Mladi volonter iz Armenije devet mjeseci živit će i raditi u našem gradu, koji je odabrao zbog nekih sličnosti sa svojim. A sam volonterski posao bio je samo logičan nastavak njegovog dosadašnjeg životnog puta...
– Da, na neki način bio je to i logičan put, jer već od 13. godine sam volontirao u raznim udrugama i prilikama, a u svom gradu bio sam aktivan i u našem centru za mlade, koji je tek na početku, postojimo već godinu dana. Erasmus program me zanimao i istovremeno sam želio napraviti jednu pauzu u ustaljenom toku svog života, odmaknuti se od svakodnevice i tako sam se odlučio za međunarodni volonterski program.
Kako si odabrao Hrvatsku i Karlovac?
– Moglo se dogoditi i da ne završim ovdje. Proučavao sam projekte i što se nudi i najviše su me privukla tri programa, u Litvi, Mađarskoj i Hrvatskoj. I zapravo sam prvo dobio poziv iz Litve, no nešto je zapelo s vizom pa sam morao odabrati između Hrvatske i Mađarske i tu mi je Hrvatska ipak izgledala zanimljivije, što zbog samog programa, a što zbog Karlovca.
Što te točno privuklo?
– U Mađarskoj je bila riječ o puno manjem mjestu, praktički selu, a Karlovac mi je bio jako zanimljiv jer je jako sličan mom gradu, Kapanu. Naime, riječ je o gradovima vrlo slične veličine, vi ste grad na četiri rijeke, a mi smo grad na dvije rijeke koje teku kroz sam grad tako da smo i na taj način povezani, i bilo mi je jako zanimljivo otići u drugu zemlju i vidjeti kako se živi u sličnom gradu.
I kakvi su dojmovi?
– Dojmova je puno i, naravno, neke stvari su me ugodne, a neke i neugodno iznenadile. Recimo, evo sad radimo intervju “na kavi” i to mi je jedan aspekt života kod vas koji mi se jako svidio. U Armeniji toga nema, mi praktički uopće nemamo kafiće, postoje mjesta na kojima možeš uzet kavu po sistemu “coffee to go”, ali nemamo naviku sjedenja na kavi ili nekom piću satima i takvog druženja. To mi se kod vas jako sviđa. Ali s druge strane, upravo u tom dijelu je nešto i što me neugodno iznenadilo, a to je pušenje u zatvorenom prostoru. U Armeniji toga nema, možda i zato jer nemamo takve kafiće, nego se u zatvorenim lokalima obično i jede i naviknut sam da sam u takvim prostorima slobodan od dima, što ovdje nije slučaj.
Ljudi, društveni život…?
– Sigurno da u društvenom smislu nije lako doći u grad u kojem si jedini Armenac, što ne znači da imam bilo kakva negativna iskustva. Naprotiv! Ali i tu opet imamo i dobru i uvjetno rečeno lošiju stranu. Ljudi su ljubazni, gostoljubivi, nemam niti jedno loše iskustvo, ali su istovremeno i zatvoreniji, teže je zaista ući u neke krugove, Armenci su s druge strane nevjerojatno gostoljubiv narod, ako dođeš u Armeniju ljudi će te odmah zvati da im se pridružiš, pozvat će te sebi kući, odmah ćeš biti “naš” (smijeh). Društveni život je isto tako s jedne strane dobar, ali…
Ali…?
– Već budući da radim to što radim, a osnovni zadatak u Centru za mlade mi je bavljenje društvenim mrežama, znam da događanja ima dosta i sam sam posjetio mnoge koncerte, odlazim u kino… ali mislim da nedostaje društvenih aktivnosti koje bi bile donekle otvorene i za one koji ne govore hrvatski jezik. Ako pritom još ne govore ni engleski, tim gore. Naravno da ne mislim da bi grad veličine Karlovca trebao obilovati takvim mogućnostima, ali ponešto bi se moglo vrlo lako izorganizirati, uvijek su tu i volonteri, strani radnici, ljudi koje se može na taj način bolje uklopiti u društvo.
Društvene mreže su ti osnovni zadatak, ali radiš i radionice, prva od njih bila je vrlo zanimljiva, a koliko čujem i posjećena kulinarska radionica. Je li ti to samo hobi ili se baviš kulinarstvom ozbiljnije?
– Ne, studiram informatiku, a kuhanje je nešto što me oduvijek zanimalo i bilo mi hobi. Ovdje smo odmah po dolasku imali zajedničku interkulturalnu večer na kojoj smo kolege volonteri iz Turske i Portugala i ja predstavljali svoje zemlje i našu gastronomiju i odmah mi je palo na pamet da bi i jedna takva radionica bila zanimljiva. Odlučio sam malo proširiti tu ideju pa sam osim tradicionalnih armenskih jela predstavio i gruzijska i uzbekistanska. Bilo je zanimljivo, ljudi su bili zainteresirani i u planu mi je da održim još jednu takvu radionicu, naravno s novim jelima.
Jesi li probao tradicionalna hrvatska jela, kako ti se sviđaju?
– Jesam, probao sam pašticadu s njokima, sarmu, domaće kobasice, špek… Nešto mi se sviđa, nešto ne sviđa! Vaše domaće kobasice su mi izvrsne, one su mi se stvarno jako svidjele. S druge strane nije mi se svidjela sarma, koja naravno nije samo hrvatsko jelo, već mnoge zemlje imaju svoje verzije i vjerojatno je baš u tome i stvar. U Armeniji sarmu radimo s vinovom lozom ili s običnim kupusom i jednostavno mi nije “sjeo” kiseli kupus koji vi koristite.
Spomenuo si da ćeš imati još jednu kulinarsku radionicu, ali i nešto drugo je u planu uskoro…?
– Da, početkom travnja, evo već ovog četvrtka, 2. travnja je prvo okupljanje, pokrećemo English Speaking Club. Namijenjen je za govornike barem A2 razine, dakle nije potrebno veliko znanje, ali nije ni tečaj engleskog jezika pa nije namijenjeno onima koji ne znaju jezik baš nimalo. Nalazit ćemo se svakog četvrtka u 18 sati, razgovarati, učiti nove riječi, imati neke interaktivne aktivnosti, rasprave… Još ima slobodnih mjesta, pa evo i ovim putem bih pozvao ljude da se prijave i uključe. Ako možeš (mogu!, op.a.) stavi i PRIJAVNICU.
Jesi li imao prilike vidjeti neke druge dijelove Hrvatske?
– Jesam, volim putovati i istražiti što je moguće više, ne samo u Hrvatskoj, bio sam i u Sloveniji i Italiji. U Hrvatskoj sam posjetio naravno Zagreb, Orahovicu gdje je uvijek trening za volontere, Zadru i Splitu. I u Dugoj Resi ako ćemo to računati kao neko putovanje (smijeh). U planu mi je ove godine posjetiti još Pulu i Dubrovnik.
Iz grada si na rijekama, planiraš li se okupati u našima? Jesu li rijeke u Kapanu pogodne za kupanje?
– Da, o tome baš razmišljam, jako mi je privlačna ideja, iako se nikada nisam kupao u rijeci pa imam i neke svoje ograde po tom pitanju (smijeh). Dakle, iz odgovora vidiš da u Kapanu rijeke nisu za kupanje, to je planinski kraj i riječ je o brzim i vrlo hladnim planinskim rijekama.
Karlovac i Kapan su na “KA”, naše rijeke u središtu grada su na “K”, jesu li i vaše?
– Ne, nisu na K, ali jesu na isto slovo! Rijeke u Kapanu su Voghji i Vachagan.
Prošao si dosta Hrvatske pa da uzvratimo – vjerojatno prosječan Hrvat i ne zna puno o Armeniji, što bi preporučio onima koji je odluče posjetiti?
– Svakako bih preporučio posjet Armeniji, kao što sam rekao, riječ je o vrlo gostoljubivoj zemlji, a i jednoj od najsigurnijih zemalja svijeta za turiste. Što se tiče konkretnih lokacija, vjerujem da znate da se Armenija smatra kolijevkom kršćanstva i ima brojne stare i jako vrijedne katedrale, od kojih je sigurno u svijetu najpoznatija Ečmijadzinska katedrala koja se smatra najstarijom na svijetu. Još je niz u svijetu poznatih katedrala koje su privlačne turistima, a ja bih svakako preporučio ako netko dolazi s tim ciljem da se dobro informira i da poveže to s izletima u prirodu, jer imamo fascinantnih starih katedrali i crkvi u prirodi.
Kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li kakav hobi koji možeš upražnjavati i ovdje?
– Pa da, volim fotografiju i glavni interes mi je arhitektura, a posebno volim brutalističku socijalističku arhitekturu, kakve se može naći dosta i po Hrvatskoj. Ono što me neugodno iznenadilo i u Karlovcu, a još više u Zagrebu, su grafiti. Ne mislim tu na prave umjetničke grafite, nego na zašarane zgrade, toga u Armeniji apsolutno nema, a u Hrvatskoj izgleda kao da nitko ne vodi brigu o tome.
Spomenuli smo gastronomiju, jesi li imao dodira s nekim drugim vidovima hrvatske kulture i popkulture?
– Volim glazbu i tu sam dosta otvorenog uma, rekao sam već da sam dosta posjećivao koncerte najrazličitijih vrsta. Jako mi se svidjela jazz pjevačica na Adventu, Zdenka Kovačiček, još jedan pjevač mi je tamo bio odličan, ali se nažalost ne mogu sjetiti njegovog imena.
(fotografije u tekstu: Wikipedia)
