Mladi karlovački bubnjar Mario Klarić vjerojatno ne može ni nabrojati s kime je sve svirao u svojoj karijeri, a i spisak nagrada sve je veći. Neposredno prije pandemije dobio je i nagradu Status za najboljeg instrumetalista Hrvatske u 2019. godini. Sve to, i još puno toga, bio je povod za razgovor...
Kako ti je bilo za vrijeme izolacije, bez pravih svirki i proba, svog tog muvinga?
– Veoma izazovno i maštovito! Ne biste vjerovali, uspio sam pridati pažnje glazbi i vježbanju svog instrumenta, a uz to sam počeo i pisati.
Memoare?
– Haha ne ne, poeziju!
A kako je bilo tvojim susjedima? Jesu imali pojačane tretmane bubnjanjem?
– Što se tiče susjeda, vjerujem kako im je i dalje milozvučno
moje vježbanje, ali moram reći da se to doma ipak odvija na
posebnim pločama koje su napravljene od gume i stišavaju zvuk. Po
pitanju toga se ništa nije promijenilo, jedino se udvostručilo
vrijeme vježbanja, pa su moje “kompozicije” mogli čuti tokom
cijeloga dana.
Pozdrav mojim susjedima!
U vrijeme karantene su nastali i “Quarantine Sessions”, tko je to uopće potaknuo i što ste sve svirali?
– Za “Quarantine Sessions” su zapravo zaslužni brojni muzičari i entuzijasti koji su odlučili upozoriti širu javnost na opasnost od samog Corona virusa i ozbiljnost iste bolesti, te na taj način savjetovati ljude da ostanu doma i uživaju u izvedbama vrsnih muzičara u udobnosti vlastitoga doma. Cijela incijativa je stvorena upravo zbog dobrobiti i same glazbene kulture, koja je veoma snažna i prisutna čak u trajanju ove pandemije.
Kad si zapravo počeo s bubnjanjem? Kad si dobio prvi bubanj?
– Bubanj je uvijek bio u kući i mislim da je bilo neizbježno da ga počnem i ja svirati pošto mi je otac bubnjar i svi iz moje obitelji su umjetnici, bilo to u glazbi ili slikarstvu. Prvi bubanj sam dobio već s dvije godine života, dok sam za svoj četvrti rođendan bio blagoslovljen s pravim malim dječjim setom kojeg su mi poklonili roditelji.
Kakva ti je formalna naobrazba u bubnju? Tko te učio od malih nogu i kasnije?
– Moj prvi učitelj, a i dan danas je glazbenik i osoba od kojega mogu najviše naučiti, je naravno bio moj otac. Što se tiče formalnog obrazovanja završio sam glazbenu akademiju u New Yorku za suvremenu glazbu 2011.
New York je sigurno bio posebno iskustvo, kako ti se čini kolike su razlike između jedne takve ustanove i onog što se radi u Hrvatskoj?
– New York je definitivno grad za glazbenika koji se školuje, usavršava. Prepun je talentiranih ljudi, motivira i inspirira svakodnevnim umjetničkim događanjima. Moja akademija, kao institucija, je bazirana na sistemu predavanja s manjom grupom studenata, uz profesore koji su surađivali s najvećim svjetskim izvođačima (Prince, Chaka Khan, Miles Davis, Cindy Lauper, Gloria Gaynor itd.). Pedagoškim pristupom, pa čak i prijateljskim odnosom s takvim profesorima, takav princip pridonosi efikasnijem stjecanju znanja. Po mome mišljenju, definitivno je kvalitetniji sistem nego u našim institucijama.
Sviraš i svirao si zapravo u jako puno bendova, orkestara, s raznim izvođačima, najrazličitijih stilova… što ti je zapravo najdraža muzika? Ono, da možeš živjeti od jedne vrste glazbe, sa svojim super popularnim bendom, što bi taj bend svirao?
– Ovo je definitivno teško pitanje, pošto volim doslovno svaki stil glazbe, a ima toliko dobrih sastava, pjevača, orkestara s kojima sam radio da je bilo nezaboravno iskustvo. Volio bih sudbini ostaviti u ruke svoj glazbeni put, uživati u trenutku s glazbom i kolegama muzičarima, diviti se ljepoti i spontanosti kakva je i glazba sama.
Je li bilo nekih angažmana koje si, onako, ofrlje odradio? Nešto što si, eto, morao zbog egzistencije ali nisi baš bio sretan s tim?
– Zanimljivo mi je uvijek kako nakon svakog sessiona u studiu ili nekog live koncerta ili obične svirke negdje imam dojam da sam malo dao ili da nisam bio dovoljno dostojanstven. Takav osjećaj je zapravo veoma zdrav, jer si dokazujem kako ništa ne podcjenjujem i kako je svaki glazbeni trenutak jednako bitan. Naravno, nekada sam više zadovoljan, nekada manje, ali sve je u suštini jedan veliki izazov da bih na kraju kada pregledavam snimke ili nakon izvjesnog vremena shvatio da sam dao sebe, a onda i taj osjećaj zadovoljstva postane sladak.
Svirao si s masom glazbenika, postoji li netko s kim ti je bila posebna čast zasvirati? I koji je najveći koncert koji si svirao?
– Što se tiče naše scene, s mnogo muzičara sam uživao svirajući, pogotovo ako su “timski igrači”. Volim neizmjerno muzicirati i privatno se družiti s Antom Gelom i cijelim bandom, stvorili smo jedan glazbeno – prijateljski odnos gdje je uvijek nešto novo i glazbeno izazovno. Veseli me uvijek. Najveći moj koncert je onaj gdje barem emotivno mogu dotaknuti jednu osobu glazbom. Ako, pak, pričamo o čistoj brojci, onda je to 90.000 ljudi.
Oho, gdje je to bilo?
– Svirao sam jedno mjeseca dana na južnoameričkoj turneji s Maite
Perroni, a u Buenos Airesu je bilo tih 90.000 na koncertu.
I vezano uz to, s kim ti je najveća želja zasvirati, a da
još nisi imao prilike?
– Volio bih zasvirati s Philom Collinsom.
Jesi se ikad okušao u nekom drugom instrumentu?
– Znam klavir svirati. Čak bih mogao odsvirati pošteno nešto, ali mi dajte malo više vremena da se pripremim haha.
Imaš li kakvih autorskih stvari, jesu li u planu i neke snimke?
– Komponiram puno, ali još nije zrelo da objavim. U kontaktu sam s kolegama i prijateljima muzičarima koji me savjetuju i usmjeravaju na pravi put. Kako sam rekao, počeo sam pisati za vrijeme karantene, a uskoro ćemo nešto i objaviti što sam napisao, naravno u glazbenom smislu.
Jesi li imao kakvih nezgoda na svirkama? Ili ti se to više ne događa?
– Ma, uvijek se može dogoditi, bilo je svega! Ozlijedio sam se jednom, na “dvoboju bubnjara” 2011. sam se palicom pogodio taman ispod oka. Ne preporučam nikome, ali strast u meni tada je nadvladala svaki moj udarac u bubanj. Palica mi je ispadala puno puta, ali to je sve sastavni dio muziciranja. Ponekad je to bezazleno, ponekad je situacija i nezgodnija, npr. svirali smo na HRT-u u live prijenosu početkom godine i ispala mi je palica usred dosta kompliciranog glazbenog broja, bilo je škakljivo, ali uspio sam se izvući bez da se išta čulo izvan planiranog. Kao što rekoh, volim spontanost, to pomaže u takvim situacijama.
Poruka za sve koji te znaju i ove u studiju i režiji?
– Htio bih pozdraviti sve svoje glazbene kolege i prijatelje muzičare i ljude koji podržavaju glazbenu kulturu, poručiti da i dalje uživaju u plodovima naših radova i da se ne boje probati nešto novo i drugačije u bilo kakvoj umjetničkoj formi.
Razgovarao: Darko Lisac / KAportal.hr
(foto: Silvijo Selman)