Popuštanje mjera ovog je vikenda napokon otvorilo i karlovačko kazalište uz predstavu Baletnog studija "Vuk i sedam kozlića". U petak nas očekuje i nova premijera profesionalnog ansambla "Ajmo probat Čehova", ali u njoj neće biti Vanje Gvozdića. Zašto, otkriva nam u razgovoru...
Kako sad to? Nema kazališta tri mjeseca, nova premijera je Čehov, ti si Vanja, “Ujak Vanja”, kako te nema?
– Trebalo me biti, ali u srijedu idem na operaciju i tako sam svoju karantenu i razdvojenost od kazališta nažalost produljio na još dva do tri mjeseca… Točnije rečeno, idem na dvije operacije koljena.
Uf, pa što se dogodilo?
– Sportski problemi! Igrali smo nogomet…
Čekaj, nogomet? Pa to je neka ozbiljna utakmica bila ako ideš na dvije operacije, tko te pokosio, Giulio? Robusni stoper Nino?
– Haha, ne, nitko me nije pokosio, sam sam se pokosio, odnosno okrenuo sam se i otišlo koljeno!
Znači u karanteni nisi ništa radio i eto ti sad…
– Ne ne, bilo je to još prije karantene, iako je istina da nisam ništa radio, kao ni većina nas. Svi smo bili puni planova i uglavnom ih nismo ostvarili. Zbog karantene nisam mogao ranije na operaciju, iako sam imao u planu da za ljeto već budem spreman, no dogodilo se sve to s koronavirusom, sve takve operacije su odgađane i tek sad je došao red i na to. Ali, nogomet je samo bio okidač, tu ozljedu vučem još s hokeja, ali sam se neozbiljno nadao da će proći sama od sebe, iako se i na pozornici događalo da mi koljeno “otkaže”.
Hm, koliko pitanja, od kud sad da krenem… Hokej?
– Da, igrao sam hokej dosta aktivno, i na ledu i inline, prva ozbiljnija ozljeda koljena je iz tog doba. Ako ćeš me pitati igram li ga još – ne, upravo zbog ozljede, ali pofali mi ponekad.
Hoće li operacija pomoći? Mislim, je li to operacija nakon koje ćeš opet imati 18 i moći se baviti sportom, ili?
– Trebala bi! Šalu na stranu, jest, to je operacija koja bi trebala ozbiljno riješiti problem, jasno, sve će ovisiti i o meni, rehabilitaciji, vježbanju… no, u suštini ako sve prođe u redu mogao bih opet na klizaljke ili role. Hoću li, to ćemo tek vidjeti.
A predstave? Jesu li bar bile za odrasle ili si plašio djecu iznenadnim padom i urlanjem?
– Haha, nije bilo baš tako, izdržao sam nekako. Prvi puta je bilo na “Vanzemaljcima”, to je bilo malo lakše jer je već bilo pred kraj predstave, ali nedavno na “Žvaka terapiji” dogodilo se u pola predstave. Samo se okrenulo!
I, jesi li napustio pozornicu praćen pljeskom objektivne publike, ili si kao Slavko Ištvanić sa slomljenim rebrom odigrao do kraja?
– Do kraja! Sreća pa je predstava takva da mi pruža dosta slobode, mogao sam se blesavit, valjat i mislim da skoro nitko nije ništa primijetio u publici.
Evo, da si nogometaš bio bi na naslovnicama kao heroj, a ovako nitko i ne zna za to. To se zove ljubav prema kazalištu!
– A znaš što je zanimljivo? Ja uopće nisam volio kazalište. Dosta dugo sam bio potpuno nezainteresiran dok se Peđa okolo time bavio gdje god je stigao, čak sam u srednjoškolskoj fazi bio protivnik kazališta.
Protivnik? Kao, demonstrirao si ispred i vikao “dolje kazalište!”? S transparentom “Narod je oćajan a vi tu nešto glumite”?
– Haha ne baš to, ali ono, joj to je glupo i dosadno, koga to zanima…
I što te preobratilo?
– Peđin ispit, sad više nisam siguran je li prva ili druga godina, onako, čista formalnost, otišao podržati brata i ostao paf. Oduševila me atmosfera, koncept, jednostavno sam se preko noći zaljubio u kazalište. Tada sam već studirao na Grafičkom fakultetu i praktički sam iste sekunde odlučio da moram isprobati ovo. I eto, uskoro sam se oprobao na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, prošao, i evo me.
Osječka akademija je ispala i kao nepresušan izvor za današnji karlovački profesionalni ansambl, jesi li studirao s nekim iz današnje ekipe?
– Da, dolazili smo u parovima, Peđa i Giulio kao prvi, a Nino Pavleković i ja smo također bili ista klasa u Osijeku i završili u Zorin domu. Nadam se da to nije kraj, valja nastaviti tradiciju, sada tamo studira Karlovčanin Luka Selman, očekujemo da nađe dobrog kolegu ili kolegicu i pridruži nam se!
Koja ti je bila prva predstava? Što glumačka, što autorska…
– Prva predstava u kojoj sam glumio je “Čekaonica”, to je bilo pod Zorin domom, ali autorica je bila “vanjska”, Ivana Peroš. Prvi autorski projekt je, pak, bila “Fantazija”, što je zapravo bio zajednički rad pet ljudi.
A samostalni? Imaš li ih?
– Imam, ali ne u Zorin domu. U suradnji s udrugom KA-MATRIX sam radio na njihovom projektu uključivanja starijih osoba u zajednicu i tu sam režirao predstavu/mjuzikl “Za dobra stara vremena”. To je bilo jako zgodno i simpatično iskustvo, stvarno sam uživao, a vjerujem da su i svi sudionici bili zadovoljni. Devet mjeseci smo radili skupa, ispunili im vrijeme, probudili njihovu kreativnost, skoro sve su napravili sami oko predstave, čak i scenografiju. Rado bih se uključio opet u neki sličan projekt.
Imaš li nekih ideja za Zorin dom? Ili ti Peđa ne da blizu redateljske palice?
– Haha, imam ideja, možda se nešto i ostvari, ali meni je veliki gušt raditi s Peđom. Nije diktator kao redatelj, rado prima i prihvaća sugestije, probe su uvijek kreativne, odlična je atmosfera i vjerujem da to na kraju i publika osjeti u samim predstavama.
Ali, ipak nisi Vanja iako radite Čehova?
– Nisam Vanja, no u originalu sam trebao imati jednu monodramu, kratku jednočinku, cijela predstava je zapravo u tom stilu, iako neću sad još prije praizvedbe previše otkrivati. No, eto, praizvedba će morati proći bez mene, ali vjerujem da ću na jesen na službenoj premijeri već biti oporavljen.
Jeste li radili u kazalištu na još nečemu u posljednje vrijeme?
– Da, očekuje nas još jedna premijera odmah na početku sezone, “Čovjek koji je sadio drveće”, radi se u teatru sjena i vjerujem da će je publika vidjet već u prvom dijelu rujna. Nadam se i sa mnom u punoj formi.
Imaš li kakvih glumačkih iskustava i izvan kazališta?
– Ima nešto reklama, promotivnih videa, glumio sam u filmu “Otac”, koji je zapravo bio kolegin magistarski rad… glumio sam u spotu Jasmina Stavrosa “Samo majka zna”…
Pretpostavljam da nisi bio ni majka ni Stavros?
– Haha pa nisam baš stoposto siguran jesam li pogodio o čemu se u pjesmi i spotu radi, ali rekao bih da je to zapravo priča o njegovom ocu dok je bio mlad, tako da sam vjerojatno bio Stavrosov otac.
Imaš li najdražu predstavu? Ili najuspješniju, neku s kojom si prošao pola svijeta?
– Ne, to ti je opće poznato da Nino i ja ne putujemo haha. Mi dobijamo ove predstave koje idu po Hrvatskoj, najdalje do Bosne, nikako da se i nama potrefi neka da možemo malo do Kine i tako to. E, bio sam sa “Zlatnim rukavicama” u Škotskoj, da ne ispadne da nisam baš nikad nigdje išao. A najdraža predstava… pa mislim da Karlstadt Kunst Kabaret, zato jer se uvijek svi odlično osjećamo nakon nje, i mi, i publika… stvarno ga uvijek volim odigrati.
Ima li koja da ti nije baš sjela?
– Hm. To je uvijek nezahvalna tema, jer namjere su uvijek najbolje. Iako čim si pitao pao mi je na pamet “Komšiluk naglavačke”. Možda smo ga radili u krivo vrijeme, to je koprodukcija, koja je gotovo u potpunosti rađena odvojeno, mi smo vježbali u Karlovcu, ostatak ekipe u Virovitici, nismo prošli u potpunosti proces stvaranja predstave zajedno i to se ponekad osjeti. Iako, neću reći da je loša predstava, nekima se svidi, ali ima i onih koji odlaze iz kazališta gunđajući.
Planovi, ambicije?
– Da Lesić napravi moj mural na Starom gradu. Ili Zrinski, Frankopan, Peđa i ja. Igramo poker.
Alo! To je vandalizam!
– Haha, ma zezam se nego sam htio reći da smo baš Peđa i ja pričali kako su ti murali fantastična stvar i kako bi ih se dalo iskoristiti i za neke dodatne programe. Zar ne bi bilo sjajno napraviti neku kratku predstavu ili monodramu na Krležine tekstove – ispred Krležinog murala? Pogotovo što su kvartovi nekako zaboravljeni u cijelom tom oživljavanju. Stvarno možemo reći da je grad oživio zadnjih godina, ali skoro sve se događa u središtu. I normalno da će glavne stvari biti tamo, ali mogu se raditi zgodne stvari i po Dubovcu, Novom centru, Grabriku… evo, ovo je jedna ideja.
Ne znam što se čeka!
– Pa sad trenutno… dvije operacije!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr
(foto: Lukas Šomek / Silvijo Selman)