Kao "klinka" bila je prvakinja i reprezentativka Hrvatske, danas ima svoj klub s kojim postiže sve bolje rezultate, a i na radnom mjestu profesorice tjelesnog odgoja dobila je državnu nagradu za razvoj školskog sporta. Marija Lukežić Štedul na početku razgovora pojašnjava kako je došlo do osnivanja Gimnastičkog kluba Karlovac...
– “Krive” smo Lola Borovček i ja. Ona je dugo radila u Splitu u tamošnjem klubu i po povratku u Karlovac počele smo pričati o tome da pokrenemo nešto svoje. Obje smo završile Kineziološki sa sportskom gimnastikom kao specijalizacijom i kad si mlađi sanjaš o tome da će ti to biti i život, iako smo na kraju obje, kao i većina, završile kao profesorice tjelesnog odgoja u školama. No, ovo je bila prilika da pokrenemo nešto i u gimnastici i tako je nastao Gimnastički klub Karlovac!
No, i dalje to nije baš ono što vam osigurava egzistenciju, već i dalje predajete tjelesni?
– Da, ja sam bila u OŠ Dubovac, a sada sam u Gimnaziji Karlovac, Lola je u OŠ Draganići.
Da se malo zadržimo na tom dijelu, ima li razlike u tjelesnom odgoju kod osnovaca i srednjoškolaca? Odnosno, vide li se razlike u pristupu učenika samom predmetu, od osnovne motorike do obične zainteresiranosti?
– Vide se razlike, predavala sam osim na Dubovcu i u OŠ Skakavac, a isto tako prije Gimnazije sam bila i MIOŠ-u. Razlike ima, iako se nažalost mora reći i da se već kod osnovaca iz generacije u generaciju vidi da su se slabije razvijeni motorički, a i manje zainteresirani. Jednostavno je drugačije vrijeme, mi smo stalno bili vani, trčali, igrali se, isprobavali razne sportove, verali se po drveću, što sve ne, a oni su danas zalijepljeni za ekrane. Ipak, kod osnovaca još ima želje za igrom i vole isprobati nove stvari, dok je kod srednjoškolaca to zbilja dosta loše i dosta je teško motivirati i animirati ih.
Ima li kod klinaca interesa za gimnastiku?
– Ima, i to je jedan od sportova koji su jako zahvalni i dobri upravo za razvoj motorike i “mišićne inteligencije”, što je zapravo i bitno napraviti negdje do najkasnije 10-12 godina, kasnije se teško može ispraviti. Neke stvari su prirođene, no npr. na koordinaciju se može jako utjecati pravilnim treninzima, to je ono kada roditelji kažu “joj, moj je nespretan”. To nije stvar koja je prirođena, to možemo ispraviti. Srećom, kažem, za gimnastiku interesa ima, mi imamo oko 150 djece u klubu, nisam sigurna za Sokol, ali mislim da i oni imaju barem toliko ako ne i više, sve u svemu mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da se oko 350 djece u gradu bavi gimnastikom. No, sve to što spominjem nije bitno samo za gimnastiku, djeca bi morala to proći, bilo u nekom sportskom klubu, bilo na neki drugi način, često imamo slučajeve djece koja su jako dobri nogometaši, rukometaši, košarkaši u mladoj dobi, ali onda već u srednjoj počinju zaostajati. A to je upravo zato jer nisu imali normalan trenažni razvoj kada je bilo najbitnije.
Kada je najbolje krenuti?
– Ja sam krenula sa 7 godina i to se može reći da je čak i malo kasno. Imamo dosta djece već od 4 godine starosti i mislim da je to i otprilike neka donja granica, jednostavno zato da dijete i ima neku samokontrolu i da razumije što se traži od njega.
Vježbate u dvorani dubovačke škole?
– Da, ali ne (smijeh). Vježbamo u maloj bočnoj dvoranici dubovačke dvorane, skučeno je, ali trudimo se.
Kakvi su uvjeti, kakva je situacija sa spravama?
– Nemamo sve sprave i nemoguće je imati ih tamo u potpunosti, ali trudimo se improvizirati stvari. Nekad imamo i ludu sreću, nabavili smo preču iz Slunja i svi su mi rekli da nema šanse da je namontiram na ženske ruče, ali nisam imala mira, probali smo i savršeno je “sjela”. Konja s hvataljkama je našao čovjek u sjeniku u Mahičnom, nije to idealna sprava, zastarjela je već, ali dobro posluži.
Termini?
– Termini su uvijek problem, prostor dijelimo s Mačevalačkim klubom Karlovac, tako da termina uvijek nedostaje, imamo dva treninga u tjednu i jedan subotom popodne, odnedavno možemo koristiti i Sokolski dom za taj subotnji trening što je svakako dobro da se djeca oprobaju i u ipak boljim uvjetima. Općenito kada su u pitanju uvjeti rekla bih da smo napravili odlične uvjete za najmlađe. Kako stvar postaje ozbiljnija, to su uvjeti lošiji, ali mi sigurno nećemo zavlačiti roditelje, onog trenutka kada zaista talentirano dijete kod nas ne bude više moglo napredovati u punom smislu mi ćemo im to i reći. No, to je stvar samo kod onih najtalentiranijih, ako pričamo o, ne znam, talentima za hrvatsku reprezentaciju, od 150 djece možeš se možda nadati da će ih biti dvoje.
Koliko su ti bitni rezultati? I ti sama si ih imala…
– Pa i bitni su i nisu bitni. Meni je bitno natjecanje, mislim da je to isto važan dio sporta i da dodatno motivira djecu pa smo se od početka orijentirali na to da ćemo se baviti natjecateljskom gimnastikom. Kada govorimo o treninzima onda je to sporedno, mene jednako veseli svako dijete na našim treninzima, kako oni koji osvajaju medalje, tako oni koji nisu na toj razini kvalitete.
Bila si juniorska prvakinja države u višeboju, reprezentativka, najbolja sportašica grada, ali nekako si naglo prestala?
– Gimnastika je dosta specifična u nekim stvarima pa sam tako i ja prestala nedugo nakon što sam ostala bez svog trenera. Često se dogodi da se gimnastičarke i gimnastičari vrlo jako vežu uz svoje trenere i ne mogu se naviknuti na drugačiji način rada i polako odustaju ako dođe do promjene. Tako je bilo i sa mnom.
Kada su u pitanju medalje, gimnastika ima pomalo neobičan sustav s programima različite težine, što misliš o tome, je li to uopće pravedno?
– Znam na što misliš i znam da je bilo i sporova između medija i klubova po tom pitanju i moram se tu složiti s tobom, s tim da je to naravno pitanje za Hrvatski gimnastički savez. Da, pravi prvaci Hrvatske su pobjednici u apsolutnom programu, kao i oni u univerzalnom programu koji je za najmlađe. Obavezni i slobodni program, koji su nekada bili B i C program, su, kao što i samo ime govore, ipak niža razina. U tome, naravno, nema ništa loše, dapače, to su isto programi u kojima su stotine i stotine djece, naši klinci su bili ekipno prvaci u C programu i bila sam presretna naravno, ali trebalo bi biti jasno da to ne znači da su najbolji u Hrvatskoj. To je jako lijepo i to je postignuto u velikoj konkurenciji, ali u manje zahtjevnom programu.
Nešto kao da karlovački nogometaši ili rukometaši ove godine budu prvi u drugoj ligi pa kažemo da su prvaci Hrvatske u B programu?
– Pa recimo.
Što onda možemo izdvojiti kao uspjehe GK Karlovca u najjačim programima?
– Mi smo uglavnom fokusirani na univerzalni program, dakle natjecanje najmlađih i tu se prije svega može istaknuti Julia Šiljevinac, koja je bila višebojska prvakinja Hrvatske u uzrastu do 8 godina, a na nedavnom prvenstvu Hrvatske u Rijeci osvojila je i broncu na gredi kao jedna od najmlađih i u vrlo jakoj konkurenciji. Kod dečki je trenutno prvo ime Jura Lukežić koji je na istom prvenstvu osvojio srebro u preskoku i broncu na preči.
Zanimljivo je da imate i gimnastiku za odrasle?
– Da! I to većinom nisu bivše gimnastičarke ili gimnastičari, nego obični ljudi koji su se željeli malo oprobati. Ima ih dvadesetak i to je ovako dosta zanimljivo raditi s njima. I trude se jako, većini je to prilika za malo opuštanja, vježbanja, oblik psihoterapije, ali “nabrijani” su, žele se oprobati i na spravama, zbilja se trude.
Kada su djeca u pitanju, ima li i dječaka ili je gimnastika danas uglavnom ženski sport?
– Ima dječaka i ima ih dosta. Gimnastika je uvijek bila više ženski sport, ali ima i dečki i tu smo otprilike na sličnoj razini kao i većina klubova. Obično je 70-80% cura, a 20-30% dečki i tako je i kod nas.
Kakvi su odnosi s drugim karlovačkim gimnastičkim klubom?
– Korektni. Mislim da mogu reći i da su sada dobri, u početku je bilo možda malo trzavica, za što stvarno nije bilo nikakve potrebe, jer djece ima i više nego dovoljno. S naše strane problema nikad nije bilo, uostalom moja kći je dugo trenirala u Sokolu.
Ne trenira više?
– Sad ju je uhvatio nogomet! Iako nastupala je sada na školskom za Dubovac. Srednja kći također trenira nogomet i atletiku, a sin je zasad vjeran gimnastici. Ma samo neka se bave sportom i razvijaju tjelesno, manje je bitno koji je sport.
Kako ste vi pokriveni trenerima?
– Dobro, sada nas je četvero, a još dvoje je upravo na edukaciji i time ćemo ja mislim biti i više nego dobro pokriveni trenerski.
