Iz nezavidne situacije i gotovo potpune propasti Judo klub Duga Resa u tek je nešto više od pola godine ponovno izrastao u klub kojim se može ponositi gradić na Mrežnici. Jedan od glavnih u to priči je dopredsjednik kluba Budimir Škrtić, koji je primio i nagradu za najboljeg sportskog djelatnika godine. Zanimljivo je da se, iako su mu borilački sportovi velika ljubav, judom zapravo nikada (dosad!) nije bavio...
– Točno, imam iskustva u borilačkim vještinama, ali nikada se nisam bavio judom, niti sam to planirao, ali tako su se poklopile stvari i to mi je zapravo sada postao prvi sport, iako ne u onom natjecateljskom smislu, već više organizacijskom.
Glavni sport ti je, ako se ne varam, bio brazilski jiu jitsu?
– Tako je, a na kraju je to i ispalo povezano s kasnijim vezama s judom. Bio sam član brazilskog jiu jitsu kluba Carlstadt Lions u Karlovcu i to je lijep i zanimljiv sport pa sam razmišljao i da preporučim djeci da se počnu baviti njime. No, na kraju je presudilo to da je bilo jednostavnije i brže odabrati judo u Dugoj Resi, manje razvoženja, manje toga da klinci ovise o ovome ili onome, a sam judo je komplementaran sport i mi smo na treninzima i sami dosta radili judo tako da sam se odlučio za to.
Kojim si se još borilačkim sportovima bavio?
– Brazilski jiu jitsu je glavni, tu je bilo i nekih uspjeha, medalja, pehara… ali isprobavao sam svašta, jedno vrijeme sam prakticirao krav magu, oprobao sam se u tajlandskom boksu, jedno vrijeme i MMA…
Više nisi aktivan kao borac?
– Nisam osim rekreativno, ponekad se skupimo subotom mi stariji članovi pa odradimo zajedničke treninge, a polako u to uvodimo i djecu, dakle mislim na BJJ Carlstadt Lions i Judo klub Duga Resa, mogu reći da su klubovi dobro povezani i u dobrim odnosima i trudimo se pomoći jedni drugima i surađivati.
Kako je i zašto na kraju došlo do tvog pojačanog angažmana u Judo klubu Duga Resa?
– Kažem, to mi nije bilo ni na kraj pameti kada su se djeca upisivala, nisam čak ni bio nešto posebno aktivan kao roditelj, nikada mi nije bilo ni u primislima da nešto pametujem nekom treneru ili da se guram gdje mi nije mjesto. Bio sam jednostavno roditelj koji dovede djecu na trening, dođe po njih i to je to. Nažalost, onda je klub došao u vrlo tešku situaciju, nije pretjerano reći da je bio praktički na rubu gašenja. Upravo kao roditelji onda smo sazvali skupštinu kluba ne želeći da se prekine jedna lijepa tradicija.
Situacija je bila teška?
– Bila je jako teška, blagajna je bila praktički potpuno prazna, gotovo da uopće nije bilo trenerske strukture u klubu, situacija je bila vrlo ozbiljna, ali odlučili smo se prihvatiti posla i spasiti klub. Na neki način sam se tada čisto igrom slučaja ja isprofilirao kao netko tko je tu možda u prvom planu, iako su mnogi tada pružali pomoć, kao što to čine i sada.
Sve to događalo se u svibnju prošle godine, koliko je učinjeno do danas?
– Mislim da možemo biti jako zadovoljni, iako posla svakako još ima. Krenuli smo prvo u rješavanje sve papirologije, polako doveli neka financijska sredstva u klub, a velika stvar bila je i uređenje novog prostora. Naime, dio problema je bio što je bivši prostor dvostruko povećao najamninu, što je bilo neodrživo i krenuli smo u potragu za novim prostorom i naišli na razumijevanje, uredili tamo dvije dvorane za treninge, svlačionice, radili smo sami, roditelji, članovi kluba, treneri… Puno nam je ljudi pomoglo i iz Duge Rese i iz Karlovca, netko financijskom donacijom, netko doniranim materijalom… ne bih nabrajao da nekog ne zaboravim, samo im se i ovim putem mogu još jednom najtoplije zahvaliti.
Je li riješeno pitanje trenera?
– To je zaista jedan od najvećih problema, ne samo u Dugoj Resi, ali mislim da smo ga počeli uspješno rješavati. Problem juda, kažem, ne samo kod nas nego koliko čujem na turnirima od kolega iz drugih klubova, je u tome da je to sport koji je jako privlačan djeci, ali jako teško ih zadržava kada sazriju. Samim tim, to onda smanjuje i broj potencijalnih trenera. Mi se trudimo to popraviti i već smo odškolovali jednog trenera, još dvojica su u procesu, a jedna članica već je najavila kako također želi krenuti tim putem.
Koliko je danas članova u klubu?
– Imamo 90 članova i to su većinom djeca, tek je nekoliko starijih, ali nadamo se da ćemo s uspješnim radom kroz vrijeme lakše zadržavati borce i kada dođu do starijih kategorija.
Je li to optimalna brojka ili ima prostora i za više članova?
– Ima prostora, po nekoj našoj procjeni mogli bismo ići i do negdje 150 članova. U planu nam je veća promocija sporta po školama i vrtićima u Dugoj Resi i Karlovcu, kao i u područnim školama u okolici.
Mogu li se djeca prijaviti bilo kada ili je bolje da čekaju početak sezone?
– Svi se mogu prijaviti bilo kada, otvoreni smo za nove članove u svakom trenutku, radimo prvo malo individualno s djecom tako da se brže uklope, a oni malo stariji koji eventualno imaju iskustvo iz nekih drugih sportova opet će se dosta lako uklopiti. Utorkom i četvrtkom imamo treninge za početnike i svi su dobrodošli, mogu nam se javiti preko stranice, preko Facebooka, ili jednostavno doći izravno na trening.
Koja je dobna granica?
– Mi primamo djecu već od četvrte godine, s tim da ti najmlađi, naravno, kreću s laganijim programom, kroz igru i osnove gimnastike pa onda polako kreće upoznavanje i sa samim judom.
Borilački sportovi su uvijek bili popularni u ovom području, no zanimljivo je da danas u Dugoj Resi u natjecateljskom smislu djeluje gotovo jedino judo, dok s druge strane Karlovac ima gotovo sve borilačke sportove, ali judo već jako dugo nema, iako je riječ o olimpijskom sportu…
– To je istina, Karlovac sigurno već 15-20 godina nema judo klub i tu se opet vraćamo na problem trenera, uvjeren sam da je upravo to uzrok. I nama samima je želja da se ponovno pokrene klub u Karlovcu, zainteresiranosti bi sigurno bilo, i mi imamo nešto klinaca iz Karlovca koji dolaze i kada riješimo sve u našem klubu, kada budemo u potpunosti stabilni opet, svakako ćemo podržati pa čak i potaknuti osnivanje kluba u Karlovcu. Mogu ti reći i da u Karlovcu postoji jedan iskusni judo majstor, kojeg se i mi trudimo privući u klub, odnosno i sam je već izrazio želju da se uključi u rad, no još proučavamo kako riješiti sve papire. Naime, riječ je o strancu, Brazilcu koji živi u Karlovcu, i koji ima crni pojas i jako bi se volio aktivirati.
Kod mlađih kategorija, posebno djece, rezultati nisu u prvom planu, ali ipak, može li se nekoga posebno istaknuti po uspjesima?
– Zadovoljni smo rezultatima, ima dosta djece koja dobro rade i postižu uspjehe. Možda su trenutno u prvom planu Matej Boljar i Nikol Šepčić, i od malo starijih Maja Polović. Spremamo malu ekipu za kadetsko državno prvenstvo, Maja će nastupiti na juniorskom pa ćemo vidjeti kakva je situacija i koliko trenutačno vrijedimo.
Koliko natjecateljskih turnira odradite godišnje?
– Judo sezona je ugrubo podijeljena u dva dijela, prvi je od rujna do prosinca i tu je turnira zaista puno i mi se trudimo da na što više njih sudjelujemo. U drugom dijelu je turnira znatno manje pa se trudimo sada to proširiti i odlaskom na međunarodne turnire u Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Srbiju, Italiju, Austriju… to je opet korisno i zbog poznanstava i suradnje, a na kraju krajeva kada nekom dođeš vjerojatno će i on tebi uzvratiti posjet.
Duga Resa je trenutačno bez turnira, iako ga je imala, postoji li plan za obnavljanje tradicije?
– Apsolutno, Duga Resa ima svoj Memorijal Boris Vrbetić i želimo vratiti taj turnir, možda i na višoj razini nego ranije. Neće ga biti ove godine, jer planiramo zaista veliko sportsko događanje pa ćemo pričekati i dovršetak izgradnje nove školske dvorane u Dugoj Resi. Cilj je da turnir bude u kalendaru za 2027. godinu.
Tvoja djeca su i dalje “zagrijana” za judo, nije ih odbilo što je odjednom tata sad stalno tu?
– Haha, nije, nije. Kći već ima planove i da bi bila trenerica, a sin je tek 10-godišnjak i zasad još uživa u judu. Ali moram reći da moja vezanost uz klub više nije povezana uz njih. Volio bih da ostanu u klubu i u judu, ali ako sutra kažu da više ne žele trenirati ja ću ih podržati, no neću napustiti klub. S njima i zbog njih je počelo, ali sada osjećam i odgovornost prema cijelom klubu, tako da dok me žele, bit ću tu!
