I ako ne znate Antoniju Vučić, po svoj ste prilici bili na ovaj ili onaj način “dotaknuti” nekim od mnogobrojnih projekata na kojima je radila s karlovačkim udrugama. Oni koji je poznaju, znaju i da je rodom iz Petrinje pa je, iako bi bilo najbolje da se ta tema nikada nije ni pojavila, razgovor morao početi s tim kako je iz Karlovca, već po drugi puta, proživljavati teške petrinjske dane…
– Zapravo sam i u Karlovcu cijeli svoj život. Kao i u Petrinji. Nije nam Karlovac bio slučajna destinacija nakon okupacije Petrinje, već su i ranije svi školski praznici bili rezervirani za Karlovac i prijatelje i obitelj ovdje, a ostatak godine uz Petrinju i prijatelje i obitelj tamo. Poslije rata situacija se promijenila pa su vikendi postali petrinjski, a radni tjedan karlovački. Službeno sam Karlovčanka tek kojih 13 godina, ali ta “podvojenost” između ova dva grada obilježila je cijeli moj život, a traje i danas. I obožavam oba grada jednako.
Neizostavno je pitanje kako si proživjela ove dane…
– Mislim da nema osobe koju događaji od 28.12. naovamo nisu šokirali ili dirnuli. Roditelji nam više nisu živi, no i dalje u Petrinji imamo članove uže i šire obitelji, stan, prijatelje… Sestra je već u ponedjeljak odjurila tamo, odmah nakon prvog potresa, a suprug je s vatrogascima i K-9 timom te našim psom koji je potražni pas vatrogasac bio tamo već u utorak popodne, tako da sam ja morala ostati u Karlovcu, iako je sigurno bilo jako teško sve to gledati s daljine. Uspjela sam otići tek nakon par dana…
U Petrinji si živjela sve do rata? Može li se uopće usporediti 1991. i 2020./21.?
– Kao što sam rekla i poslije rata, stalno na relaciji
Karlovac-Petrinja i obrnuto. Te 1991. sam upisala faks
u Zagrebu i skoro odmah nakon mature došla k baki i dedi u
Karlovac. Moja sjećanja na ’91. su karlovačka, prva granatiranja,
opće i zračne opasnosti…trčanja u skloništa. Sestra i roditelji
bili su u Petrinji. Sjećam se užasnog osjećaja izgubljenosti
nakon što sam početkom rujna, pred sam pad Petrinje, posljednji
puta čula mamu kako mi na telefon govori da su se ona i tata
sklonili u hodnik u stanu i da su tenkovi ispred zgrade u
Gajevoj, ne mogu nikud i da ne zna gdje mi je sestra jer se još
nije vratila zbog pucnjave po cijelom gradu. Nakon toga, par dana
nisam znala ni gdje su ni što je s njima, jesu li uspjeli izaći
iz Petrinje. Nije bilo mobitela. Sličan osjećaj nemoći dogodio se
u utorak, 29.12. Zbog potresa neko vrijeme nisu radili telefoni i
nismo pojma imali što je s našima, jesu li svi u redu, gdje su
uopće.
Obje su priče teške i bolne, ali što se razaranja tiče mislim da
doista ni u ratu Petrinja nije bila uništena u ovakvoj
mjeri. Mislim da nam je svima ovo sada i emocionalno puno
teže palo.
U cijeloj tužnoj priči lijepa stvar je zaista nevjerojatan odaziv ljudi iz cijele Hrvatske, tako je bilo i u Karlovcu, već si godinama ovdje, ali jesi li očekivala baš tako ogroman angažman ljudi i u samom gradu i u odlascima tamo, jer mnogi su kao volonteri proveli tjedne u Petrinji, kao i Glini i Sisku?
– U jednom od priloga, više ne znam ni koje od televizija, iz Petrinje, prvih dana odmah nakon potresa, jedna mlada žena je rekla: “Ova pomoć i podrška koja stiže sa svih strana više nas je dirnula od sve ove nesreće”. Mogu samo ponoviti isto i zahvaliti svim prijateljima, kolegama, poznanicima koji su proteklih tjedana zvali, nudili pomoć, nesebično pomagali.
Spomenula si vašeg psa, koji je i potražni pas, kako to ide, je li to vaš osobni pas, koji se dresira za vatrogasce, ili je zapravo “vatrogasni” pas kojeg vi “čuvate”? Nažalost, i taj dio priče ima i svoju crnu stranu…
– Ne, psi su naši, Dejan (suprug, op.a.) je član K9 tima DVD Karlovac i tamo obavljaju treninge. A crna strana, da, nažalost imali smo slučaj s Rexom kojeg je nepoznati napadač pretukao i uginuo je, nema se tu što pametno dodati, bilo je teško i nažalost nikad nismo saznali tko je počinitelj i što se zapravo dogodilo. No, došla je Foxy i krenula Rexovim stopama, sada je već pravi pseći heroj, među prvima je bila u Petrinji, pomagala u traženju ljudi pod ruševinama…
U ovom teškom razdoblju ipak ima i novih dobrih vijesti, početak godine donio ti je i novi posao – Kinoklub Karlovac. Što ti je zapravo tamo zadaća? Iako vjerojatno nije tvoj sektor izravno, možemo li već sada potvrditi da će i ove godine biti Riječnog kina i tradicionalnih rujanskih festivala?
– Suradnja s Kinoklubom krenula je još prije dvije godine. Malo pomalo kristalizirali smo u kojem smjeru bi išla neka nadogradnja rada udruge i krajem 2020. odobren nam je treći projekt u godini dana. Rezultat je prva ikad zaposlena osoba u Kinoklubu, ispalo je eto da ću to biti ja. Posao mi je zapravo voditi ured, što bi značilo koordiniranje volontera, aktivnosti, osmišljavanje, zajedno s ostalima, novih projekata, olakšati im vođenje “papirologije” i niz drugih zadataka. Sve dosadašnje aktivnosti, pa i neke nove, planiramo provesti ove godine pa tako i Riječno kino, Four River Film Festival i Filmsku reviju mladeži, a nadam se i neke nove zanimljive stvari. Naravno, sve će ovisiti o pandemiji i epidemiološkim mjerama, odnosno hoće li ih biti i ako da u kojem obimu. Većina udruga je u 2020. dobro izbrusila online rad, od držanja edukacija, predstavljanja projekata pa do provedbe aktivnosti. Prilagodit ćemo se, svakako.
Zapravo, ovogodišnja promocija FRFF-a je već i krenula?
– Da, ovogodišnju promociju Four River Film Festivala započeli smo 9. siječnja u suradnji s British Film Institutom i uz organizatore nekoliko britanskih festivala. Putem Zooma sudjelovalo je preko 200 mladih filmaša, a koji su ujedno i polaznici edukacije “BFI Film Academy Lab”. Naše Ksenija Sanković i Sanja Zanki Pejić održale su im radionicu pod nazivom: “How to develop an effective film festival strategy for 2021!”, što je svakako najaktualnija moguća tema.
Radila si zaista u brojnim udrugama, možeš li se bez greške odjednom prisjetiti svih?
– Haha, mogu mogu! Službeno sam radila u njih pet s područja Karlovca, ali bilo je još jako puno njih s kojima sam surađivala kao nekakva podrška u rješavanju organizacijskih problema, pomoć kod financijskog vođenja i praćenja provedbe projekata, edukacija i dr. U jednom trenutku istovremeno sam vodila tri različita projekta u tri udruge. Nakon toga nema “teškog” projekta.
Postoji li neka koja ti je posebno ostala pri srcu? Sviđa li ti se ovako ili bi možda više voljela sad neki dugoročniji angažman? I ako bi – koju bi udrugu od dosadašnjih izabrala ako se nešto izdvaja?
– Sve udruge, točnije ljudi i timovi u njima su mi dragi na svoj
način. Sa svakim od njih, kada radite na nekom projektu, dijelite
i one dobre strane, kao i one izazovne strane u provedbi
projekta. Ključ je u dobroj komunikaciji, povjerenju i
suradnji, dogovoru. Mislim da je nekako iza mene to ostalo u
svakoj od organizacija u kojoj sam radila na
projektima. Dokaz tome je i da traje suradnja kroz neke nove
projekte i priče i godinama nakon što odem iz udruge.
Svi koji su izabrali provoditi projekte u civilnom sektoru
navikli su na tu mobilnost između organizacija i projekata. Poput
nekih “projektnih nomada”. Mobilnost vam pruža da se okušate u
raznim vrstama projekata u raznim područjima. Upoznajte puno
novih ljudi, stvarate nove mreže suradnje. Doslovno na nekim
projektima gledate kako dajete svoj doprinos da zajednica postaje
bolja ili bogatija za neku novu aktivnost, uslugu…
Kako uvijek ima i mudrih čitatelja koji znaju da nas Bill Gates želi otrovati cjepivima, a udruge su Soroševo maslo i podrivaju Hrvatsku, dok istovremeno ništa pametno ne rade, možda možemo i nabrojati neke stvari…
– Posebno me veseli što sam imala prilike kroz suradnju s kolegama pokretati neke stvari. Primjerice, u Udruzi osoba s invaliditetom Karlovačke županije sad već davne 2010. godine bila sam i tamo prva zaposlena osoba. Zajedno s Gogom i Maricom i ostatkom tima napisali smo i dobili prvi IPA projekt, a da je nositelj udruga osoba s invaliditetom. Tim projektom npr. uspostavili smo prijevoz specijalno prilagođenim vozilom za teško pokretne i nepokretne osobe u Karlovačkoj županiji. Nakon toga smo bili prva udruga koja je dobila projekt iz prvih ESF natječaja,a kojim su pokrenute radionice životnih vještina za osobe s invaliditetom. U Turbini promjena, kroz projekt na kojem je ova udruga prvi puta bila nositelj pokrenuli smo eko kamp za djecu i mlade na području Općine Plaški. U Carpe Diemu, kroz projekt Volonterska školica zajedno s partnerskim školama iz Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije pokrenuli smo Klubove volontera u školama. Svi oni su i danas aktivni, a bili su uključeni i u prikupljanje pomoći za potresom stradala područja. U Društvu “Zvono uz Kupu” bila sam dio tima koji je porinuo Žitnu lađu. Puno je toga u 11 godina rada u civilnom sektoru.
Trenutno si samo u Kinoklubu ili ima još suradničkih projekata?
– Uz Kinoklub u kojem sam zaposlena, trenutačno je u prvom planu i udruga DrONe. Zahvaljujući upornosti mlađih kolegica i kolega (Branimire Penić, Valentine Gambirože, Igora Kuštrebe, Katarine Tonžetić, Karle Cikojevć i Petre Foršek Koški) pokrenuli smo prije godinu dana jednu novu priču na području rada s mladima, neformalnim obrazovanjem i društvenim razvojem. Doduše sada više i nismo tako novi i od početne sedmorke DrONe je danas bogatiji za jako vrijedne volontere i nove članove. Vidjet ćemo kamo će nas to sve odvesti.
Onako ugrubo rečeno pisanje i provedba projekata su ti neki glavni zadaci po udrugama, koliko misliš da su same udruge “potkovane” po tom pitanju? Koliko dobro koriste sve raspoložive fondove i natječaje, što domaće, što EU?
– Ovo je tema o kojoj bih mogla puno govoriti. Što se tiče naših lokalnih udruga, mislim da se možemo pohvaliti sa dosta velikim brojem onih udruga koje uspješno povlače europska sredstva i koje su izvan okvira Karlovca i naše županije prepoznate kao dobri i kvalitetni partneri na projektima. Samim time generiraju nova radna mjesta, pružaju neposredne važne usluge u zajednici. Čine promjene. Krajem 2012. kolegica Marijana Hadžić i ja uspjele smo prikupiti rezultate rada na projektima u udrugama za osobe s invaliditetom okupljenima unutar županijskog Saveza. Do tada se time nitko nije bavio. Devet udruga u periodu od jedva dvije godine 2011.-2012. povuklo je čak 9,6 milijuna kuna EU sredstava, zaposlilo 190 osoba, od čega su 90% zaposlenih činile žene iz skupine teško zapošljivih osoba. Bilo bi zanimljivo vidjeti podatke za sav civilni sektor s područja Karlovca i županije u periodu od 10 godina.
Znači, situacija je odlična?
– Uvijek može i bolje. Ono na čemu bi još dosta trebalo poraditi je provedba. Nerijetko udruga prihvati izazov, napiše super projekt, dobije ga i onda nastanu problemi. Nisu to samo problemi udruga. Većina radionica na temu projekata naglasak stavlja uglavnom na planiranje samog projekta, razradu aktivnosti i ispunjavanja prijavnih obrazaca. No, provedba projekta, osobito financijsko upravljanje, upravljanje projektnim timovima, izvještavanje, provedba postupaka nabave područja su na kojima puno organizacija još uvijek treba edukacije i podršku.
Dugo si bila i u novinarstvu, fali li ti imalo ili si sretna što si se riješila te strahote?
– Mislim da mi to nikada neće prestati nedostajati. Na svaki zvuk sirene ili ako naletim na neku zanimljivu priču imam poriv odjuriti na teren i “nalupati” novinarski tekst. Još uvijek me dosta njih povezuje više s tim poslom nego ovim sada. Nerijetko mi i javljaju dobre teme. S druge strane, rad na projektima idealan je spoj kreativnosti i relativno manje stresnog i normalnijeg radnog vremena.
I na kraju, pitanje svih pitanja, o kojem ovisi sve ikad… Banija ili Banovina?
Stvarno!? Ovo mi je kao da moram izabrati između Morpheusove plave ili crvene tablete! Ali znaš šta, evo ovako, ako “rezultati” istraživanja ove životno važne teme znače da ljudi tamo, na području pogođenom potresom, neće morati čekati idućih 25 godina da im se životi vrate u normalu, prije svega da im se brzo i kvalitetno obnove kuće, onda može i Banovina. Za nas koji smo odrastali u Petrinji bila je i bit će Banija.
Poruka za kraj?
– Vratite grafit “53nja” koji je bio na zgradi VTŠ-a, baš mi fali haha!
Razgovarao: Darko Lisac