Sjajan nastup u kvizu "Tko želi biti milijunaš" nama je još svjež, gledali smo ga u četvrtak navečer, pa sugovornika na početku razgovora skoro pitam jesu li mu se slegli dojmovi. U posljednji tren sjetim se da se emisije unaprijed snimaju, ali nisam očekivao da je prošlo baš toliko vremena...
– Haha, da, dojmovi su se slegli još odavno! Emisija je snimana još u listopadu i sve ovo vrijeme najveća muka je bila izdržati sve upite od prijatelja i znanaca, kolega kvizaša, kako sam prošao. Jer, svi natjecatelji obavezni su šutjeti o svom nastupu do emitiranja, a ljudi su, naravno, znatiželjni.
Kažeš emisija, no zapravo su bile dvije?
– Bile su dvije televizijske, ali ja sam ih snimio u jednom danu. U pravilu se snimaju dvije emisije dnevno i zna se dogoditi da natjecatelj mora i prespavati u Zagrebu ako u toj drugoj emisiji dana ostane u igri kad istekne vrijeme. No, ja sam bio u prvoj emisiji tako da sam onda samo nastavio snimanje druge. Jedino sam se morao presvući, jer natjecateljima unaprijed kažu da ponesu dva kompleta odjeće, upravo za takve situacije.
Dakle, dojmovi su slegnuti još odavno?
– Jesu, počelo je još u autu kada sam se vraćao iz Zagreba i kada sam zaključio da sam stvarno imao puno sreće! E sad, u čemu sam imao sreće? Ne mislim pritom na ovo ili ono pitanje, tu je bilo i sreće i nesreće, kako se moglo i očekivati već na činjenicu da sam na Milijunašu bio i u prošlom ciklusu, još prije 16 godina, i tada sam osvojio 32.000 kuna i na jedanaestom pitanju sam imao geografsko pitanje, a to mi je najslabije područje, i tada me “zeznula” publika. Dala je krivi odgovor, ja sam joj vjerovao i tako ispao.
I sada se dogodilo gotovo sve isto?
– Da, opet jedanaesto pitanje, opet publika i opet odgovor za koji sam ja zapravo sumnjao da je točan, ali odlučio sam i opet vjerovati publici i sada sam dobro odlučio. No, što je tu sreća? Sreća je u tome da sam ja na ono od prije 16 godina potpuno zaboravio! Prvi puta to mi je proletjelo glavom u tom povratku iz Zagreba i protrnuo sam od pomisli što bi bilo da sam se sjetio toga još za vrijeme igre. Sigurno bih bio na puno većem iskušenju i lako moguće da bi poučen onim što se dogodilo na prvom nastupu sada odlučio ne poslušati publiku, što bi me eliminiralo.
Dobro, to je sreća, ali imao si i nesreću vezanu uz to pitanje, a da nisi znao. Naime, ja sam imao upravo to pitanje pred godinu-dvije na našem pub kvizu u Ziggyju, ali očito nije bilo u tvom danu (pub kviz liga u Ziggyju podijeljena je u dva dana, op.a.)…
– Eto, da, to je peh. A i sam sam pogriješio, jer kada sam se pripremao za nastup, odlučio sam ipak pokušati naučiti nešto iz svojih slabijih područja. Jasno, ne možeš se ti spremiti za Miljunaša kao za neki ispit, jer je bezbroj mogućih pitanja, ali pokušao sam barem smanjiti mogućnost da me nešto iznenadi. Tako sam u geografiji, između ostalog, odabrao da ću dobro naučiti zastave. Trebao sam odabrati glavne gradove pa me Lagos ne bi iznenadio. Sreće u učenju je ponestalo i pri pitanju na kojem sam odustao, ali na to ćemo doći…
Jesi li vjerovao da ćeš uopće sjesti u stolac nasuprot Tariku Filipoviću u trenutku kada nisi imao najbrži prst u prvom pokušaju?
– Tada sam malo “potonuo”, moram priznati. To mi je i inače bila glavna bojazan, a taj dečko je i na probnim snimanjima 3 od 4 puta bio najbrži prst. I krenulo mu je dobro i već sam vidio kako će vrijeme iscuriti i kako bi mogao igrati sve do kraja emisije. No, onda je neočekivano pao baš na našem području, na pitanju vezanom uz Karlovačku županiju i ukazala mi se nova prilika, koju, srećom, nisam propustio.
Nakon toga je sve išlo glatko negdje do Falconea?
– To tako izgleda, ali nikad nije baš posve glatko. Prije svega, meni je jedan od strahova bio da ću napraviti neku glupost u prvih pet pitanja (smijeh). Kao čovjek koji je cijeli radni vijek proveo u Državnom zavodu za statistiku, a ujedno vjerno prati ovaj kviz, napravio sam si statističke izračune svih emisija u ovom ciklusu i pokazalo se da sam na oko 2% pitanja iz tih prvih pet imao netočne odgovore. Malo, ali nije zanemarivo! Tako da kad sam glatko prošao tih prvih pet pitanja to je bilo prvo veće opuštanje.
Ima li još zanimljivih statističkih podataka?
– Kao što svi koji prate kviz znaju, u drugom ciklusu emisije, koji je krenuo još u rujnu 2019. godine, još niti jednom nije otvoreno petnaesto pitanje. Od 463 natjecatelja prije mene samo ih je 15 otvorilo 14. pitanje, ja sam dakle šesnaesti, a samo su se dvojica usudila odgovarati na njega i obojica pogriješili. Kako sam i ja odustao ta statistika ostaje nepromijenjena.
Na kraju je što se tiče odgovora išlo glatko do pred drugi prag. Vratimo se onda na tog Falconea, činilo se da si sve dobro objasnio i da znaš odgovor ali na kraju si tu ipak iskoristio džoker “pola-pola”?
– E, tu je opet ulogu odigrao natjecatelj prije mene. Kako mi je njegov kiks, nakon što je zapravo sve dobro objasnio oko turističkog slogana naše županije “In medias res”, a onda umjesto Karlovačke županije koja je upravo u središtu Hrvatske odabrao Međimursku, pomogao da ipak zaigram, isto tako mi je taj kiks bio upozorenje da ne žurim i da ne odgovaram ako nisam 100% siguran. Ja sam znao da je Falcone poginuo u Italiji i sama riječ “autostrada” je upućivala na to da je riječ o Italiji, ali nisam bio posve siguran ne krije li se tu i neka zamka pa sam si ipak odlučio pomoći.
I onda najnezgodnije deseto pitanje koje te poprilično namučilo?
– Da, to pitanje o “Kraljevom govoru” i balbutizmu me stvarno izludilo. Svi koji su gledali emisiju govore mi da sam bio hladan i miran, ali ja sam iznutra gorio. Znao sam da Tarik ne voli kad natjecatelji šute pa sam pričao, a ne znam ni sam što sam sve “lupetao” samo da ne šutim, puno toga je i izrezano u emisiji (smijeh). Znao sam da to nije pitanje za publiku, a od džokera “zovi” razmišljao sam da li pozvati zadarskog kolegu kvizaša Luciana Šošića ili našeg jaskanskog znalca Domagoja Pozderca koji je dio i karlovačke kviz scene. Odlučio sam se za Luciana koji također nije dao odgovor, ali ne mogu reći da sam pogriješio jer kasnije sam pitao i Domagoja i kazao je da ni on nije znao. Nisam želio odustati na tom pitanju i, eto, u konačnici je balbutizam ispao nešto vjerojatniji, probao sam i – pogodio!
To je, pretpostavljam, bilo drugo veliko olakšanje?
– Je, a stvarno bih se zahvalio i Tariku koji mi je u tom trenutku rekao “sreća prati ne samo hrabre, već i one koji to zaslužuju”. Stvarno, kao da je pogodio što mi treba u tom trenutku, to mi je jako puno značilo i smirilo me i opustilo za nastavak igre.
Onda je na red došao Lagos koji smo već “obradili” u razgovoru pa nakon muke s balbutizmom i dosta lagano dvanaesto pitanje s Panenkom?
– Da, kako sam imao nesreću s tim desetim pitanjem pa i jedanaestim, dvanaesto se stvarno poklopilo da bude jako lagano. Kada sam pročitao pitanje pomislio sam da će biti ponuđena četiri njemačka golmana što bi mi bilo puno teže, jer nisam neki fanatični pratitelj sporta, no ovako je to ipak bilo lagano.
Trinaesto pitanje i Zweig…
– O Zweigu sam znao dosta, još kao brucoš u Zagrebu sam u Kinoteci gledao film “Pismo nepoznate žene” kojeg se do danas sjećam i koji me zainteresirao za Zweiga. I čitao sam ga, posebno bih izdvojio “Novelu o šahu” koja je pravo remek-djelo, ali taj “Jučerašnji svijet” me nekako “preskočio”. Ipak, sve je vuklo prema tome da je to točan odgovor i mogu sada reći i da sam nakon kviza kupio tu knjigu i ovih dana krećem s čitanjem.
I na kraju, došlo je to četrnaesto pitanje o predsjedniku koji je uveo dolarsku diplomaciju. Moram priznati da sam se poveselio kad sam vidio pitanje, jer sam pomislio da ćeš ti to znati…
– Još neki su mi to rekli, ali ne… povijest mi nije najjače područje, politiku pratim, ali ne tako duboko. Tu sam opet mogao imati puno sreće u svom učenju koje sam spomenuo, ali nije se poklopilo. Tražio sam računalo da mi izbaci 10 godina iz 20. stoljeća o kojima ću sve naučiti i poslije me malo kopkalo zašto se nije pojavila ta 1908. godina, kod koje se odmah među prvim stvarima spominje “dolarska diplomacija”. Ali, eto, valjda nije bilo suđeno.
Nastup je bio sjajan, ali ima li ipak malo žala za tim petnaestim pitanjem?
– Pa ima, naravno da ima. Mislim da je nama kvizašima to petnaesto pitanje na Milijunašu “sveti gral”, a pogotovo kada šest godina nije otvoreno i dođeš tako blizu. Ali, s druge strane normalno da sam i zadovoljan nastupom i osvojenom svotom.
Kad smo kod toga, imaš li neke posebne planove ili želje koje tih 34.000 eura može omogućiti?
– Prije svega, to je otprilike četiri godine moje mirovine. Znači, to je već jedan lijepi plus. Nisam još točno definirao ili odlučio što ću, ali mislim da ću spojiti ljubav prema putovanjima i filmu, želja mi je otići na neke filmske festivale na kojima još nisam bio, a prvi mi je na listi Rotterdam, tamo je jedan jako zanimljiv festival, a i sam grad je lijep i zanimljiv. Tako da mislim kako ću si sada ispuniti tu želju.
Poznati si filmofil, radio si i kao filmski kritičar, zaljubljenik si u film, ali i kina, jesi li jedva dočekao obnovu Edisona? Koliko si često tamo?
– Jesam, naravno, i kao i svi Karlovčani jako sam sretan da Edison opet radi i dobro radi. Unatoč tome, ne zbog Edisona, već zbog opće situacije, moram priznati da sam ove godine rijeđe išao u kino i da sam sve do pred kraj godine bio uvjeren da ćemo za 2025. godinu moći reći da je najlošija u povijesti filma. Ali, kraj godine je ipak popravio dojam, zaredali su se “Jedna bitka za drugom”, “Hamnet”, “Godišnjica”, “Nurnberg”… svakako i naš “Fiume o Morte”, koji je sjajan film i žao mi je da nije upao u nominacije za Oscara, iako i razumijem da američkoj publici nije toliko “sjeo”. Sve u svemu, recimo da barem jednom tjedno idem u Edison, a još uvijek ponekad odem i u Zagreb, jer volim poneki film pogledati u IMAX formatu. U Edisonu sam neki dan pogledao “Svadbu” i to u 10 ujutro, jer nije bilo karata za druge termine.
Planiraš li se prijaviti na još neki kviz? Na Milijunašu si pobijedio dva puta, na Potjeri također imaš pobjedu…
– Da, na Potjeri sam pobijedio s još dvojicom igrača u samim počecima emisije, nas trojica smo osvojili 50.000 kuna i to je bio prvi poraz Deana Kotige. Ostala mi je još Superpotjera i planiram se prijaviti, iako je taj format malo prebrz za mene, no nemam što izgubiti!
