Iako sa zabrinutošću pratimo novi porast slučajeva oboljelih od koronavirusa, ipak se svi nadamo da je to kratkotrajna situacija i da neće biti novih mjera i zabrana. Isto razmišlja i Goran Ilić, pokretač Međunarodnog etno jazz festivala, koji bi se u Karlovcu trebao održati 17. i 18. srpnja.
Jesi li prije nekih dva-tri mjeseca u špici pandemije vjerovao da će biti festivala? Ima li sada zabrinutosti?
– Pa vjerovao sam. Ili je možda točnije reći nadao sam se. Uglavnom, odluka je odmah bila da radimo i pripremamo se kao da će festivala biti. Naravno, nitko u tom trenutku nije mogao biti siguran, ali je s druge strane bilo jasno da ne možemo čekati predugo s organizacijom. Jednostavno smo morali pokušati i, eto, kako sada stvari stoje ipak će sve biti u redu. U nešto manjem obimu, ali vjerujem i dalje vrlo privlačnom posjetiteljima.
Da, festival je skraćen na dva dana i ove godine zapravo nije međunarodni…
– Točno. Imao sam neke želje i ideje, ali od toga smo morali odustati i to je jedan dio koji nam je bio jasan čim je pandemija krenula, da neće biti moguće ove godine riskirati s angažmanom neke strane glazbene zvijezde. Ali, to ne znači da nećemo imati svjetske glazbene zvijezde, jer imamo ih i u “svom dvorištu”!
Što nas zapravo očekuje ove godine?
– Prvu večer imamo jednu jako zanimljivu kombinaciju Ratka Zjače i Vida Jamnika. Obojica su izuzetni glazbenici, a Vid Jamnik je netko koga slobodno možemo nazvati svjetskim imenom. Mislim da je on trenutačno jedan od najboljih mladih vibrafonista u svijetu, o reputaciji dovoljno govori da mu je vibrafon poklonio slavni Gary Burton. Bit će to jedan nesvakidašnji duet i nešto u čemu će, uvjeren sam, publika uživati. Druge večeri, pak, nudimo nešto novo, prvi puta zakoračit ćemo u neke druge vidove umjetnosti uz Libertin Vedrana Ružića, koji je svojevrsna jazz predstava u tri čina, uz tri plesača, dosta nekonvencionalna i, opet, siguran sam, jako zanimljiva za publiku.
Ima li još novosti? Karte su krenule?
– Karte nisu još krenule i tu se vraćamo na tvoje prvo pitanje, dakle, ipak moramo biti još malo oprezni. Plan je da pustimo karte u prodaju nekih dva tjedna prije festivala, kada ćemo konkretnije znati kakva je situacija, hoće li neke mjere biti na snazi, ako hoće kakve… u ovom trenutku ne možemo sa sigurnošću znati koliko će ljudi smjeti biti na koncertu, samim tim nismo željeli žuriti s prodajom. A, što se tiče noviteta, Vedran Ružić je i slikar i on će napraviti jedan veliki pano za festival, koji će biti “background” koncertima i koji će nam ostati u trajnom vlasništvu, dakle poradili smo malo na vizualnom identitetu festivala. Imat ćemo i najavni film, kao i kratki dokumentarni film o festivalu, za što je zadužen naš Karlovčanin Marko Pekić.
Kako si ti osobno doživio i proživio dane karantene?
– Mislim da nam je svima bilo slično, prva reakcija je bila šok, nakon čega je slijedio period svojevrsnog opuštanja u smislu kombiniranja što se sve može iskoristiti s viškom slobodnog vremena. Mislio sam da ću više svirati i komponirati, ali iskreno, to je u takvoj situaciji dosta teško išlo. Napravio sam neke dvije stvari, ali to nije to bez feedbacka, bez prilike da to odmah odsviraš, pokažeš kolegama… primijetio sam kod mnogih glazbenika, prijatelja, i kod nas i vani, da nas je zahvatila i neka depresija u jednoj fazi, sve to je bilo jako neobično iskustvo. Mene je dosta izvlačila online nastava, kako ona koju držim, tako ona koju sam “pohađao”…
Znam da predaješ, ali što si pohađao?
– E, ja sam ti već druga godina na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, napokon sam se toga prihvatio i, evo, zasad dobro ide. Radiš svakakve sitnice da zavaraš situaciju pa sam onda ujutro predavao svojim klincima iz Ogulina u jednoj sobi, a poslijepodne imao faks u drugoj sobi i u drugoj majici haha. Djeca su posebno pomagala, nevjerojatno je kako te oni mogu podignuti sa svojim optimizmom i životnim veseljem.
Dosta kasno si se odlučio za studij?
– Pa da, ali tako to ide kod mene, i osnovnu glazbenu školu sam počeo tek kad sam završio Gimnaziju.
Pa kako?
– To je nešto što ti ne mogu baš objasniti, moji su doma bili jako protiv toga da idem u Glazbenu školu. Jednostavno ne znam zašto, jer ne mogu reći da su bili protiv glazbe ili gitare, tata mi je kupio prve gitare, ali glazbenom školovanju su se protivili…
Kad su onda bile te prve gitare?
– Klasična u sedmom razredu, električna u prvom srednje. I brzo tu onda počinju i prve svirke, bilo je nekih par bendova kratkog vijeka i ne previše ozbiljnih, a onda me Sale Radulović zvao u Nužni Izlaz, mislim da sam bio drugi srednje tada. To je prvi ozbiljniji bend u kojem sam svirao, prva prava iskustva s koncertima, probama, autorskim stvarima… to je potrajalo negdje do kraja srednje škole, a onda je Sale otišao u Psihomodo Pop, a ja uskoro odlazim u bend koji mi je možda i do danas najdraže glazbeno iskustvo, iako će nekog možda i začuditi….
Koji?
– Duhovna pastva!
Pa to je kultni bend!
– Je, apsolutno, samo ako me netko upozna danas iz pozicije jazza, bluesa, šansona… možda mu je teško zamisliti koliko sam uživao u bendu koji je svirao i furao se na dark. No, to razdoblje mi je stvarno u predivnom sjećanju, s njima sam doživio i svirku u Akademiji u Beogradu, koja je tada bila jednostavno vrh u Jugoslaviji uz Kulušić, a i naša druženja su bila sjajna i vesela, nisu bila mračna u skladu s muzikom haha. U tom periodu smo Velibor Damjanović i ja pokrenuli i “Modern Dance” večeri na Maloj sceni četvrtkom i to je isto bila jako popularna stvar, okupljalo se svakog četvrtka i više od 100 ljudi koji su plesali na Kraftwerk, King Crimson, znači stvari koje nisu nekakav mainstream i komercijala.
I gdje tu sad dolazi do puta od rocka i darka do jazza?
– Pa prije svega ja sam uvijek slušao svu glazbu. To nije fraza i naravno da ne znači da nemaš neke preference, ali u glazbi čujem i tražim nešto više od pripadnosti nekom stilu. Ima fenomenalnog popa, a ima očajno lošeg jazza. No, u nekoj dubljoj analizi mislim da me jazzu prvenstveno privuklo to što sam osjetio da ima što za reći. Moje je mišljenje, možda se nekom neće svidjeti, da rock nema više što za reći. To ne znači da danas nema dobrog rocka, ali nema značajnog rocka. Zadnji bend koji me pokrenuo i osvojio bio je Soundgarden i taj grunge je bio neki, ajmo reć, glazbeni pokret koji je i moja generacija nekim prirodnim tijekom trebala proživjeti ali nismo to mogli u punini zbog rata i svega što se događalo.
I onda si pronašao jazz?
– Mislim da je muzika danas dosta predvidiva, ima toga i u jazzu, ali on još uvijek nudi i nešto inspirativno. Danas je i način života drugačiji, ali nije sve samo do načina, već i do same muzike. Ne vidim da se danas može dogoditi nešto kao Miles Davis, nešto kao Sex Pistols, neki izvođači koje ćeš mjesecima čekati s nestrpljenjem da objave novi album.
Zašto misliš da je tako?
– Pa evo mogu ti reći na lokalnoj razini, ne samo karlovačkoj nego je to problem koji se dogodio po cijeloj Hrvatskoj – nema klubova. Nema klupskih svirki. A, to te tjera kao glazbenika. Naprimjer, ja se protivim stvarima kao što su Advent, Dani piva, da, i ovakvi kakvi su bili prošle godine. Naravno, ne protivim se Adventu i Danima piva kao zgodnom okupljanju i prilici za druženje, nego u glazbenom smislu. Ne volim te masovne besplatne koncerte, jer ne donose ništa niti bendu niti publici. Uzmi Psihomodo, gdje je bio bolji koncert – na otvaranju Scene pred 300 ljudi ili na Danima piva pred tri tisuće? Znam i sam kako je to kad negdje dođeš i sviraš s unaprijed uplaćenom lovom pred ljudima koji su došli besplatno, a kako je kada si u klubu pred ljudima koji su došli baš zbog tebe i očekuju da ih razvališ.
Karlovac je i slovio za jedan od “najtežih” gradova za bendove…
– Apsolutno i neki danas možda na to gledaju na krivi način, ali to je bilo nešto na što možemo biti ponosni. U Karlovcu si trebao “poginuti” na stejdžu, nije nam se mogla prodati neka bezvezna spika. Svi su dočekani “mrko” i sa skepsom, ali onda kad te netko osvojio onda te osvojio i onda je nastajao obostrani respekt. Danas to nedostaje i samim bendovima, ne dolaze u te situacije da si pred 50, 100 ili 300 ljudi koji su platili upad i koji za tu lovu očekuju nešto. I koji će te zalit pivom ili ti iščupat kablove ako ne daješ sve od sebe. Evo primijetio sam jednu takvu situaciju kod tebe na KAbini u Ziggyju, ne znam kako se zove djevojka koja je pjevala, solo kantautorica, Ziggy, ljudi su na šanku, pričaju, piju, ne obraćaju pažnju, ali kad je ona zapjevala svi su umuknuli. To je ono što nedostaje danas bendovima – želja da osvojiš publiku, ne želja nego osjećaj da moraš osvojiti publiku, jer inače ne valjaš.
Da se vratimo malo festivalu, podsjeti nas kako je sve to započelo…
– Začetak je u 2006. godini. Sjetit ćeš se vjerojatno kako je to izgledalo u to vrijeme, blago rečeno su dosta žalosne bile te proslave Dana grada i općenito ponuda. I odjednom se pružila prilika da iz Dublina dođu Đerek i dva vrsna irska glazbenika iz Dublinersa i zagrizao sam za to. I onda je bilo bi – ne bi, netko je morao prelomiti i tu skidam kapu Tihani Bakarić, tadašnjoj direktorici Turističke zajednice koja je lupila o stol i rekla “ja preuzimam odgovornost”. Iz toga je proizašao moj da tako kažem angažman na Danima piva kojima je tada još upravljala Turistička i “jazz šator” koji je nadmašio sva očekivanja. Mislim da je program bio odličan, ali još više nas je sve oduševio odaziv ljudi. Iako je bilo dobro, ipak sam se želio malo odmaknuti od Dana piva i tako je 2007. organiziran prvi samostalni Međunarodni etno jazz festival.
Podrška je ostala?
– Podrška je od početka bila od Ministarstva kulture, evo sve do danas. U te prve dvije godine Turistička zajednica nam je davala support u svemu u čemu su mogli, a Grad se nakon malo nećkanja uključio 2009. godine i, evo, ne mogu reći, prate nas od tada i podržavaju kako se spada.
Možeš li odabrati najveće ime među dosadašnjim sudionicima festivala, ili je to ipak nezahvalno pitanje? Imaš li nekih neostvarenih snova?
– Mislim da se može reći da je naš prošlogodišnji gost Ralph Towner dosad najjače ime, riječ je o glazbeniku koji je stvarno svjetski vrh i čiji bi koncert bilo gdje u svijetu bio događaj. No, bilo je još velikih imena, Renaud Garcia-Fons, Mary Coughlan… ne treba zaboraviti ni vrhunske glazbenike iz Hrvatske i regije, jedan od najboljih koncerata održali su Miroslav Tadić i braća Teofilović.
A što se tiče neostvarenih snova, njih uvijek ima. Ako zanemarimo snove o puno većem budžetu i nizu svjetskih velikana, velika želja mi je dovesti neki od afričkih i južnoameričkih bendova, to je nešto što se i može ostvariti, naravno, ne u ovim “pandemijskim” uvjetima…
Što radiš na osobnom planu? Jesu li propali neki planovi zbog pandemije?
– Trebalo je biti nekih svirki po Njemačkoj i Nizozemskoj, ali tamo su okupljanja uglavnom zabranjena tijekom cijelog ljeta. S Red House Americana Bandom sam planirao neke svirke vani, malu turneju sa šansonama… Nažalost, sve to će morati pričekati bolja vremena. Ali zato sam se više posvetio svom autorskom radu i vjerujem da ću do kraja godine izbaciti prvih nekoliko stvari koje su u potpunosti moje autorsko djelo i nešto što u meni već dugo sazrijeva.
Možda onda pozoveš sam sebe na sljedeće izdanje festivala?
– Haha, ne znam za to, ali nadam se da će biti puno prilika za koncerte i da ćemo svi brzo biti u mirnijem i sigurnijem razdoblju.
Razgovarao: Darko Lisac / KAportal.hr