Giulio Settimo i Peđa Gvozdić prvi su profesionalni glumci karlovačkog kazališta nakon ravno pola stoljeća. Od njih je krenula priča iz koje je nastao profesionalni ansambl, koji je, uz neizostavan Dramski studio, Zorin dom doveo u sam hrvatski kazališni vrh. Giulio je u međuvremenu postao ravnatelj talijanske drame u Rijeci, ali i dalje ga često viđamo u Karlovcu. Sada je, pak, u karanteni u rodnom Trstu...
Kako provodiš vrijeme u izolaciji? S kim si i kako provodite dane?
Sam sa svojim lutkicama! Haha, šalim se, lud jesam, ali ne toliko! Vrijeme provodim mijenjajući pelene i proizvodeći zvukove tipa pa-pà, ma-ma, ga-ga, pe-đa. Imam dijete od godinu dana, i supruga, mali i ja smo zatvoreni u kući već mjesec i pol dana. Oboje radimo od kuće, a mali Raffaele sudjeluje s nama na online sastancima. Nije loše, naučio je u ovom periodu hodati i staviti prstiće u stru… ne, šalim se, ne piši to!
Znamo da je nažalost u Italiji jako teško stanje, kako je konkretno u Trstu?
U Italiji se tek sada malo opušta situacija, po novom može jedan roditelj izaći s djetetom maksimalno 500 metara od kuće i uz obavezne maske i rukavice. Ali možeš zamisliti kako to mala djeca doživljavaju, moj misli da je igra što prije skinuti masku s lica pa zapravo rijetko izlazimo. U Trstu je 113 smrtnih slučajeva što je strašno, ali ako gledamo u globalu nismo tako jako pogođeni kao neki drugi dijelovi. Što ćeš u teškim vremenima nego šaliti se pa se uvijek sjetim naših zezanja oko toga čiji je Trst, eto možda virus misli da Trst nije Italija pa nam se malo smilovao…
Znači, Trst je naš!?
– Pa je, Trst je naš! U smislu, svakog od nas…
Awww…
– Jel vidiš!
I u karanteni se može raditi pa ste Peđa Gvozdić i ti pokrenuli ciklus videa o lutkarskim tehnikama, koliko je epizoda u planu? Koliko je zahtjevno raditi ovako – ti u Trstu, on u Karlovcu?
– Zapravo, to je sve Peđina ideja, i kao svaka njegova ideja krene ovako: “Hej, bok kume, šta ima, kako obitelj…e slušaj moraš se snimiti kao Đuro..”… “ali, nemam kostim!”… ”a nije bitno, slušaj…”
I evo nas na Youtube.
Ne znam koliko epizoda je u planu, nadam se puno, ovisi o njemu, sve on montira i radi, tako da vjerujem da, dok ja s guštom snimim svoj dio, on se vjerojatno dosta napati s montažom, i to mi je nekako drago haha!
Znači, ne možeš mu reći ne?
– Neću mu to nikada priznati, ali njegova ideja je genijalna. Sada je puno programa na internetu, ali ovo što je on pokrenuo je nešto što je kao prvo originalno, zbog tehnike greenscreen na daljinu; kao drugo korisno, djeca i roditelji će biti oduševljeni; a treći je iskrenost, jer je jednostavno bez umjetničkog preseravanja, kojeg je sada pun internet. Ne znam kako se to kaže na hrvatskom, a da nije vulgarno, sigurno postoji riječ, ali ja je ne znam…
Ja znam, ali briga me!
– Haha, dobro… I moram dodati još kod ovoga, bio mi je gušt raditi sve to od doma i za prvu epizodu moliti ženu da me pogodi s wc papirom u glavu!
To je zapravo zamjena za 100. predstavu “Još si zelen”, kada se nadaš da bi se ta predstava mogla i zaista odigrati?
– Nažalost ne znam. Ne vjerujem da će se to dogoditi prije sljedećeg proljeća. Mislim da će kazališta početi raditi prije, ali za mali i ograničeni broj posjetitelja, a ovo je ipak 100. predstava i želimo da Zorin dom bude krcat kada ćemo je odigrati! I ne zaboravimo da nikada, pa ni za vrijeme Juge, nije bilo tako kompleksno prelaziti granice tako da stvarno ne znam. Ali jedva čekam, pripremamo poseban spektakl za tu obljetnicu…
Da se vratimo na početke, kako si se zapravo odlučio za kazalište i lutkarstvo? Imaš li neku obiteljsku tradiciju možda? Ili si se oduvijek igrao s Barbikama? 🙂
Oduvijek s Barbikama. Volio sam ih skinuti… da istražujem mehanizam!
Tradicije nema, bilo je totalno slučajno. Otišao sam u Osijek na studij,i ali nisam znao točno što ću odabrati. A, valjda zbog jezične barijera u tom periodu mi je bilo lakše lutkariti nego glumiti. Ali, eto, zahvaljujući ovom iskustvu, i nedavnom proširenju obitelji, sada već mogu ciljati i na stvaranje obiteljske tradicije!
Kako je uopće pala odluka da ideš u Hrvatsku?
– Mislim da sam odgovorio na ovo pitanje već tisuću puta.
Baš me briga!
– Haha, zaista, nakon “za koga navijaš” i “što si po horoskopu” to je treće pitanje koje mi je postavio svatko koga sam upoznao u Hrvatskoj. Volim se šaliti govoreći da me mama ostavila u Osijeku da me se riješi i da se nisam znao vratiti kući… ili da sam prvi od milijuna Talijana koji će opet okupirati Istru i Dalmaciju, ali u stvarnosti opet se sve dogodilo praktički slučajno. Nakon srednje škole sam se pripremao za glumačku akademiju u Italiji s Petrom Blašković, koja je tada bila redateljica u Trstu, a danas je glumica i ravnateljica drame u HNK u Osijeku. Ona mi je predložila da probam i na prijemnom u Osijeku. Rekla mi je da je predivno i da je jezik lagan za naučiti. “U roku godinu dana ćeš ga sigurno naučiti” je najveća laž koju mi je netko u životu rekao! Ali, eto, ja sam je poslušao i kada sam prošao ispit odlučio sam se da ću ostati tamo…
Je li bilo teško bez poznavanja hrvatskog jezika, kako je to rješavano na akademiji?
– Doslovno rukama i nogama. Moram priznati da sam pravi Talijan i kada sam došao tu, nisam znao ni engleski. Da, učili smo ga u školi, ali bio sam oduvijek magarac što se jezika tiče. No, imao sam sreću da je nekoliko profesora pričalo talijanski, kao pokojni Zvonko Festini i Edi Majaron. Uz to je bio jedan mali asistent, koji mi je na prvoj godini prevodio gotovo sve predmete simulatno, Majkl Mikolić… to su bili najbolji prijevodi na svijetu! A ne zaboravimo i sve druge asistente, koji su mi pokušavali pomoći s engleskim… jadni ljudi, sigurno im je bilo teško! Ipak, mislim da sam Akademiju završio najviše zahvaljujući mojim “klasićima”, ljudima s kojima sam proveo najviše vremena u te tri godine i koji su mi stvarno pomagali u svim situacijama. Imao sam sreće, upoznao sam stvarno ludu ekipu!
Prvi posao ti je ako se ne varam bio u Trstu, što si tamo točno radio? No, ubrzo je stigla i ponuda iz Karlovca, je li bilo teško odlučiti napustiti rodni grad i zemlju i doći ovdje gdje je Peđa?
– Prvi posao mi je bio zapravo u Zagrabu, radio sam u Maloj Sceni, onda sam dobio Peđin poziv da igramo “Najbolji Prijatelji” u Zorin Domu, a tada smo bili igrali jako malo tako da sam morao raditi druge stvari, klasična hrvatska spika, tko danas živi na jednom poslu? Istovremeno sam glumio u Rijeci u predstavama talijanske drame, ali i lutkarskim, a u Trstu sam osim kao glumac radio i kao koordinator kazališta mladih i režirao. Bio sam jako sretan i zadovoljan, ali Peđa mi je prijetio da će mi izbušiti sve balone na svakoj predstavi “Najbolji prijatelji” i ukrasti sve Barbike… i morao sam ostati u Karlovcu…
Šalu na stranu, Peđa i ti ste se pokazali kao odlična kombinacija, prošli ste pola svijeta… imaš li neku predstavu koja ti je ipak najdraža? Postoji li neka s kojom baš i nisi zadovoljan i misliš da ste mogli i bolje?
– Volim skoro svaku predstavu koju radim i koju sam radio. I to zbog različitih razloga. Naprimjer, “Karlstadt Kunst Cabaret” volim zbog ekipe, “Male priče o nestašnoj Sonji” i zbog ekipei i uloge i tako dalje. Ako baš moram birati, mislim da su mi najdraže predstave “Zlatne rukavice” i “Tri brata”…i, naravno, “Rusfaj”, gdje mi je redatelj dao ulogu života “Zeko”, hvala Peđa!
Bilo je i neuspješnih predstava, ali svaka me nečemu naučila, tako da i kada sam fulao ipak se isplatilo. Imam čast u životu istraživati ono što volim, a takvu mogućnost nema svatko. Tako da mi uopće nije žao što sam griješio, jer bez tih neuspješnih projekata ne bih znao ono što znam danas.
S predstavama si prošao i pola svijeta, sigurno je bilo i zanimljivih anegdota?
– Ufff, ima puno anegdota, pogotovo s Peđom. Živjeli smo zajedno praktički sedam godina, a život nas je uporno i dalje spajao. Kada smo završili fakultet pozdravili smo se kao da se nećemo više u životu vidjeti, a tjedan dana nakon toga našli smo se na istom projektu u Puli. I tako stalno, završili bi posao negdje i eto nas par dana kasnije opet zajedno, tako da se više i ne pozdravljamo kada se odvojimo. A, anegdota, kažem, ima puno, ali obično sam ja na tapeti, tako da ću ja sad reći jednu o njemu!
Slušamo!
– U Bratislavi smo na međunarodnom festivalu igrali njegov diplomski rad, riječ je o predstavi “Tri brata”. Igrali smo Ivan Ćaćić, Peđa i ja, svi smo oduševljeni predstavom, rekao sam ti da mi je to jedna od najdražih predstava uopće, ali nikada je nismo tako dobro odigrali kao tada, čak i sva ostala ekipa je bila oduševljena. I dan poslije, okrugli stol o predstavama, a kritika koju je Peđa dobio je imala sljedeći naslov: “Peđa don’t do that again!”. Cijela kritika je ubijala Peđin koncept predstave i nije sad da ga branim, ali kritičarka uopće nije razumjela o čemu se radi i cijelo vrijeme je uspoređivala predstavu s “Tri sestre” od Čehova. Dakle, potpuno promašena kritika, ali možete misliti kakvo je bilo Peđino lice i dan danas ga zezamo zbog toga. Mislim da nitko od nas nikada nije dobio tako lošu kritiku!
Ti si, pak, dobio lošu kritiku na jednoj svadbi…
– Hahaha, ajoj dobro. I to nam je bila prva profesionalna gaža koju smo dobili! Ali očito nisu baš dobro razmislili… Uglavnom, Peđa i ja smo razbili lažnu tortu, a gosti su mislili da je prava. Peđa je veliki, a ja mali pa su odlučili mene istući, neki čovjek me uhvatio “u kravatu” i izvukao van, ja nisam znao dobro hrvatski i vikao sam “šala! šala!”, vani mi je drugi tip odmah opalio pljusku i rekoh, nema tu pregovora, krenuo trčati kao nikad, čak sam i hlače poderao. I čekam negdje u daljini, negdje smo u Slavoniji, ja nemam mobitel, od jednom čujem neko me doziva… oprezno se približavam, kad ono Peđa. Pogleda me i kaže “Ti si stvarno dobio batina?”. Ja potvrdim, a on me poljubi u čelo i sav sretan i nasmijan kaže “Sad si pravi Hrvat!!”.
Da se vratimo, nešto ozbiljnijim kazališnim izričajima, kako je došlo do odlaska na mjesto ravnatelja talijanske drame u HNK u Rijeci? Jesi li se sam prijavio ili su oni tebe tražili?
– Zapravo, u vrijeme kada je bivša ravnateljica dala otkaz ja sam imao dogovor o jednoj predstavi koju sam trebao režirati. Onda sam kontaktirao kazalište i v.d. ravnatelja da vidim što je s tim, ide li predstava ipak dalje… i rekli su mi da nisu očekivali ovo, nemaju neke konkretne planove i da traže ravnatelja i – prijavio sam se. Odgovaralo mi je da je posao bliže Trstu, zbog obitelji, ansambl me već poznavao i prihvatili su kolektivno moju prijavu.
Što si dosad učinio tamo? Kako si zadovoljan situacijom u Rijeci?
– Dosad sam prvenstveno pokušavao stabilizirati financijsku situaciju. Kada sam došao bilo je puno problema s financiranjem, kao i organizacijskih problema jer se u pet godina promijenilo četvero ravnatelja. Nakon godinu i pol mogu reći da sam to uspio riješiti. Nisam Šestan, ali nešto se pomiče… Međutim, evo sada je koronavirus donio nove probleme, vidjet ćemo koliko će utjecati. Posao nije lagan, nikako, čak je i puno kompleksniji nego što sam očekivao, ali to je super, gdje je teže tamo se više nauči!
Umjetnički dio je zasad bio u drugom planu, nisam se još “razradio” u punom smislu, ovaj prvi mandat je zapravo pola mandata mog prethodnika, a tu je i EPK koji mi nije dao priliku da radim programe kako bih ja želio tako da tek 2021. vidim kao pravi početak svog umjetničkog rada. Ansambl Talijanske Drame je fenomenalan i sretan sam što imam takvu priliku.
Vidiš li se dugoročno na toj poziciji u Rijeci ili imaš planove u Trstu, možda povratak u Karlovac ili sve to skupa? Ili nešto treće?
– Ne znam još. Fali mi Karlovac, fali mi ta obiteljska atmosfera, ne vjerujem da ću igdje opet naći takvo mjesto. S druge strane, uvijek mi je bio san otvoriti svoje kazalište u Italiji, ali vidjet ćemo, kako je rekao jedan mali dječak nakon što je pogledao predstavu “Vanzemaljci”: “Svijet se mijenja korak po korak.”. Sada znaš i odakle Peđi i Petri ideja o predstavi “Korak po korak”.
Lijepe i mudre riječi! I kako si i sam rekao, “Trst je naš”, tako je i Karlovac naš…
– Pa da. Moj je. Znaš kako mi je žena rekla – ja sam shvatila da ti zapravo imaš prijateljicu, ženu i ljubavnicu. Ja sam ti prijateljica, Rijeka ti je žena, a Karlovac ti je ljubavnica.
Hoćeš da objavim intervju u originalu ili da ga sredim malo?
– Ma jesi ti normalan!? (smijeh)
Razgovarao: Darko Lisac