Iz malog lokalnog ureda, naš današnji sugovornik radi - s cijelim svijetom. Boris Benko bio je jedan od prvih gostiju u ciklusu "Nedjeljom u podne", još dok su dinosauri hodali svijetom i nismo ni znali da nas čeka pandemija, svjetske napetosti, putinizmi i trumpizmi... Što se dogodilo u proteklih 6-7 godina? Ide li posao još uvijek dobro, ili možda i bolje?
– Posao se jest proširio, jednim dobrim dijelom i iz tog razloga, što sam uspio primiriti samog sebe, shvatiti da me ako ovako nastavim čeka “burnout” i da ne mogu i ne moram kontrolirati baš svaku pojedinost. Kao krovni subjekt tu je sada kreativni studio Mint Onion kojem sam na čelu, ali imam više kvalitetnih suradnika po cijelom svijetu i naučio sam prepustiti neke poslove njima. Dakako, ja i dalje imam posljednju riječ, i dalje sam tu ako se pojave problemi, ali kvalitetnim ljudima dao sam kreativnu slobodu i ne pratim svaki njihov korak u procesu.
Koliko je suradnika?
– Ugrubo rečeno tu je 5-6 stalnih suradnika i još 10-15 vanjskih, razmješteni su stvarno po cijelom svijetu.
Za one koji nisu upoznati s tvojim i vašim radom, čime se zapravo sve bavite?
– Infografikama, prezentacijama, animacijama, vizualnim pričama… to je u današnje doba vrlo traženo i vrlo potrebno, a jako mi je drago da sam našao mjesto u svemu tome.
Radio si i za zaista velike tvrtke, koje su neke od većih?
– Da, naša pozicija na tom tržištu je stvarno jako dobra pa su projekti rađeni za mnoga poznata imena. Danas sam u situaciji da mi je to već potpuno normalna i svakodnevna stvar, tako da se iz glave i ne mogu odmah sjetiti svih jakih tvrtki i ustanova, radili smo za Samsung, IBM, Red Bull, Smithsonian, Phillips, Gillette, Emirates, Royal Caribbean, Ford…
Kako je zapravo sve počelo? Danas ste već prepoznatljivi i renomirani u tom području, no kako je došlo do nekog početnog probijanja iz Karlovca, Hrvatske…?
– Radio sam desetak godina u Jutarnjem listu u odjelu koji se bavio infografikama, ilustracijama i dizajnom i tu su uspostavljeni neki od prvih kontakata sa stranim medijima. Onda sam na studijskom posjetu Londonu posjetio većinu tamošnjih najvećih redakcija, ponio svoje radove u mapi i dobio puno pohvala, ali i nekih ideja i savjeta koji su mi koristili u daljnjim odlukama i planovima.
Što je slijedilo?
– Napravio sam svoj portfolio na stranici Behance i tu sam imao i sreće da mi se vrlo brzo javila jedna tvrtka iz Velike Britanije i Hong Konga koja je radila knjigu najboljih infografika. Bilo je uključeno 60 autora iz cijelog svijeta, a mogu slobodno reći da sam im vjerojatno bio dodatno zanimljiv kao netko tko dolazi iz Hrvatske koja im je tada bila egzotična u tom segmentu, tako da sam na kraju dao i intervju, od tih 60 autora petero nas je bilo i posebno predstavljeno tim intervjuima i to je sigurno bio okidač za sve što je uslijedilo kasnije.
I krenuli su i klijenti?
– Prvo su krenuli angažmani od strane kreativnih agencija i to je isto bio važan korak, jer svaki rad ti je nova referenca i 2012. odlučio sam da je vrijeme da pokrenem i svoj kreativni studio Infographic Box. U početku smo sami obradili nekoliko globalno zanimljivih tema i tako su se ljudi počeli polako interesirati, javljati, angažirati me… Moram reći da je i vrijeme bilo idealno za to, tada si se kroz društvene mreže mogao puno bolje promovirati i predstaviti pa ako je tvoj rad kvalitetan netko će te primijetiti. Danas su algoritmi puno zeznutiji i treba puno više truda i muke da te netko uopće “doživi”.
Radiš s cijelim svijetom, ali nisi odlazio iz Karlovca. Je li bilo nekih ponuda? Da li bi možda bilo i isplativije da si otišao u neki od velikih svjetskih centara?
– Nisam otišao i na neki način to smatram i svojim najvećim postignućem. Da, bilo je ponuda naravno, nekih i vrlo ozbiljnih, iz New Yorka, San Francisca, Melbournea… međutim, supruga i ja odlučili smo da to nije potrebno i da nam je život ovdje ugodniji i ljepši. I da je takav prvenstveno našoj djeci. Nije tako u svakom sektoru i svakom zanimanju, ali jedna od najpozitivnijih stvari svega što su nam donijele moderne tehnologije je to da u nekim zanimanjima zaista nije nužno da ti negdje odseliš da bi uspio. Odradim svoje jednako kao da sam u New Yorku, a onda izađem na promenadu, nađem se s prijateljima, 2-3 sata radim pa 2-3 sata sjedim na kavi, zašto bih to mijenjao ako ne moram? Volio bih jednom kada nađem vremena napraviti i edukacije za mlade ljude u kojima ću se dotaknuti i toga kao jednog pozitivnog aspekta ovog posla.
Prošle godine predstavljen je i novi projekt, Graphonaut, o čemu se radi?
– Graphonaut je moj osobni projekt, kao samostalnog umjetnika, a nastao je u suradnji s Okvirima znanja preko natječaja za kreativne industrije. Najjednostavnije rečeno riječ je o web portalu koji kroz infografike obrađuje razne zanimljive i aktualne teme, a postoji i digitalni magazin u opširnijem obliku. Teme su uglavnom vezane uz moderne tehnologije i sve što nam one donose, kako se u svemu tome snaći, o modernom načinu života…
Kako je projekt primljen?
– Dovoljno dobro da ga svakako planiram nastaviti i nakon što u ožujku istekne period u kojem je financiran od strana Ministarstva kulture. Je li moglo i bolje? Vjerojatno jest, ali tu se vraćamo na to da je danas sve teže promovirati neki novi projekt, algoritmi te sile da plaćaš reklamu inače ti smanjuju doseg, a i ljude je sve teže zaintrigirati. Troši se puno vremena na to da se predstaviš, puno više nego što je bio slučaj prije 10 ili 15 godina.
Govorio si o potrebi da pobjegneš od posla, izbjegneš “burnout”, je li i fotografija jedan od načina?
– Pa je, sigurno. Fotkam od kad sam bio klinac, a ozbiljnije je to postalo u zadnjih nekoliko godina, s tim da se najviše bavim fine art fotografijom i na neki način tu priču doživljavam više kao koncept nego kao klasično fotografiranje. Igram se sa svim elementima fotografije i, opet, modernim pomagalima.
Već su stigli i lijepi uspjesi?
– Fotografiju još uvijek doživljavam kao hobi i kao opuštanje, ali da, bilo je i lijepih rezultata koji sigurno uvijek čovjeku gode.
Što se može istaknuti?
– Možda me najviše razveselilo i moglo bi se reći da je možda najjača nagrada na Black and White Photo Awards natječaju koji je dosta prestižan, a na kojem sam baš pobijedio u kategoriji Still Life, uz fotke pristigle iz cijelog svijeta. Na MUSE Photo Awards je moja fotografija dobila Platinum Award u kategoriji Fine Art, tamo se bira jedna pobjednička fotografija u kategoriji, a Platinum Award je odmah ispod nje, za fotografije koje su dobile između 85 i 100 bodova od međunarodnog žirija.
Tu je i jedna domaća nagrada…
– Da, i ta me naravno posebno razveselila! Pobijedio sam ove godine na Festivalu magle, to je bila baš klasična fotografija i bilo mi je jako drago da se žiriju i ljudima svidjela.
Postoje li planovi za neku izložbu?
– Nedavno sam napravio svoj prvi photobook “Anorganic” i u dogledno vrijeme bih probao možda s njim nastupiti prema nekim galerijama, oni koji su zainteresirani mogu ga razgledati i na mojoj stranici.
Dugo si se bavio glazbom, a i prije nekoliko godina kada smo razgovarali rekao si mi da imaš studio i stvaraš glazbu. Što je s tim?
– Sve je isto (smijeh). I dalje imam studio, i dalje radim autorsku glazbu, ali jednostavno nemam vremena tome se ozbiljnije posvetiti u ovom trenutku. Jednom ću izaći s tim u javnost kad me “pukne” da se tome malo jače posvetim, ali zasad je to također jedan lijep način za opuštanje i ispoljavanje kreativnosti.
Pun si ideja?
– Svi smo mi puni ideja. Ja samo možda spadam u one koji se malo jače trude da ideja ne ostane samo ideja. Uz trud i upornost puno toga se može napraviti i svima želim da guraju svoje ideje i ne odustaju unaprijed zato jer misle da su možda nerealne.
Na kraju, zanima me imaš li vremena i za male klijente? I, kakav je odnos prema njima ako imaš, mogu li si oni priuštiti vaše usluge?
– Naravno da mogu. Nemamo fiksni cjenik pa da nešto isto košta Samsung i nekog običnog čovjeka s malim obrtom. I to nije nešto nepravedno, nije da mi “muzemo” novce od velikih, nego je cijeli pristup najčešće potpuno drugačiji. Isto tako, to, pak, ne znači da malom klijentu posvetimo manje pažnje, već je jednostavno i potreba drugačija. Već u samom startu nije ista stvar treba li netko infografiku ili vizual za svojih 50 letaka koje će podijeliti po gradu ili za, ne znam, proizvod koji će se u 100.000 primjeraka raširiti po cijelom svijetu.
