Tradicionalna karlovačka prvosvibanjska biciklijada desetljećima je jedna od najmasovnijih, ako ne i najmasovnija u Hrvatskoj. Iako je biciklijadu zapravo pokrenuo Vitomir Begović, već od njenog drugog pravog (jer prvo je omela akcija "Bljesak" i napadi agresora na grad) izdanja preuzeo ju je i od nje stvorio dugogodišnji brend, Nikola Badovinac, jednako tako dugogodišnji županijski povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Na razgovor, ipak, nije stigao s biciklom...
– Ne, kad se da, kad je ovako lijepo vrijeme, onda na skuteru. Ako treba nešto više nakupovati ili idem dalje onda autom, ali po gradu inače skuter. Na biciklu više nisam aktivan.
Čak ni na biciklijadu?
– Ne samo da sad nisam išao na biciklijadu nego nisam odvezao niti jednu jedinu (smijeh)!
Pa kako?
– A lijepo, prvenstveno zbog organizacije. Ljudima je to lijepo, dođu, provozaju se, malo se zabave, pojedu grah, tako i treba biti, zbog njih smo to uvijek i radili, ali iza svega toga stoji dosta posla, dosta dogovora, nabavke, a onda na kraju i ono najvažnije – sigurnost. Od samog početka važno je bilo ozbiljno pristupiti tom dijelu posla, osigurati da ljudi sigurno dođu do destinacije, da ne bude nesreća, problema… i stvarno moram reći da smo s te strane uvijek imali i dobru podršku od policije.
Je li ipak bilo kakvih nezgoda svih ovih godina? Peh se uvijek može dogoditi…
– Naravno da može, ali nije, evo stvarno mogu reći da po tom pitanju nikada nije bilo problema, barem dok sam ja bio na čelu organizacije, ne mogu biti siguran za zadnjih par godina, ali isto tako koliko znam nije bilo nikakvih problema. Jasno, dogodio se tu i tamo poneki pad, ali nikada ništa ozbiljno, nije se nikada dogodilo da netko nešto slomi, a kamoli nešto još gore.
Zato je bilo nepogoda druge vrste…
– Da, odmah na početku se dogodilo otkazivanje zbog akcije Bljesak, tog poslijepodneva je i napadnut Karlovac, a kasnije smo imali i jednu stvarno katastrofalnu kišu, ogroman pljusak, pravi potop, ali zapravo ne mogu reći da je skroz propalo, jer par ljudi, među njima i moj sin, prošla je rutu, a na Grdun su došli i mnogi drugi, neki kraćim rutama, neki automobilima, ljudi su došli na grah, podružiti se malo i na kraju je bilo u redu.
A onda je došla i pandemija, pa i duga stanka. Je li trebala biti takva?
– Ja sam biciklijadu radio do 2019. godine, jer sam i na čelu sindikata, odnosno županijski povjerenik Saveza samostalnih sindikata bio do 2019. godine i teško mi je govoriti o kolegama koji su došli nakon mene i situaciji u kojoj su se našli. S jedne strane sigurno da mi je žao da je to prestala biti sindikalna stvar, iako moram reći da je lijepo da je Grad preuzeo tu tradiciju i “spasio” biciklijadu. A što se tiče sindikata, isto tako moram reći da dobrim dijelom i razumijem kolege i situaciju u kojoj su se našli, jer je danas puno manje ljudi, ali i puno teže organizirati to sve.
Na što mislite?
– Danas je sve puno strože i s jedne strane to treba tako biti, takve su zakonske odredbe, trebale su se neke stvari dovesti u red, međutim to istovremeno znatno otežava organizatorima posao, jer oko svega moraš raditi javnu nabavu, ugovore, hrpu papirologije i zapravo zbog toga kako vrijeme ide umjesto da je lakše postalo je sve teže organizirati tako velika događanja. Zato mi je drago da biciklijada ipak traje i ostaje.
Izmijenjena je i ruta?
– Je, a opet, moramo imati i razumijevanja za to. Ozalj više ne sudjeluje, mi smo imali zapravo tri kraka biciklijade, iz Karlovca, Duge Rese i Ozlja. Grdun je imao svoj poseban gušt, bilo je lijepo, ali i sada je lijepo.
Prvosvibanjska biciklijada često se proglašava najmasovnijom u Hrvatskoj, znate li koja je rekordna?
– Ne znam točno, a i nemoguće je znati točno. Znali smo podijeliti 2500 majica što je, znači, neki minimum koji je sigurno bio. Ali to su ljudi koji su startali od početka, neki se priključe kasnije, neki dođu iz drugog pravca… a na samoj fešti, naravno, bude i puno više ljudi, jer mnogi dođu pješice, na motoru, u automobilu…
Znalo je kroz godine biti prigovora zašto biciklijada, zašto se ne prosvjeduje?
– Ma to je bezveze. Mi smo cijelo vrijeme i kao sindikati imali stav da se prosvjeduje svaki drugi dan, a da ćemo 1. svibnja imati okupljanje građana, dakle radnika, kao i njihovih obitelji. Bile su uz to, svakako, i poruke o radničkim pravima, a za prosvjede je bilo puno drugih mogućnosti, kažem, svaki drugi dan ako treba.
Rekli ste da nikada niste odvezli biciklijadu, ali ipak ste vozili bicikl, sada ste na skuteru, tako da time na neki način ipak nastavljate obiteljsku tradiciju?
– Da, može se reći, moj otac je bio poznati karlovački biciklist, imao je i odlične rezultate, a onda je kasnije prešao i na motokros. Ja i prije bicikl i sad skuter vozim samo rekreativno, ali valjda je i to neki nastavak tradicije.
Probijete li se ovih dana uspješno sa skuterom s Banije?
– Haha, bogme je teško. Ali snađem se nekako. Baš sam sad na startu biciklijade pitao gradonačelnika o tome i kaže da će do krijesa biti gotovo. Vidjet ćemo, nadam se.
Iz stare ste banijanske obitelji, jeste li sudjelovali u organizaciji krijesa?
– Jesam, tamo sedamdesetih i osamdesetih.
Tada ste i branili za velike suparnike?
– Haha, da, bio sam golman NK Radnika, ali dosta ljudi ne zna da je Radnik zapravo osnovan na Baniji i prvo igralište mu je bilo na Baniji kod Kontexa. Onda je napravljeno novo igralište na Gazi pa se i klub preselio na Gazu. Igralište je još tamo, nažalost kluba više nema…
Bili ste i trener?
– Jesam, dvije sezone tamo u devedesetima, bila je to neka druga županijska liga ili tako nešto, nije ni bitno, bio je to klub u kojem smo bili stvarno iz ljubavi prema nogometu.
Kad smo kod nogometnih ljubavi, veliki ste navijač Dinama?
– Jesam, od kada znam za sebe, dugo sam bio i pretplatnik išao na sve utakmice, onda sam prestao, da budem iskren, zbog Maksimira. To je neuvjetan stadion, to je sramota kako trenutno izgleda i nisu mi više ti odlasci predstavljali onakav užitak kao prije. Odem ponekad ako je baš neka velika utakmica.
Navijali biste za Dinamo i protiv Karlovca?
– Ajoj, mislim da bih ipak za Karlovac. Karlovac je moj grad oduvijek, lijepo mi je ovdje, volim ga… ali to su dvije različite ljubavi, pogotovo nogometne. Dinamo mi je oduvijek u srcu, ne znam što bi bilo da su veliki rivali, ovako… u ovom trenutku ipak za Karlovac.
Kako je u mirovini? Jel vam dosadno?
– Ma kako bi mi bilo dosadno. Ja ne razumijem ljude kojima je dosadno. Uvijek imaš nešto za raditi, prošećem gradom, odem na plac, sjednem na kavu s dragim prijateljima, imam posla oko kuće, oko vikendice…
Gdje je vikendica?
– U Sveticama, moj mali komad prirode, kad mi dođe da pobjegnem od svega.
Koliko ste je gradili?
– Cijeli život (smijeh). I još ima posla. Kažem ti, uvijek ima posla ako ne bježiš od njega.
Samo je vikendica ili imate i vrt, voće, povrće? OPG?
– Haha nemam OPG, ali imam voća i povrća, nije to ništa posebno, onako malo iz zadovoljstva, nije dosta ni za nas, a kamoli da bih radio OPG.
Možda se nađe i vremena da napokon odvozite jednu biciklijadu?
– Sumnjam, ali veseli me da se održala. I mislim da bi ih trebalo biti još, bar 2-3 puta godišnje bi se moglo organizirati takvo okupljanje i druženje, vidi se da to ljudi jako vole i da im jako treba. Da ne shvati netko krivo, znam da ima i drugih biciklijada, ali te su obično ipak malo ozbiljnije, ovo je uvijek bila biciklijada koju može odvesti svatko od najmanjih do najstarijih.