Mlada karlovačka odbojkašica Tjaša Malnar zaista nije imala sreće s ozljedama. Svakako najneugodnije bilo je razdoblje koje je upravo, vjerujemo, napokon iza nje, počevši još od kraja 2024. godine, kada je ozlijedila koljeno pa nakon tek kratkog "predaha" i mišić.
– Nije to, nažalost, prva veća ozljeda, ali da, ipak je bila najozbiljnija, a na nju se odmah navukla i druga. Ozlijedila sam se 1. prosinca 2024. godine, na utakmici s Don Boscom u Zagrebu, slijedila je operacija i dug oporavak pa onda kratki povratak u kojem sam možda i sama bila malo neodgovorna, jer sam dugo pauzirala i kad sam osjetila prve bolove i probleme mislila sam da je to nešto što će brzo proći i što je vezano uz pauzu ali se pokazalo da je mišić bio u lošem stanju i to se polako pogoršavalo sve dok nije došlo do “pucanja” i nove duge stanke.
Ozljeda koljena i operacija sigurno bi svakom bili teško razdoblje, jesi li razmišljala o tome da možda više nećeš igrati odbojku? Ne nužno zbog same ozljede, već da možda i ne želiš više nakon tako teške ozljede?
– Ne, to nikada. Ovog prvog me bilo strah, da možda neću moći više igrati, da možda neću više moći ni u teretanu, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da ostavim odbojku ako oporavak bude išao kako treba. Jako sam zahvalna ljudima iz Perfectusa koji su me cijelo vrijeme maksimalno motivirali i radili sa mnom, posebno bih istaknula Damira Kajbu i Ivanu Minauf. Ništa mi u tom periodu nije bilo teško kada je u pitanju rad na oporavku, dizala sam se u 4 ujutro i već u 5, pola 6 ujutro kretala s prvim terapijama i rehabilitacijom.
Što je bilo najteže?
– Gledati i navijati za cure, a da im ne možeš pomoći! To mi je stvarno nešto najgore, proživljavaš s njima svaki poen, sve bi dala da možeš i ti zaigrati, ali ne možeš.
Ubrzo nakon povratka dogodila se ta nova ozljeda mišića zbog koje si propustila i prvi dio ove sezone, je li sada sve u redu?
– Pa ja mislim i vjerujem da je. Prošla sam cijeli pripremni dio, igrala sam u pripremnim utakmicama i sve je bilo u redu, osjećam se spremno iako je pauza bila duga, ali vjerujem da ću se postepeno vraćati u sastav, a na treneru je da odluči kada ću i koliko igrati.
Polusezona je bila, recimo, solidna. Bilo je sjajnih rezultata, ali i nekih kikseva, situacija nije loša, ali ni posve bezbrižna. Što očekuješ od proljetnog dijela Superlige?
– Da, pokazale smo da možemo, ali nismo još posve mirne i sigurne. No, ja vjerujem da neće biti problema, ekipa je dobra, dobro posložena, mislim da nećemo biti u nekoj opasnoj situaciji kao u prošloj sezoni, ali naravno sve to moramo pokazati i na terenu. Nadam se već u Osijeku (razgovor smo vodili prije susreta u Osijeku, u kojem je Kelteks ostvario vrlo važnu 3:1 pobjedu, op.a.).
Da se vratimo malo unatrag, jesi li od početka u odbojci ili si se oprobavala i u nekim drugim sportovima?
– Zapravo sam prvo trenirala aikido pa sam s prijateljicom otišla na odbojku. Ona me povukla, a onda je s vremenom ona prestala s treniranjem, a ja sam već bila potpuno zaljubljena u odbojku i nije više bilo povratka. A, trenirala sam još ponešto, nagovorili su me zbog visine da probam košarku, bila sam na točno jednom treningu (smijeh), nekih mjesec dana sam trenirala tenis, trenirala sam gimnastiku, ples… i svirala klavir pet godina!
Znači, klavir je bio najveća ljubav uz odbojku?
– Voljela sam ići na klavir, možda ne bih ni prestala da sam cijelo vrijeme bila u Karlovcu, ali u jednom periodu smo preselili u Dubrovnik i tamo sam željela nastaviti i s odbojkom i s klavirom, ali jednostavno mi se nije svidjela tamošnja profesorica i tako sam i odustala od klavira.
Ali u odbojci je bio dobar trener?
– Je! Ove godine smo se i vidjeli nakon dugo vremena, bilo mi je baš jako drago, kao i njemu, zasuzile su nam i oči, on je također jako zaslužan za to što sam danas još uvijek u odbojci i što je toliko volim.
Nakon završetka srednje škole imala si i iskustvo studiranja i igranja odbojke u SAD-u, no vratila si se nakon dvije godine. Kako to?
– To je zapravo vezano uz prvu veću ozljedu koju sam spomenula. Bilo je lijepo u SAD, svakako jedno super iskustvo koje bih svakom preporučila ako se nađe u prilici. Bila sam u Texasu, na Navarro Collegeu u malom gradiću Corsicana, sve nam je bilo unutar par minuta, tipična američka priča iz malog gradića, dvorana mi je bila na dvije minute od sobe, mogla sam otići u pidžami ravno iz kreveta (smijeh). Igrala sam dobro, ali možda sam bila malo slabije fizički spremna, udebljala sam se, a možda je to dovelo kasnije i do ozljeda. Prva je, nažalost, došla u baš nezgodnom trenutku.
O čemu je bila riječ?
– Nakon druge godine koledža dobila sam poziv iz Indiane, iz ekipe koja igra prvu NCAA diviziju i svakako sam to planirala prihvatiti, ali tijekom ljeta sam zadobila vrlo neugodnu ozljedu ramena i uslijedio je prvi duži oporavak, a tada sam odlučila i ostati u Karlovcu, upisala Ekonomski fakultet u Zagrebu… Žao mi je da se nisam oprobala na najvišoj razini koledž odbojke u Americi, ali nije mi žao što sam ovdje.
Studiraš ekonomiju, znači li to da nemaš namjere ostati u odbojci kao trener?
– U odbojci svakako želim ostati koliko god ću moći igrati, nadam se da su ozljede sad iza mene, da su ove tri bile dosta i da ću moći još dugo igrati. Ali nakon toga… ne znam, sigurno će odbojka uvijek biti dio mog života, možda ću i pomagati na neki način, ali zaista se ne vidim kao trenericu, nemam ja živaca za to (smijeh).
Klub ima odlično organiziran prijevoz za studentice, dolazite na sve treninge, no je li to ipak i naporno?
– Je, sigurno da je naporno, nije uvijek lako nakon dana na fakultetu putovati na trening pa se onda odmah vraćati, iscrpi te to, ali s druge strane, opet je to zbog odbojke pa je odmah lakše.
Spomenula si da si optimistična što se tiče kluba, a kakva su ti očekivanja od drugog dijela polusezone na osobnom planu?
– Isto dobra, osjećam se fizički spremnije nego ikad, bez problema odrađujem i sve treninge i utakmice, vjerujem da će biti dosta prilike da to pokažem i na terenu.
Imala si i reprezentativne nastupe u mlađim kategorijama, kakve su ti dugoročne želje u odbojci?
– Da, bila sam u U15 i U17 selekciji na nekim turnirima, jasno da je to bila velia čast, ali trenutačno nemam neke dugoročne planove u smislu velikih ambicija. Prvi “plan” i najveća želja je da budem zdrava, da nema više ozljeda i da mogu još dugo igrati i uživati u odbojci.
U drugoj ekipi Kelteksa je i tvoja sestra Anja, nadaš li se da ćete uskoro zaigrati zajedno i u Superligi?
– Anja je super, jako je puno napredovala i već je i priključena prvoj ekipi, ali zasad igra u drugoj ekipi u 1.B ligi sjever. Svakako da bih voljela da jednom zaigramo zajedno u nekoj superligaškoj utakmici, a ako bude sve u redu vjerujem da će se to i dogoditi.
Ima li života izvan odbojke?
– Haha, trenutno baš i nema! Odnosno, izvan odbojke i faksa. Život mi je trenutno fakultet, trening, teretana, sad su tu i utakmice… ali ne žalim se, sretna sam da sam se vratila.
