Magistra primarnog obrazovanja i učiteljica, dramska pedagoginja, folklorna voditeljica i koreografkinja, pjevačica… sve to je Danijela Jurac. Osim, dakako, onima čije mališane poučava u Područnoj školi Hrnetić ili u Umjetničkoj udruzi Lepeza, široj javnosti svakako je najpoznatija kao stalna članica popularnih i cijenjenih Singrlica, a uskoro bi to trebala postati i po svom novom projektu koji zadire u staroslavensku mitologiju. U razgovoru ćemo vam ga pobliže predstaviti, a za početak poručit ćemo vam da do ovog sjajnog i vrijednog CD-a možete doći u Paviljonu Katzler, ili pak uplatom na račun UO Lepeza. Prvi spot možete, pak, pogledati OVDJE.
Za početak, kao uvod – kako bi jednom posve neupućenom čitatelju ukratko predstavila “The Mith”? Što je “The Mith”?
– The Mith je naziv glazbene priče koja se temelji na staroslavenskoj mitologiji. Pomoću folklornih pjesama koje nam je pomogao pronaći prof. Ivica Ivanković, ispričali smo priču o vjerovanjima starih Slavena, kako i zašto je došlo do promjena godišnjih doba. Priča počinje u proljeće, jer je tad starim Slavenima i počinjao godišnji ciklus, i razvija se kroz ljubavni odnos Ivana i Mare. Sedam pjesama je spojeno i one teku jedna u drugu i zadnja završava s početkom prve tako da se sve može slušati u krug.
Tko je sve radio na cijeloj priči? Je li startna ideja samo tvoja ili zajednička?
– Početna ideja bila je moja, ali kako to već biva, zajedno smo jači, pa su od ideje do krajnjeg koncepta uz mene bili Tomislav Jozić i Marina Petković Liker. Nas troje bismo se našli i svaku pjesmu rastavili do temelja i gradili novu. “Senjicu senjala” smo radili gotovo godinu dana. Bilo nam je bitno da pjesme prikazuju atmosferu i psihološki trenutak lika Mare u situacijama u kojima se kroz ovu mitološku priču našla. Mara nam je svojevrsna alegorija današnje žene, od nevine do snažne i neovisne. Glazbu su odsvirali uz Tomislava Jozića (klavijature) i Bernard Mihalić (bas gitara), Sergej Žerajić (gitare) i Goran Štrbac (bubnjevi). Singrlice su svojim pjevanjem upotpunile dvije pjesme i pridonijele atmosferi albuma.
Je li, prema tvojim saznanjima, bilo sličnih poduhvata u hrvatskoj glazbi? Dakle, konkretno što se tiče baš slavenske mitologije i uobličavanja iste u konceptualni album?
– Prema mojim saznanjima mnogi pjevači etno glazbe su se u nekom trenutku svog stvaranja dotakli i slavenske mitologije. Neki svjesno, neki slučajno. Bilo je i pravih istraživanja na tom području, ali ovakav konceptualnih, ne. Kako se ne radi o komercijalnom pristupu glazbi moraš biti pomalo lud krenuti u tom smjeru. Folklor i etno su na marginama zanimanja javnosti, a ovo je još dalje od nekog mainstreama. Što ne znači da nije vrijedno pažnje, dapače. Koncept je višeslojan, i nije za jednostavno, površno slušanje.
Imaš li već neke povratne informacije o tome kako je šira publika prihvatila prvi spot i sam album?
– Prema prvim informacijama spot je jako lijepo prihvaćen. Drugačiji je, kao i skladbe na albumu. Na spotu je radila mlada ekipa Izvan fokusa, režirao ga je moj bivši učenik, Marko Kekić, pri čemu sam višestruko ponosna. U originalu skladba traje osam minuta, a mi smo je ipak morali svesti u okvir koji je prihvatljiviji gledateljima. Album je potrebno slušati u cijelosti, koncentrirano i angažirano. Za to treba odvojiti 45 minuta mira. Oni koji ga tako slušaju osjete sve nijanse koje smo htjeli prikazati, svaku atmosferu i emociju. Neki su komentirali da ne vjeruju da je ovakav projekt nastao u Hrvatskoj, što mi je posebno drago jer ljudi znaju u kakvim uvjetima radimo, od novčane podrške na dalje.
Je li ovim albumom priča i zaokružena, ili u budućnosti vidiš i svojevrsne nastavke?
– Ovaj album je zaokružena priča u jednom smislu, ali nastavaka može imati bezbroj. Od suradnje s KAfotkom i fantastičnim fotografom Dinkom Neskusilom koji prati promjenu Mare kroz godišnja doba te planiranom izložbom tih fotografija, postavljanjem predstave, održavanjem seminara i radionica o slavenskoj mitologiji.
Također, što se tiče spota koji je i sam po sebi jedna priča, vjerojatno bi svih sedam pjesama s albuma moglo doživjeti i svoju video prezentaciju – hoće li?
– Moja ideja je u startu bila postaviti predstavu. U kakvom obliku, to ćemo još vidjeti. No, svakako planiramo snimiti i još barem jedan spot.
Na albumu gostuju i Singrlice, kako Singrlice preživljavaju ovo pandemijsko vrijeme? Jeste li radile na nečem novom, kako vam je bez koncerata i javnih nastupa?
– Imale smo probe s maskama i razmakom koliko god je to dugo bilo moguće. Trenutno radimo na novom albumu sa Sudar Percussionima, karlovačkoj publici poznatima po suradnji s Chorus Carolostadienom (kao i sjajnom koncertu u Šancu, op.a.), tako da učimo prema notama koje su nam poslane i pripremamo vokale kod kuće. Jedva čekamo da se život vrati u normalu.
Tvoja druga velika preokupacija je UO Lepeza, koliko je na nju utjecala pandemija? Imate li dozvolu za okupljanja, probe… ili ste trenutno na čekanju?
– Lepeza je imala probe kao i Singrlice, do posljednjeg časa. Hvala Bogu, nitko od djece nije se zarazio. Imali smo maske, što je bilo iznimno teško za pjevanje i plesanje. Djeci nedostaju probe, dramske igre, druženja.
Što Lepeza danas sve nudi djeci? I kako si zadovoljna samim odazivom, ima li interesa? Postoji li razlika između vremena prije evo skoro već 15 godina kada je osnovana i danas, ili je jednak broj djece zainteresiran?
– Djeca u Lepezi mogu sudjelovati u radionicama dramskog odgoja koje vode Bogdanka Conjar i Matilda Marković, vrsne dramske pedagoginje. Folklorne radionice vodim ja, a od ove godine imamo novinu da smo u suradnji s Folklornim ansamblom Matija Gubec, pri čemu ćemo predstavljati odgoj novih generacija plesača/pjevača, isprva za njihov B ansambl, a poslije i za A ansambl.
Kako si se zapravo našla u svemu tome u samom početku? Folklor, pjevanje… postoji li neka obiteljska tradicija ili si posve sama osjetila interes i ljubav prema svemu tome?
– Folklor je i u moje doba imao stigmu “time se bave seljačine”. Kad je FA Matija Gubec u našoj školi održao audiciju, ja nisam prošla. Taj neuspjeh na audiciji me samo ponukao da nastavim to smatrati nedovoljno vrijednim moje pažnje. I jednog vrućeg ljetnog dana u 8. razredu sam otišla s prijateljicom na probu, jer nisam znala što bih sa sobom, a kako nisam baš vična sjedenju na miru, ustala sam i krenula plesati s njima. I zaljubila se. A pokazalo se i da nisu baš bili u pravu glede mojih (ne)sposobnosti. Sa 17 godina sam bila na svojoj prvoj turneji i to u SAD-u. Folklor je za mene spoj svih umjetnosti koje volim, pjevanja, plesa, dramske umjetnosti, likovnosti u nošnjama, običajima koji su bogati pričama. Izvrstan je za odgoj i razvoj mnogih sposobnosti i vještina.
Ukoliko postoje već neki planirani projekti i ideje, što nas ove godine očekuje od Singrlica i Lepeze (jasno, ovisno o situaciji)?
– Kao što sam spomenula, Singrlice planiraju snimiti novi album sa Sudar Percussion Ensembleom i to nam je glavni projekt ove godine. A, Lepeza snima dječji lutkarski film i izdaje slikovnicu prema glazbenoj priči “Paunice lijepe ptice” koju su djeca snimila u suradnji s Ninom Pavlekovićem iz Zorin doma.
Opet vezano uz pandemiju, učiteljica si razredne nastave, djeca od 1. do 4. razreda ipak idu u školu, pretpostavljam da ti je to draže nego online nastava? Kako klinci sve ovo prolaze, misliš li da cijela situacija utječe na njihovo obrazovanje?
– Direktna nastava se ne može uspoređivati s online nastavom. Bitna je izravna komunikacija u radu, povratna informacija i njima i meni. Moj razred se među prvima vratio u školu nakon prvog zatvaranja, jedva su dočekali. Vjerujem ipak da djeca to sve lakše podnose jer im je fokus na drugim stvarima, a u školi se ipak mogu družiti sa svojim vršnjacima. Što se mogućnosti obrazovanja tiče, uvjeti su nejednaki u čitavoj Hrvatskoj. Neke škole su prema opremi u prvoj polovici prošlog stoljeća, a neke su suvremeno opremljene, u nekim školama je broj djece u razredu gotovo 30, u nekima 1. Ja u svom razredu uživam, i toliko ih hvalim da vjerojatno svima oko sebe idem na živce. U područnoj sam školi pa su mi uvjeti rada fantastični. Mogu se posvetiti svakom djetetu i to je jako dobar osjećaj. Svaki učitelj nastoji dati najviše od sebe, ali i mi se jako razlikujemo, tako da bih samo o školi mogla pričati satima…
Čini se da ti je život poprilično ispunjen. Što radiš kada svih tih obaveza nema?
– Život doživljavam kao igru i ona igra koja me trenutno zaokupi preuzme moj fokus do kraja. Pa jedno vrijeme intenzivno slikam, drugo mahnito piskaram, treće radim tehničke vježbe pjevanja (na opće zgražanje moje okoline), a četvrto sam si umislila da ću trčati “Cenera” (a uvjerljivo sam najsporiji trkač na atletskoj stazi, ako se ta moja brzina može nazvati trkačkom). Onda si umislim da sam chef u vrhunskom restoranu pa nakuhavam. U svakom slučaju, uživam u kreiranju novih stvari pri čemu često iznenadim samu sebe, s dobrim ili lošim ishodom!
Razgovarao: Darko Lisac
FOTO: Dinko Neskusil / KAfotka.net