovnog korištenja” ili na engleskom “reuse”. Premda slično zvuči tu nije riječ o klasičnom recikliranju već korištenju starih predmeta za novu svrhu.
