Karlovačke odbojkašice pravi su hit sportske sezone, iako nažalost u pandemijskim uvjetima u tome ne može uživati i većina ljubitelja odbojke. Broj gledatelja prvo je bio drastično ograničen, a sada je posjet sportskim priredbama i potpuno zabranjen. Ipak, interes je velik pa je, primjerice, važan susret s Kitro Varaždinom preko livestreama gledalo više od 700 ljudi! Karlovčanke su prve na ljestvici, love Superligu, a važna pomoć u tome im je Doris Barić, djevojka koja je donedavno bila jedna od boljih igračica upravo te Superlige. Uz dodatnu kvalitetu, klubu je donijela nešto što je svakako bio vidljiv i osjetan manjak, odnosno – visinu! Zato za početak pitamo za taj “leksikonski” podatak…
– 192 cm sam visoka, a rođena sam u Petrinji, iako se trenutno mogu prije nazvati Zagrepčankom i Karlovčankom jer sam fakultetom i klubom vezana uz ova dva grada.
S odbojkom si počela u Petrinji?
– Da, počela sam u Petrinji, u rodnom gradu sam trenirala i igrala sedam godina, a nakon toga sam igrala za Azenu (Velika Gorica), Sisak, Olimpik (Zagreb), Novu Gradišku i sada me evo u Karlovcu. Svakako s ponosom mogu istaknuti i da sam bila juniorska reprezentativka Hrvatske. Superligu sam prvi put sam iskusila sa 17 godina igrajući za Azenu, a potom i u Olimpiku, s kojim sam ostvarila i jedan od dosad najboljih rezultata – treće mjesto u Superligi.
Kako si zapravo počela s odbojkom, ima li neke obiteljske tradicije u svemu ili te povukla visina?
– Nema obiteljske tradicije, jedino ja se bavim sportom u obitelji, iako je i brat nekoliko godina trenirao košarku, no s vremenom je ipak odustao. Samim tim nije me nitko iz obitelji “pogurao” u odbojku, ali su svakako podržavali da se bavim sportom, no mama je uvijek govorila “svatko najbolje sam zna što ga zanima”. Ipak, u odbojci se jesam pojavila na nagovor, ali najbolje prijateljice i sigurno je da sam joj danas zahvalna na tome. Bilo je to kada smo bile desetogodišnjakinje i upravo te godine se i pokrenuo ženski odbojkaški klub u Petrinji, sve smo radile skupa pa smo tako i počele trenirati odbojku zajedno. Bila sam jako zaigrano dijete, vrlo znatiželjna oko svega, puna energije i želje za igrom i možda mi se zato i svidjela odbojka, a tako je i započela jedna meni draga i lijepa sportska priča.
Znači, to je jedini sport koji si trenirala, nisu te zbog visine vrbovali košarkaški klubovi?
– Jedini klasični sport, no trenirala sam latinoameričke plesove oko godinu dana, to je bilo još prije odbojke, jako sam voljela plesati, ali brzo sam shvatila da ples po kući i ples po pravilima nisu baš ista stvar.
Što je zapravo presudilo u dolasku u Karlovac? Imaš reputaciju vrlo dobre superligaške igračice, vjerojatno si mogla i ove sezone imati angažman u Superligi, no odabrala si Prvu ligu koja je ipak niži rang?
– Za prelazak u Karlovac zaslužan je trener Goran Zec. Kako je odbojkaški svijet malen, o njemu sam čula osim da je odličan trener da je i odličan čovjek, što mi je jako bitno, a svojim dolaskom sam to i potvrdila. Htjela sam ozbiljno trenirati, prihvatila izazov putovanja na treninge iz Zagreba i mogućnost napretka kluba u viši rang natjecanja. Volim izazove i ne bojim se suočiti s njima, želim igrati za neki cilj. Svaka utakmica je novi izazov, pa neka bolji pobijedi.
Kolika je razlika između Superlige i Prve lige?
– Iskreno, mislim da nema velike razlike između Superlige i Prve lige, ovo je također vrlo jaka liga, jedino što bih izdvojila da Superligu igraju igračice s malo više iskustva i preciznosti te je nešto manji broj pogrešaka, barem s ekipama protiv kojih sam ja igrala.
Spomenula si i sama klupske ambicije, sezona je počela sjajno, imate lijepu prednost, iako je do kraja sezone još puno. Ipak, bude li sve išlo prema željama, a i mogućnostima ekipe i Karlovac izbori Superligu, misliš li da i ova ekipa može kasnije zadržati taj status ili su potrebna pojačanja?
– Istina, zasad smo na prvom mjestu i dobro nam ide, ali sve se može promijeniti pa treba ići korak po korak. U sportu je sve moguće, tako da ćemo, nadam se, slaviti tek na kraju. Što se tiče opstanka u Superligi, mislim da bi i ova ekipa bila sposobna za tako nešto, uz uvjet da se na svakoj utakmici trudimo i damo sve od sebe. Što se tiče mogućih pojačanja to zapravo ne bih komentirala, to je posao trenera i uprave, ja sam samo igračica.
Pandemija je nažalost dosta poremetila i sportski raspored, sada ste u “predvečerje” velikog derbija protiv Don Bosca u Zagrebu prvo dočekale prekid prvenstva pa se ipak odluka promijenila i vjerojatno će se igrati, ali tek za tjedan dana… koliko sve to utječe na igračice?
– Uprava daje sve od sebe da normalno radimo i treniramo i moram ih u tome pohvaliti. Stvarno se trude da što manje primijetimo što se događa oko nas i da brinemo samo o treninzima i utakmicama. Jasno, da je ostala ovakva odluka sa zabranom treninga to bi nas jako pogodilo, ali izgleda da će se ipak sve nastaviti. Što se tiče derbija, sigurno da nas je sve to malo poremetilo, ali ne sumnjam da ćemo i idući vikend dati svoj maksimum protiv Don Bosca, kao što bi to napravili i ovaj vikend da je bila utakmica. Pridržavamo se preporučenih epidemioloških mjera, odgovorni smo jedni prema drugima te se nadamo da ćemo ostati zdravi svi skupa. Situacija je takva kakva je, moramo se nositi s njom najbolje što možemo.
A kad sezona završi… tebi zapravo ne završi! Jer se prebacuješ na odbojku na pijesku. U njoj si također vrlo aktivna? Voliš li neki od ta dva srodna sporta više?
– Je da, članica sam Kluba odbojke na pijesku KOP Siget u Zagrebu i čim završi dvoranska sezona prebacujem se na pijesak. Jako volim odbojku na pijesku, ali volim i dvoransku, svaka ima svoje čari. Ljetna sezona je kraća pa iako uživam u turnirima tu mislim da imam još puno više mjesta za napredak. Iako ljudi misle da je to ista stvar, ovo su ipak dva različita sporta.
Kako si aktivna cijele godine moram te pitati misliš li da se u Hrvatskoj može živjeti od odbojke?
– Mislim da će se većina odbojkaša i odbojkašica, gotovo svi, složiti da nažalost ne može. Primanja u odbojci su jako niska pa svi oni koji to mogu igraju izvan Hrvatske po Europi i svijetu gdje je i to moguće, barem na neko vrijeme. Iako je odbojka najmasovniji sport na svijetu i Svjetska odbojkaška federacija ima više članica od FIFA-e, primanja su neusporediva, barem kod nas.
U skladu s tim, gradiš li paralelno neku drugu karijeru? Rekla si da studiraš…
– Da, studentica sam 4. godine Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Završila sam preddiplomski studij Biotehnologije te upisala diplomski studij Bioprocesnog inženjerstva na istom fakultetu. Zanima me kozmetika, proces izrade pa bi voljela malo dublje proučiti njezine čari, a ima ih jako puno. Struka je dosta širokog spektra, obuhvaća razna područja, među njima i kozmetiku.
Došla si u klub u ovoj pandemijskoj godini i sezoni, koliko si uspjela upoznati Karlovac? Kako su te primile djevojke u klubu?
– Jako dobro, cure u klubu su odlične, sprijateljile smo se praktički odmah, družimo se, nemam nikakvih prigovora. Karlovac mi se isto sviđa, nije mi to prvi susret s ovim gradom, uspjela sam ga malo istražiti i prije nego što sam odlučila ovdje igrati odbojku i mogu reći da mi se posebno sviđaju rijeke i kupališta, to mi je dosad bila i glavna asocijacija na Karlovac.
Upoznala si ekipu i u sportskom smislu, što misliš koliko može ekipa?
– Ne volim prognozirati, a isto tako ne volim nikoga ni dizati u nebesa niti hvaliti bez pokrića. Na kraju sezone ćemo vidjeti konačan poredak na tablici pa razmišljati dalje. Svaki sportaš igra da pobijedi pa tako i mi, idemo korak po korak pa šta bude bude, nadam se da ćemo mi biti ti koji ćemo na kraju slaviti, ali to tek treba ostvariti. Trener i uprava su nam velika podrška, voljela bih da im se odužimo, ali ima tu još dobrih ekipa koje sigurno planiraju isto.
Uz odbojku i fakultet imaš li vremena za druge stvari?
– Pa imam, uvijek se nađe vremena, jako sam društvena, volim ljude, volim druženja i sve što obuhvaća dobro iskorišteno vrijeme. Volim filmove i serije, volim šetati.. Nažalost, u ovo vrijeme neke su stvari zabranjene, ali uvijek postoje druge stvari kojima ih možemo zamijeniti.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr