Na nedavnom atletskom mitingu na Čavlekovom stadionu, uz samu činjenicu povratka atletike u grad, najvažnija i najbolja vijest bila je činjenica da je među glavnim zvijezdama mitinga domaće ime – Bruno Belčić, novi seniorski državni prvak u utrci na 3000 metara sa zaprekama, popularnom steeplechaseu, koji u atletskim krugovima već zovu “karlovačkom tricom”, jer u ženskoj konkurenciji također smo dobili državnu prvakinju Helenu Valentić. Nema sumnje da je ovo dosad najveći Belčićev uspjeh, ali, vjerujemo, samo “dosad”, jer bit će ih još puno…
– Što se tiče plasmana i same titule, da, ovo je sigurno najbolji rezultat dosad, biti seniorski državni prvak na otvorenom je velika stvar, zapravo najveća u domaćoj konkurenciji. No, jednako važnim rezultatom smatram utrku na Kupu Hrvatske, u kojoj sam postavio svoj osobni rekord 8:57,31.
I jedan i drugi rezultat imaju svoju posebnu težinu – Karlovac nije imao seniorskog prvaka punih 17 godina, a i utrka ispod 9 minuta nije dugo viđena u Hrvatskoj?
– Još duže, posljednji put u Hrvatskoj se ispod 9 minuta trčalo 1994. godine.
Puno je toga specifično s Karlovcem i steeplechaseom, tvoj tata i trener (Saša Belčić) je jedan od najboljih hrvatskih trkača u povijesti ove discipline, ti si postao muški prvak države, Helena Valentić učinila je isto kod žena, a i hrvatski rekord je istrčan baš u Karlovcu… kako si se ti odlučio baš za tu disciplinu?
– Logično, zbog tate je bilo puno lakše, on je bio odličan trkač u toj disciplini i mogao me naučiti svim finesama i taktičkom pristupu.
Od početka si orijentiran na tu disciplinu ili? Od kada zapravo treniraš?
– Ne baš od početka, jer u dobi limača se takve utrke i ne trče. Kao klinac sam skakao u dalj i trčao na 60 metara, ali tada sam i ja sve to doživljavao manje ozbiljno, negdje u petom razredu sam čak i prestao s atletikom na neko vrijeme i isprobavao druge sportove, bio sam na rukometu, nogometu, karateu, tenisu, čak sam i na gimnastici bio na cijelom jednom treningu haha… i onda sam se u osmom razredu vratio atletici. I tada sam se pronašao u srednjim prugama, prvenstveno na 3000 metara sa zaprekama.
Steeplechase sad već nazivaju “karlovačkom tricom”, neovisno o tome što ste i Helena i ti imali odličnog i iskusnog trenera, gdje je zapravo tajna? Hoću reći, kako ste ga trenirali kada do prije mjesec dana u Karlovcu to niste mogli?
– Nigdje! Ja sam vodenu zapreku prvi puta vidio na jednom prvenstvu u Varaždinu. Ali očito imamo i neki prirodni talent uz, opet kažem, sve savjete koje nam je mogao dati trener i koji nas je očito stvarno dobro “istesao” za tu disciplinu.
Spomenuli smo dva najbolja rezultata, a imaš li nekih razočaranja u dosadašnjoj karijeri?
– Loših utrka uvijek ima ali ne valja previše žaliti za onim što je bilo. Prošle sezone sam recimo bio siguran u finale Europskog juniorskog prvenstva, nadao sam se i medalji, a na kraju nisam ni ušao u finale. Imao sam nezgodnu ozljedu u nezgodnom trenutku i nisam se oporavio na vrijeme, a i sama utrka je bila novo iskustvo, jer na domaćim utrkama često trčim sam svojim ritmom, pogotovo ove sezone kada je Filip Svalina, moj glavni konkurent, nažalost imao problema s ozljedama, a na EP se dogodilo da na prilasku uopće ne vidim vodenu zapreku u gužvi koja je nastala.
Do kraja sezone očekuje te i Balkansko prvenstvo u Rumunjskoj, što tu očekuješ, kakva je konkurencija?
– Ne znam još točno za ovu godinu, ali prošle godine je bila vrlo jaka, recimo prošle godine je za Tursku trčao Kenijac koji ima rezultat 8:20 i tu sam također stekao korisno iskustvo, dobro sam se osjećao i precijenio sam se, pratio sam ga prejako i u konačnici ostao bez snage. Ove godine vjerujem u dobar rezultat, pametniju utrku i možda i medalju.
Što te očekuje sljedeće sezone izvan domaćih natjecanja?
– Sljedeća sezona je prepuna velikih atletskih događaja, bilo je i odgoda zbog koronavirusa pa je raspored zgusnut. U prvom planu mi je mlađeseniorsko Europsko prvenstvo, a uz to Mediteransko prvenstvo u Španjolskoj te ekipno prvenstvo Europe u Latviji. Već u zimu bi na rasporedu trebalo biti i svjetsko i europsko dvoransko prvenstvo, svjetsko je još prevelik zalogaj, ali za EP je norma za 1500 metara 3:45, ja trenutno imam 3:53, puno je to za nadoknaditi, ali mislim da nije ne moguće.
U dvorani, jasno, nema steeplechasea, znači 1500 ti je “druga” disciplina?
– Tako je nekako ispalo, jer je obično na domaćim prvenstvima takav raspored da jedan dan mogu trčati 1500 pa drugi 3000 sa zaprekama. Možda bi mi uz bolji raspored više odgovaralo da trčim i 3000 “glat”, ali ovako dan za danom to bi bilo previše, odnosno utjecalo bi na to u kakvoj sam formi i kondiciji drugi dan. 1500 metara je taman odličan trening, prava utrka na 3000 bi me ipak izmorila za zapreke.
Gdje se vidiš dugoročno, gdje misliš da ti je “krov”? Možeš li do hrvatskog rekorda, popraviti karlovački odnosno tatin rekord, vidiš li se na seniorskom EP, SP, možda i Olimpijskim igrama?
– Sve od navedenog je moguće, možda su najdalje Olimpijske igre koje obično imaju zaista jako stroge norme, no daleko od toga da mislim da nemam šanse za to. Sve ostalo bih želio i mislim da mogu. Sama staza i mogućnost pravog treninga će nam vjerojatno svima u startu donijeti nekoliko sekundi, a trenutni rekord mi je 8:57, tek sam 19-godišnjak i imam još puno vremena za napredak. Tatin osobni rekord je 8:44, hrvatski rekord je 8:40 i mislim da ću i jedno i drugo srušiti. Naslov državnog prvaka je tu, još da dođem do tog rekorda pa da definitivno učvrstimo taj naziv “karlovačka trica”! Također, siguran sam da mogu nastupati na europskim i svjetskim prvenstvima, a OI su svakako želja, ali se neću sad razbacivati najavama i obećanjima…
Dijamantna liga?
– A, to svakako, to sad jednostavno moram! Naime, Marko Čeko kojeg smo vidjeli u Karlovcu u skoku u dalj, a koji je nedavno nastupao na Dijamantnoj ligi u Stockholmu mi je veliki prijatelj i često smo maštali o tome kako ćemo zajedno nastupati na mitinzima Dijamantne lige. Evo, on se prvi probio i sad me istovremeno i motivira i bodri i prijateljski provocira da što čekam i da je vrijeme da mu se pridružim. Moram, inače mi nikad neće dati mira!
Koliko misliš da možeš spustiti osobni rekord?
– Kod ovakvih disciplina je to teško reći jer ovisi o puno faktora. Mislim da ga mogu spustiti dosta, ali tu je sad problem što u Hrvatskoj neke velike konkurencije nema, meni je ove godine jako falio Filip Svalina, jer bez njega u ovom trenutku svaku utrku trčim sam. Kada dođeš do jačih utrka to te automatski dodatno može pogurati, jer prvo se boriš s bržim atletičarima koji te povuku, pa ako dođeš do neke razine tipa Dijamantne lige postoje i “zečevi” kojima je i jedini cilj da ti diktiraju tempo i sve to onda ima svoj utjecaj.
Ti si već itekako krenuo tatinim stopama, a tu su i dva brata, hoće li oni i tebe prestići?
– Haha, ne znam, vidjet ćemo, dobri su obojica. Andrej mislim da je više za nešto kraće pruge, za 800, možda čak i za 400, njemu je brzina glavna vrlina, već sada je brži od mene u tom nekom sprinterskom smislu. Matko je još mali, ali on mi je atletski sličniji, izdržljiv je, vidjeli ste na mitingu i da je jako borben, a otrčao je i odličan rezultat na 1000 metara, tek je krenuo u osmi razred a trči tisuću za 3:00, ja sam u srednjoj bio par sekundi sporiji.
Kako je bilo napokon trčati u Karlovcu pred svojom publikom?
– To je nešto što je teško i objasniti, bilo je jako lijepo, jedan novi doživljaj, veliki gušt, pred svojim navijačima, još pod reflektorima, stvarno nam puno znači to što ćemo napokon imati prave uvjete za treninge i siguran sam da ćemo svi sljedeće sezone postizati još bolje rezultate. Netko možda misli da se može i bez toga pa, eto, imali smo i dobrih rezultata, ali razlika će se odmah vidjeti. Smanjit će se broj ozljeda, rezultati će se dodatno popraviti, nije samo do stadiona, znači nam dosta i ona staza u sportskoj dvorani za zimske treninge.
Koliko zapravo treniraš?
– Svaki dan naravno, sad kada je sezona u špici jednom dnevno, preko zime često i više puta, otprilike 10 treninga u tjedan dana. A, sam intenzitet treninga ovisi, kada je trening baš trkački pretrčim između 10 i 15 kilometara, kada je naglasak na nekim drugim aspektima onda 5-6 kilometara. Zimi se trči i više, sigurno 70-80 kilometara tjedno, a ove zime planiram to povećati i na 100 kilometara.
Što radiš izvan atletike? Studiraš? Izlasci?
– Studiram na Kineziološkom, evo baš sam neki dan dao dosta važan ispit, tako da polako ide. Atletika stvarno oduzima puno vremena, a imam i ozbiljne ambicije i ozbiljno doživljavam sve vezano uz nju pa ne mogu sad baš tulumariti do jutra. Izađem ponekad s prijateljima, ali nije to nekakvo posebno partijanje. Ovako za opuštanje ponekad odigram Playstation.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr