Odbojkašica, kinoklubašica, rekreativna trkačica i profesorica Srednje škole Duga Resa naša je današnja sugovornica. Krećemo s njenim poslom, koji nije mogla ni zamisliti kao životni odabir - sve dok nije počela raditi.
– Završila sam grafički dizajn na Grafičkom fakultetu i iskreno, ne, nisam za vrijeme studiranja razmišljala o tome da ću raditi u školi. Da si me tada pitao vjerojatno bih ti rekla da mi je to najgora noćna mora, jer uvijek sam imala tremu u takvim situacijama, meni je bio užasan stres pročitati svoju zadaćnicu pred razredom, pa taman posla da onda svaki dan stanem pred razred i nešto im tamo predajem. Ali, eto, prvo sam uletila kao zamjena baš u smjeru grafičkog dizajna, a na kraju dobila i stalan posao i zapravo mi je to i jedini posao u životu, evo već 22 godine.
I dalje si na grafičkom dizajnu?
– Ne, mislim ovisno o potrebama znam uskočiti i u taj i neke druge smjerove, kao i drugi kolege, ali uglavnom predajem medijskim tehničarima, tamo sam i razrednica, to je moj glavni smjer.
Kakav je interes osnovaca za taj smjer? Ima li razlike po spolovima?
– Interes je vrlo dobar, nemamo nikada problema s popunjavanjem razreda, najčešće riješimo to i u ljetnom roku. Što se spolova tiče, to je smjer koji je jednako privlačan i dečkima i curama pa su i razredi obično otprilike pola-pola. Ono što je donekle nezgodno je da se smjer rotira s web dizajnom, odnosno jedne godine upisujemo grafičke dizajnere, a druge medijske tehničare, što može biti malo nezgodno kada neko dijete ima baš veliku želju za taj smjer, a te godine ga ne upisujemo.
I što se onda događa? Je li moguće prebacivanje nakon prvog razreda?
– Prebacivanje je moguće, ali onda opet ostaje problem da zaostaješ godinu. A, i nije to posve jednostavno, jer iako nekom sa strane sve to možda slično zvuči, grafički dizajn je prvenstveno kreativan, društveni smjer, koji ima potpuno drugačiji program od medijskih tehničara koji su više strukovni smjer. Bilo je tu svega, znalo je čak i biti gotovo ekstremnih situacija, da netko namjerno želi pasti prvu godinu kako bi onda naredne godine krenuo sa smjerom koji zapravo želi, ali to je ipak vrlo vrlo rijetko.
Kad smo kod toga, kakva si inače kao profesorica, imaš li ponavljača?
– Mislim da nisam prestroga i općenito su u školi ponavljači vrlo rijetki. Zapravo se češće dogodi da netko shvati da to ipak nije za njega pa se onda prebaci u drugu školu. Ostalo je kao vjerojatno i u većini smjerova i škola, uvijek imaš različit stupanj interesa, razred obično ima 20 učenika i učenica i sad u nekoj jako gruboj podjeli, najčešće bude pet jako jako zainteresiranih baš za to i koji jako “grizu” od samog početka, još pet koji su jako dobri učenici ali će možda otići u nekom drugom smjeru u kasnijem školovanju, kao i onih deset koji su nešto manje dobri, iako kažem, rijetko su tu baš neki jako loši učenici.
Pratiš li što se s njima događa kasnije, to je strukovno zanimanje kao što si rekla, idu li na fakultete?
– Pratim naravno i uvijek mi je drago kada uspiju. Strukovno je zanimanje i mogu odmah raditi pa je i bilo slučajeva da su neki odmah našli dosta dobre poslove pa između ostalog i u medijskim kućama u Karlovcu. Što se tiče studiranja dosta ih se odlučuje i za nastavak školovanja, često idu na multimediju u Varaždinu, na Tehničko veleučilište u Zagrebu… a uvijek ima i zanimljivih i ugodnih iznenađenja, tako npr. imamo i jednog učenika na Akademiji dramskih umjetnosti.
Srednja škola Duga Resa, dobrim dijelom tvojom inicijativom, postala je i svojevrsno središte društvenog života u Dugoj Resi, primjerice Duga Resa godinama nije sudjelovala u Noći muzeja sve dok to nije započela upravo škola?
– Pa da, ali prvenstveno bih tu stavila naglasak na školu, ne na sebe. Ja samo volim maksimalno pomoći i jako “zagrizem” na takve stvari pa se možda kasnije malo više čuje u javnosti za mene, ali Noć muzeja je konkretno bila sjajna ideja naše knjižničarke. I mislim da smo zbilja svi to jako dobro prihvatili, od kolega pa do učenika i učenica, pogotovo prve godine smo imali zaista izvanredan program i kroz školu je te noći prošlo više od 300 ljudi. S vremenom je to postala tradicija, a drago mi je i da su se i drugi počeli uključivati pa su programe radili i u POU Duga Resa, vrtiću…
Medijski tehničari imaju i predmet “Film”, koji im ti predaješ, a ujedno si i članica Kinokluba Karlovac. Radiš li i sama na filmu?
– Ne, ili barem ne u pravom smislu, radila sam neke manje stvari, kao npr. video zapis za izložbu “Hrvatske legende i priče u virtualnom svijetu” koju su izradili naši učenici. No, u školi se ozbiljno radi s mladim filmašima, sudjelujemo na raznim festivalima, šaljemo filmove, trudimo se, a najviše uživamo u još jednom kreativnom poslu.
Škola i općenito zvuči kao jedno vrlo kreativno mjesto?
– Pa je, ja volim reći da je Srednja škola Duga Resa zaista mjesto za kreativce.
Od kuda sve dolaze polaznici?
– Velika većina je, jasno, iz Duge Rese i Karlovca, ima uvijek poneki učenik iz drugih dijelova županije ili nekih rubnih područja, rijetko se dogodi da dođe i netko iz malo daljega, recimo iz Zagreba, no i za to smo spremni, Duga Resa ima svoj učenički dom koji djeluje baš u sklopu naše škole.
Što se tiče Kinokluba, što zapravo tamo radiš?
– Što zatreba! Sada sam i članica izvršnog odbora i općenito rado pomažem jer je riječ o stvarno super ekipi koja radi super stvari. Pomažem oko svih redovnih festivala i programa u gradu, dvije godine (2020. i 2023.) sam bila mentorica na projektu Dani filma na VBU (to je škola u kojoj radi Marija Ratković Vidaković), vodila sam radionice eksperimentalnog filma u skupinama učenika iz Švedske, Hrvatske, Irske, Grčke i Njemačke. I ovo ljeto sam bila član žirija koji je dodjeljivao Grand Prix nagradu na prvom izdanju međunarodnog filmskog festivala „7 svjetskih problema“ (Seven Issues Film Festival – 7IFF) – vjerojatno zato jer je velik broj ljudi tada bio na godišnjem, ali to ne možemo dokazati (smijeh).
Sport je tvoja druga ljubav, ali da ne pređemo odmah naglo na njega, povežimo to malo sa školom, naime, imaš i jednu mnogima neobičnu naviku…
– Istina. I mnogi mi ne vjeruju kad im kažem, ali istina je – volim barem jednom tjedno otići pješice u školu ili iz nje!
Da bude jasno – iz Karlovca?
– Tako je, iz Karlovca, iz Novog centra pa do škole.
Pa koliko ti treba? I što ti je?
– (smijeh) Ma nije mi ništa, nego uživam, ne bi čovjek vjerovao koliko toga novog i zanimljivog vidiš kada ideš tako polako, pješke. Prošla sam tim putem bezbroj puta autom, vlakom, busom… ma ni s biciklom to nije to kada je riječ o registriranju svijeta oko sebe. Super su mi te šetnje, imam i više relacija kojima dolazim do škole, znaju mi ljudi ne samo iz Karlovca nego i iz Duge Rese reći da nisu ni znali za neke stvari koje vide na mojim fotkama i slično. A, koliko traje… sat i pol do dva, ovisi.
Kako je to uopće počelo?
– Zapravo mi je inspiracija bio naš profesor latinskog koji je par puta otišao pješice u Karlovac kada nije bilo nikoga da ga prebaci doma. Tako da nisam ja to izmislila, ali mi se baš sviđa.
No, kada je sport u pitanju tvoj prvi sport je odbojka?
– Je, mada to kod mene sve nekako ispadne slučajno. Jednako kako ti nikad ne bih rekla da ću predavati u srednjoj školi, tako ti kao klinka nikad ne bih rekla da ću na odbojku. Zapravo mi je bila i nepoznata i nezanimljiva, meni je super bio rukomet. I počela sam zapravo jako kasno, tek u osmom razredu, u školi su nas “regrutirali” pa sam odlučila probati, pa su krenuli prvi treninzi još u dvoranici MUP-a kod legendarnog Hazeta pa je ispalo da mi ide i tako… na kraju sam igrala do 29. godine.
Nisi dočekala prvu ligu?
– Jesam! Ali ne u Karlovcu, no zadnjih par godina karijere igrala sam u Dugoj Resi u tadašnjem OK Mladost, gdje je bilo par cura s kojima sam igrala i u Karlovcu, pozvala me Marija Lipković, igrale smo drugu ligu tada i na kraju uspjele izboriti i plasman u prvu. Mislila sam se zapravo oprostiti baš tada, ali su me nagovorili da odradim i tu prvoligašku sezonu pa sam pristala, nije bilo baš uspješno, ali je sigurno bilo jako lijepo iskustvo.
Odmah ste ispale?
– Da, bile smo ipak tada preslabe za najviši rang, nije bilo tu nekog novca za pojačanja, bile smo zadnje i odmah ispale ali nismo ostale baš skroz praznih ruku, dobile smo Šibenik pa mogu reći da imam i jednu prvoligašku pobjedu u karijeri (smijeh).
Zaigraš li nekad i danas?
– Jedno vrijeme smo redovito haklale, sada je to sve rjeđe i rjeđe, iako se svake godine barem jednom okupimo. To je stvarno bilo posebno vrijeme, pogotovo uz Hazeta, koji nam je bio ne samo sportski trener. Sve mi cure koje smo prošle kroz klub često ponavljamo njegovo “nema ne znam, ne mogu i neću”, to nam je bila i životna lekcija, koju smo većinom dobro usvojile i tako se postavljamo prema svemu.
Imate li u školi odbojkašku ekipu? Zaletiš li se nekad na tjelesni da pomogneš?
– Haha, naravno, nekad me i nagovore da igram, kad fali netko, samo sve teže mi to pada moram priznati. Znaš, kad se baviš nekim sportom dugo onda ga zapravo nikada ne možeš igrati rekreativno, ja kad se nađem na terenu automatski igram kao da sam na utakmici, opet Haze i “nema ne znam, ne mogu i neću”, neću ja sad pustit loptu da padne ako je dalje od mene nego ću se bacit za njom i tako cijeli hakl pa onda drugi dan kičma i koljena ubijaju… Inače, moram reći da nam dečki ove godine imaju velike ambicije i da se nadaju da će osvojiti školsko prvenstvo, cure su isto dobre, ali tu je ipak teže očekivati prvo mjesto ispred karlovačkih škola.
Pratiš li naše superligašice?
– Normalno, ne stignem uvijek na utakmicu, ali sve pratim pa i u klubu ima “naših cura”, Irena Zdjelar, Ines Curman, sve je to moja ekipa, naravno i trener Zec s kojim sam prošla i ono prvoligaško iskustvo u svoje vrijeme.
Uz sve to i trčiš?
– Sad će opet ispast kontradiktorno, ali ja ti mrzim trčanje (smijeh). Ali dobro mi dođe, volim kako se osjećam nakon trčanja. Počela sam u vrijeme korone, da se nečim bavim, da držim kondiciju. I onda mi je cilj bio da jednom otrčim Karlovački Cener, to je svakom u Karlovcu draga utrka i baš sam to htjela riješiti.
I jesi?
– Jesam, 2023. godine (i onda ove opet). I zanimljivo je da mi je to bilo prvi puta da sam otrčala 10 kilometara, do tada mi je najviše bilo oko osam. Ali sam se prijavila i rekla si – okej, 8 znam da mogu, a ona zadnja dva će me nosit motivacija da se ne osramotim sad pred svima i odustanem (smijeh).
Jesi li trčala i Grin Run?
– Jesam, a istovremeno mi je to i novi cilj. Otrčala sam stazu od 3 kilometra na Grin Runu, oni imaju i kraću i dužu, a ta duža je isto 10 kilometara i to mi je novi cilj, jer ona je ipak i teža od Cenera, Cener je skroz ravan, a tamo ipak ima i dosta uspona pa to još nisam probala, ali cilj mi je da i to obavim.
Radiš li nešto u struci, odnosno grafičkom dizajnu?
– Pomalo, ali ništa ozbiljno. Odnosno, ne u smislu da bih od toga zarađivala, već u nekim suradnjama s drugim dragim i vrijednim projektima. Radim zadnjih pet godina plakate za Riječno kino za Kinoklub Karlovac, jedne godine sam radila plakat i za Etno jazz festival, u početku za FUSE festival. Tu i tamo prijelom za neke časopise…
Ima još nešto što ne voliš, ali se time baviš?
– Haha, ima, ali ne da ne volim! Već nekih šest-sedam godina idem na keramiku kod Nele Zovko, i to mi je super i za opuštanje i za kreativnost.
