Među stalnim članovima profesionalnog ansambla Zorin doma, koji su nakon punih pola stoljeća vratili profesionalno kazalište u Karlovac je i Nino Pavleković. Strogo po rođenju mogli bismo ga nazvati Puležanom, po odrastanju čovjekom iz jednog od mnogobrojnih Ivanića (o tome nešto kasnije), a školovao se u Zagrebu i Osijeku. Na kraju radi u Karlovcu!
Jesam sve točno naveo? Tko si, dakle, ti?
– Dakle, ja sam Nino Pavleković, rođen u Puli, odrastao u Kloštar
Ivaniću gdje sam završio osnovnu školu, onda se malo prebacujem u
Zagreb u srednju školu, pa u Osijek na fakultet i sada radim u
Karlovcu. Dakle, u ovih mojih tridesetak godina sam se naseljakao
i mislim da sam sada pustio korijenje ovdje u Karlovcu, osnovao
obitelj i živim život kakav sam sanjao.
Koji je tvoj prvi susret s kazalištem? Odnosno, kada si
odlučio da bi ti to mogao biti životni poziv?
– Moj prvi susret s kazalištem je bio nekada tokom moje osnovne škole, kada smo išli gledati predstavu “Šegrt Hlapić” u Zagreb. I bio je sve samo ne kazališni… Dobio sam opomenu zbog vladanja, jer je nas par mangupa malo glasnije komentiralo Gitu i njene tjelesne atribute.
Znači, onda si odlučio postati glumac da upoznaš Gitu?
– Haha, pa iskreno odluka o glumi kao životnom pozivu je
zbilja tinjala u meni još od osnovne škole. Zajedno sa svojim
susjedima Denisom i Dariom Duvnjakom sam gledao “Čkalju” i
“Audiciju”, koje smo onda nakon nebrojenih gledanja imitirali i
igrali te scene u obližnjem parku. Također, kada sam upisao 1.
osnovne, imali su neku školsku priredbu za nas, a tamo je glumio
Denis koji je bio stariji od mene 3 godine. Jedva sam čekao 3.
razred da se upišem na dramsku jer je tada bilo neko pravilo da
prvi i drugi razred ne mogu pohađati školske dodatne aktivnosti.
Tako da, svjesno ili nesvjesno, od malih nogu želim biti glumac.
Konkretna svjesna odluka je došla tek krajem srednje škole gdje
su me s jedne strane profesorica Mikulan, a s druge strane
voditeljica amaterskog kazališta na Ribnjaku Ksenija Rožman
usmjerili i pripremili za akademiju.
Ima li i neke obiteljske tradicije?
– Profesionalne nema, ali deda je volio tu
i tamo odglumiti pred bakom neku scenu kada bi htio otići na
piće. Sad koliko je to bilo uvjerljivo to bi trebali pitati
moju baku. Ali da je imao talenta, je! (smijeh)
Da se malo vratimo na srednju školu, završio si za
ugostiteljskog kuhara, kakav je taj i što ga razlikuje od običnog
kuhara? Jel kuhaš ekipi na gostovanjima? Da vas ne otruje
konkurencija iz Vinkovaca ili Virovitice…
– Da, nekad krajem osnovne škole sam kod kuće radio neke jednostavne recepte i krenuo se zanimati za kuhanje. Ali tokom škole sam shvatio da nije to to i srećom završio tu gdje jesam. Sada često kuham kući obitelji, na obiteljskim okupljanjima i feštama što se na meni i vidi (smijeh). Na gostovanjima ne stignem kuhati, što je dobro, jer sam uvjeren da bi netko već došao na ideju da im nešto skuham.
E sad smo kod ivanićarenja – cijelo vrijeme mislim da si iz Ivanić-Grada, a sasvim slučajno sam primijetio da na fejsu piše da si iz Kloštar-Ivanića, koji je čak i zasebna općina! Ustanovio sam i da ste samo 4 kilometra udaljeni pa me zanima u čemu je fora? Zašto ste se vi kloštri odcijepili od građana?
– Prava je istina da su se oni odcijepili od nas! Naime Kloštar je nastao prije, ali zbog Turaka je područje u kojem se sada nalazi Ivanić bilo lakše obraniti, tako da su napravili zidine oko “rijeke” Lonje i tako nas ostavili na cjedilu. Pod ovo “rijeke” možeš stavit i navodnike, budući je intervju namijenjen karlovačkom čitateljstvu…
Zašto?
– Guglaj pa stavi fotku!
Na zapovijed! Dobro, razumijem da se moraju gradit zidine kad rijeku možeš preskočit… I tako ste vi izvisili i postali Kloštrani?
– Da, i rivalstvo između Kloštra i Ivanića je skoro pa u
svemu, možda u sadašnjosti najveće u nogometu između NK Kloštra i
Naftaš Ivanića te njihovih navijača Tudum boysa i Oil boysa. I
da, ja sam među Tudum boysima. Imamo i himnu na Youtubeu. Kloštar
je inače idealno mjesto za živjeti. Svi se poznaju, nema stresa,
puno zelenila i nekih tridesetak kilometara je daleko od Zagreba.
Često mi fali mir koji je tamo uobičajen.
Da se vratimo kazalištu, pretpostavljam da su na
Akademiji bili prvi susreti s karlovačkom ekipom?
– Tako je, ali ne sa sadašnjom, već je među prvim osobama koje
sam upoznao na akademiji bio Tvrtko Štajcer, također karlovački
glumac ,kojeg je život odveo u druge gradove. Nakon toga sam se
upoznao s Vanjom Gvozdićem s kojim sam bio cimer svih 5
godina studija. Onda kad znaš Vanju odmah je tu i Peđa i tako mic
po mic navabili me u Karlovac.
Prve uloge?
– Od amaterskih je bila uloga znanstvenika iz jedne od priča
iz “Ja magarac”, a profesionalna je bila uloga Glumac 4 u
predstavi “Požeški Špigl” koji smo radili, jel, u Požegi.
Kad si prvi puta vidio Zorin dom i/ili glumio u njemu?
Jesi li očekivao da ćeš ovdje potpisati svoj prvi profesionalni
ugovor?
– Moj prvi angažman u Karlovcu je bio 2013. godine, tada su nastali Karlovački pelivani. Radili smo skečeve vezane za ulazak Hrvatske u EU. Tada nisam očekivao nikakav ugovor, ali nakon tih prvih skečeva uslijedilo je još nekoliko angažmana u Zorin domu i tada sam već znao da želim biti dio karlovačke priče. Eto, ispalo je da i vi mene želite i tu smo!
Okušavao si se u dramskim, lutkarskim, čak i plesnim predstavama – imaš li nešto što ipak favoriziraš?
– Kod stvaranja predstava najviše favoriziram dobru vibru i to je
ono što me privuklo Karlovcu. A, u svakoj predstavi bila dramska,
lutkarska ili glumačka nastojim objediniti sve tri grane
umjetnosti, jer smatram da zaslužuju biti jedne uz druge.
Kako si progurao i kako guraš ovo korona razdoblje? Još
te zli Peđa nije ubacio u Čehova pa si imao još veću stanku nego
ostali…
– Ne da me nije ubacio u Čehova, nego me gurnuo po stepenicama i
skoro mi potrgao nogu, ali to neka ostane među nama, držimo se
one da je bila nezgoda… (da da, među nama, da
naravno…) A što se tiče “novog normalnog”, ne znam…
Fali mi staro normalno…
Dozvole li Stožeri u petak nas čeka i nova premijera?
Reci sve što smiješ o predstavi!
– Napokon. Ovu predstavu je obilježila korona. Naime, premijera
je trebala biti još prije ljeta, ali lockdown nas je spriječio u
tome. Sada se stvarno nadam da ovaj put do toga neće doći. Od kad
je saznao da dajem intervju, Peđa mi šalje slike stepenica…
Tako da sam potpuno svojevoljno odlučio da o predstavi neću
govoriti. Ali preporučam svima da dođu i vide što smo ovaj
put smućkali.
Kako inače gledaš na mjere u kontekstu kazališta? Sada su
još malo zaoštrene i još je smanjen broj gledatelja…
– Sa glumačke strane, mjere mi teško padaju jer sve što radimo,
radimo da bi to netko vidio, tako da što više ljudi u publici, to
bolje. Ovako imam dojam kao da igramo samo za sebe, jer publika
ipak ne reagira kako bi reagirala da je puno gledalište, a sada
su svi udaljeni jedni od drugih s maskama na licima i dozom
straha, a s najnovijim mjerama i ovo malo ljudi što je bilo
dozvoljeno je smanjeno upola… Sad, to je s moje glumačke
strane loše jer publika ti daje neku novu dimenziju koja se
stvori u predstavi, čuješ reakcije i znaš što je dobro prošlo, a
što ne i onda to pokušaš promjeniti. Tako da, teško je ovako, ali
drugačije ne ide. Bilo kako bilo, mi uvijek dajemo sve od sebe,
pa bila makar jedna osoba u publici.
Imaš li kakvih ideja u smislu eventualne režije nekih
predstava? Možda priča o sukobu kloštrana i građana!?
– Sukob kloštranaca i građana ostavljam Tarantinu da se pozabavi time, jer ima materijala (smijeh), samo neka se nas građani paze, jer kako kaže moto KUD Kloštra: “KUD Kloštar je oštar”! Ideja uvijek imam, hrabrosti za upustiti se u tako nešto zasad malo manje. Ali možda se već i ove sezone jedna od mojih ideja uprizori u Zorin domu.
Već smo čuli dosta o tome što radiš izvan kazališta i obitelji, dakle kuhaš, tučeš se s Oil Boysima… imaš li još kakvu zanimaciju?
– Ljetos sam za rođendan dobio ronilački tečaj u KPA Karlovac, koji sam si već dugo htio, kupilo me na prvu i ronjenje i ljudi koji se nalaze u klubu, jedva čekam toplije dane da se potopim i u miru i tišini guštam u rijeci ili moru. Uz to volim sport, pogotovo rukomet i odigrati dobru igru na PC-u.
Razgovarao: Darko Lisac