Mlada karlovačka magistra psihologije Petra Sutlić bila je među onima koji su od prvih trenutaka nakon katastrofalnog potresa na području Sisačko-moslavačke županije bili na terenu, iako u javnosti pomalo u drugom planu. Njena struka u posljednje je vrijeme i dodatno važna u “novonormalnim” okolnostima pandemije koronavirusa, koje je u Hrvatskoj i dodatno pogoršao potres.
Koja ti je uža specijalizacija? Jesi li odmah zaposlena ili si još u potrazi za poslom?
– Studirala sam psihologiju na Hrvatskim studijima pri Sveučilištu u Zagrebu i diplomirala sam 2018. godine. Na zadnjoj godini faksa sam postepeno razvila interes za granom organizacijske psihologije te sam studentski krenula raditi u Adeccu, agenciji za posredovanje pri zapošljavanju kao Asistent za traženje i selekciju. Kako je glavna zadaća mog odjela bila spojiti klijenta (kompanije iz vrlo različitih djelatnosti) s kandidatom koji ispunjava sve zahtjeve i očekivanja radnog mjesta klijenta, uvidjela sam važnost pregovaranja u dogovaranju uvjeta i s naše strane kao agencije, i sa strane klijenta i kandidata. Tako mi je spontano došla i ideja za temu diplomskog rada – “Sklonost pregovaranju s obzirom na osobne čimbenike”. Dodatni interes za tu temu je proizašao iz rezultata prijašnjih istraživanja koja su pokazala kako bi se razlikom u pregovaranju između muškaraca i žena mogla objasniti i razlika u zaradi s obzirom na spol koja je prisutna u velikom broju zemalja diljem svijeta. Ubrzo sam krenula u razradu i realizaciju teme pod mentorstvom profesora Tonija Babarovića te sam provela prvi eksperiment u Hrvatskoj na tu temu. Nakon nekoliko mjeseci rada na eksperimentu i pisanja diplomskog, uspješno sam obranila rad.
I dalje radiš u Adeccu?
– Po diplomiranju sam u Adeccu prešla na poziciju Konzultanta za traženje i selekciju te karijerni i organizacijski razvoj čime sam dobila veći spektar odgovornosti i, osim selekcije i traženja, počela sudjelovati i u razvojnom dijelu održavajući treninge na temu komunikacije, upravljanja vremenom i slično. Nakon dvije godine agencijskog rada, otvorila se prilika za rad u internim ljudskim potencijalima u najvećom hrvatskom lancu ljekarni, Ljekarnama Prima Pharme. Priliku sam prihvatila i evo, uskoro će biti šest mjeseci od promjene. Interni ljudski potencijali se uvelike razlikuju od agencijskog rada jer je opseg odgovornosti različitiji i osim selekcije i zapošljavanja te razvojnog dijela postoji još veliki broj procesa i aktivnosti koji se provode s ciljem povećanja zadovoljstva zaposlenika. Iako sam po završetku studija i začetku profesionalnog rada pokušala izgraditi neku rutinu i, nakon 18 godina obrazovanja, prilagoditi se novom načinu života, i dalje svakodnevno učim i razvijam svoje vještine. Smatram da je to iznimno važno za svaku osobu koja radi na osobnom rastu i razvoju, a posebno za psihologe s obzirom da današnji ubrzani način života zahtijeva veliku razinu psihičke otpornosti i fleksibilnosti, a psiholozi su ti koji trebaju i mogu podignuti svijest i educirati ljude o tome.
Kako je došlo do tvog odlaska na potresom pogođena područja?
– Odmah nakon potresa Gradsko društvo Crvenog križa Karlovac oformilo je mobilni tim za psihosocijalnu pomoć osobama s područja pogođenog potresom koji je svakodnevno izlazio na teren u razdoblju od 1. do 31. siječnja, no ja sam poziv za sudjelovanje zapravo dobila preko Društva psihologa Karlovac i odmah sam ga prihvatila jer, u jeku svih neugodnih emocija koje su tada u meni bile prisutne zbog patnje ljudi s tog područja, imala sam osjećaj da, osim donacijama, na ovaj način mogu dodatno pridonijeti dobrobiti tih ljudi.
Jeste li imali konkretne skupine koje ste obilazili, ili ste imali neke lokacije na kojima su drugi mogli potražiti vas?
– Naš tim za psihosocijalnu podršku u kojem je bilo 20-ak volontera s područja Karlovca radio je na području Gline. Svakodnevno bi se oformio manji tim od 4 do 5 osoba koje su izlazile na teren i često se radilo od ranog jutra do večernjih sati. Riječ je o mobilnom timu, dakle mi smo obilazili kućanstva u Glini i okolnim selima te osobe u organiziranom smještaju u Drvnom centru Glina i Top-Termama Topusko s ciljem psihosocijalne i prve psihološke pomoći.
Pretpostavljam da ne treba ni pitati u kakvom su stanju bili ljudi… kako im se pomagalo?
– Naravno, veliki broj ljudi je nakon potresa bio u stanju šoka i traume, posebice zbog toga jer je riječ o osjetljivoj skupini stanovnika s obzirom na traume proživljene tijekom rata, a tu je i ekonomska situacija koja je za ljude s tog područja vrlo nepovoljna što dodatno utječe i na psihološki aspekt. Kroz prvu psihološku pomoć radilo se na normalizaciji neugodnih emocija i stanja poput zabrinutosti, straha i tjeskobe te se pažnja pokušala usmjeriti na pozitivne stvari i događaje. Kako je većina stanovništva s tog područja starije životne dobi i žive sami, već i sam dolazak i ljudski kontakt su za neke od njih bili od velikog značaja. Moram priznati da neke dane nije bilo nimalo lako; čuješ sve te tužne priče i odjednom te preplave razni osjećaji poput tuge, ljutnje, frustracije i nemoći. Pogotovo jer vidiš koliko su ti ljudi, bez obzira na lošu ekonomsku situaciju, skromni pa su tako često odbijali hranu i ostale potrepštine jer su smatrali da je nekom drugom to potrebnije nego njima. Iako je cijelo to iskustvo bilo vrlo intenzivno i za nas volontere, usmjeriš se nekako na sve ono dobro što se dešava pa ti tako svaki osmijeh koji dobiješ puno znači. Evo recimo primjer jedne starije gospođe koja je u Topusko došla iz staračkog doma u Petrinji samo s onime što je imala na sebi u tom trenutku. Njoj je za hodanje bila potrebna hodalica te, kako ju nije imala je od dolaska u hotel samo ležala što joj je dodatno pogoršavalo i fizičko i psihičko stanje. Na sreću, uspjeli smo u donacijama pronaći jednu hodalicu i kada sam ju odnijela, gospođa je počela plakati od sreće. Također, kroz ovo sam iskustvo upoznala divne volontere, naše Karlovčane koji su bez razmišljanja svoje slobodno vrijeme poklonili onima kojima je to bilo najpotrebnije. Svakako bih pohvalila i našu koordinatoricu Sandru Lovrić Rupčić koja je uložila puno energije, truda i vremena u organizaciju timova i podršku ljudima pogođenim potresom ali i nama volonterima kada bi imali potrebu za emocionalnom podrškom. Iako je mobilni tim na terenu bio u razdoblju od mjesec dana, napravilo se zaista puno toga.
No, ni sada vaš posao nije završen?
– Nije, ali više nismo na terenu. Nakon 31.1. su za područje Gline zaduženi mobilni timovi iz drugih područja Hrvatske, a mobilni tim s područja Karlovca obilazi obitelji koje su s područja pogođenog potresom smještene u Karlovačkoj županiji te se nekim određenim obiteljima nastavlja pružanje pomoći kao vid praćenja.
Što se pokazalo kao najveći problem u samom djelovanju? Koliko je Hrvatska bila spremna na sve što se dogodilo?
– Mislim da smo u posljednjih godinu dana u kojima se desio lockdown, potres u Zagrebu i potres na području Gline, Petrinje i Siska svi imali priliku steći dojam o tome što bi moglo biti bolje i drugačije. Teško je izdvojiti samo jedan problem koji bi, da se riješi, poboljšao kvalitetu života svima, a posebno onima pogođenim krizom. Kod nas su problemi isprepleteni kroz različite razine i sfere društvenog djelovanja ali ono što nikako ne bi bilo na odmet je imati spremnu strategiju i obučene ljude koji bi mogli djelovati odmah nakon što se ovakva neka situacija desi. Pohvale bih svakako usmjerila na one koji su u sklopu lokalnih organizacija, društava i udruga ali i samoinicijativno priskočili u pomoć najpotrebitijima jer, koliko god razina sigurnosti koja dolazi od strane raznih institucija nije dostatna, toliko je lijepo znati da ima ljudi kojima su dobrota i spremnost za pomoć vodilje u svakodnevnom životu.
Uz sve to već smo godinu dana u stanju pandemije, misliš li da se u društvu općenito dovoljno spominje taj psihološki aspekt pandemije, što kroz brige, strahove i slično zbog same bolesti, a što zbog one vezane uz epidemiološke mjere, zabrane, promjenu načina života…?
– S jedne strane mislim da se može bez pretjerivanja reći da se radilo zaista puno, ali naravno da postoje i problemi. Što se tiče tih boljih strana, od početka pandemije psihološka su društva diljem Hrvatske aktivno radila na podizanju svijesti o psihološkom zdravlju i potencijalnoj mogućnosti njegova narušavanja uslijed epidemioloških mjera, ali i straha od zaraze. Kako je vrijeme odmicalo, aktivnosti vezane za psihološko zdravlje su se znatno intenzivirale. Po društvenim su se mrežama dijelili letci i tekstovi o nošenju sa situacijom uzrokovanom pandemijom, davali su se praktični savjeti kako olakšati simptome anksioznosti i stresa, kako pomoći djeci i objasniti im što se dešava i sl. Počela se podizati svijest o povećanju stope obiteljskog nasilja i porastu psihičkih smetnji uslijed ograničavanja raznih aspekata društvenog života. Psiholozi su držali besplatne webinare na temu očuvanja mentalnog zdravlja za sve skupine ljudi; studente, radnu populaciju, zdravstvene radnike, roditelje itd. Ubrzo su otvarane i telefonske linije za pružanje psihološke podrške. Zaista se puno toga radilo s ciljem da informacije o psihičkom zdravlju dođu do svakoga. No, unatoč tome, i dalje postoje skupine do kojih te informacije nisu uspjele doći primjerice kućanstva koja nemaju Internet ili se njime ne koriste. Također, bez obzira što se mnogo toga pozitivnog napravilo, tema o psihološkom zdravlju je i dalje na neki način tabu u našem društvu tako da smatram da se uvijek može i treba raditi još na tom području kako bi se povećala svijest o njegovoj važnosti.
Može li se govoriti o djeci kao najugroženijima kada su u pitanju psihološke posljedice pandemije i kako se njima pristupa?
– Djeca su svakako jedna od najugroženijih skupina posebice ako govorimo o djeci koja odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima u kojima je prisutno emocionalno i fizičko zlostavljanje i zanemarivanje, a koje se intenziviralo uslijed ograničavanja društvenih aktivnosti i zatvaranja ljudi u svoje domove. Često su takvoj djeci škola i prijatelji izlaz iz situacije koju imaju kod kuće pa je zatvaranje škola uvelike negativno utjecalo na njihovo psihološko zdravlje. Također, tu su i djeca koja kod kuće nemaju adekvatne uvjete za održavanje online nastave i ona djeca koja ne dobivaju dovoljnu podršku roditelja oko školskih aktivnosti, ali i djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima su odrasli vrlo zabrinuti zbog situacije i iskazuju znakove psiholoških smetnji koje onda prenose na njih. Druženje s prijateljima i socijalizacija u školi i izvan nje od velikog je značaja za djecu i njihov rast i razvoj. Psiholozi su se aktivirali i po tom pitanju pa se tako radilo dosta na povećanju svijesti o tome kako djeca doživljaju ovakvu situaciju, davali su se praktični savjeti za roditelje, promovirale su se telefonske linije za djecu i roditelje i sl. No, slično kao i s psihičkim zdravljem odraslih, tema psihičkog zdravlja djece i povećanje njegove važnosti u društvu također ima još puno prostora za rad i unaprjeđenje.
Postoje li eventualno neki dobri primjeri iz drugih zemalja koji bi se mogli lako pokrenuti i kod nas, ali još nisu?
– Imam dojam da se odmah početkom prvog vala pandemije počelo dosta raditi na osvještavanju važnosti psihičkog zdravlja i da se jako velik broj stručnjaka aktivirao. Možda je moj dojam previše subjektivan, jer sam okružena psiholozima i ostalim stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja pa svakodnevno nailazim na tekstove i videe na tu temu, jer ponekad u komunikaciji s ljudima drugih struka primjećujem da su njima informacije po pitanju psihološkog zdravlja nepoznate i da, unatoč tome što imam dojam da je Internet prepun takvih informacija, oni jednostavno ne znaju kako do njih doći što znači da i dalje ima prostora za napredak i da se aktivnosti po tom pitanju trebaju konstantno provoditi. U prilog tome ide i činjenica da se, unatoč brojnim aktivnostima provedenim u svrhu očuvanja psihičkog zdravlja, broj osoba s anksioznosti i paničnim napadajima povećao što ukazuje na to da često nije dovoljno reagirati kada se neka stresna situacija dogodi već da o psihičkom zdravlju treba razmišljati puno ranije kako bi se izgradila otpornost i kako bismo u situaciji visoke razine stresa smanjili vjerojatnost neugodnih reakcija.
Što se tiče drugih zemalja, nekako su, kako se epidemija postepeno širila iz zemlje u zemlju, stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja preslikavali modele onih zemalja u kojima je pandemija već bila prisutna na svoje društvo u kojem je pandemija bila tek u počecima. To je rezultiralo vrlo sličnim akcijama psihologa diljem svijeta iako je intenzitet tih akcija uvelike ovisio o dostupnim resursima odnosno ulaganju države u aspekt očuvanja mentalnog zdravlja. Sjećam se kako sam negdje pročitala da u Uzbekistanu prikazuju TV reklame na temu osvještavanja važnosti psihičkog zdravlja te kroz njih ljude usmjeravaju na pozitivne stvari poput obitelji koja je u njihovoj društvu vrlo visoko rangirana po važnosti i često u jednom kućanstvu žive tri generacije. Možda ne bi bilo loše da se i na našim televizijskim programima poveća količina sadržaja na temu psihičkog zdravlja.
Kome se može obratiti netko tko osjeća probleme iz bilo kojeg od navedenih razloga? Postoje li konkretne službe u ovom razdoblju?
– Postoji velik broj linija na koje se mogu obratiti ljudi kojima je teško nositi se s nelagodnim emocijama bez obzira na razlog njihova nastanka. Hrvatska psihološka komora je, u suradnji s Hrvatskim psihološkim društvom i županijskim psihološkim društvima, aktivirala Mrežu telefonskih linija za psihološku pomoć te se na stranici komore mogu pronaći brojevi tih linija. Hrvatski Crveni Križ je također otvorio brojeve za pružanje psihosocijalne pomoći, a Zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar je otvorio brojeve za telefonsku pomoć zdravstvenim radnicima. Pokrenute su i brojne platforme koje nude besplatnu on-line psihološku podršku i savjetovanje, a velik broj psihoterapeuta održava on-line psihoterapiju. Dostupnost pomoći je velika i od nje nas dijeli samo nekoliko klikova pa potičem sve da je iskoriste jer nekad puno znači i to da nas netko samo posluša i bude tu za nas par minuta.
I izvan samog konteksta pandemije i potresa, u društvu često vlada stigma prema psihičkim bolestima i psihičkim poteškoćama – fizička bolest izaziva sućut i empatiju, psihička se često smatra izmotavanjem ili slabošću… postoje li pomaci na tom planu?
– Da, na žalost u društvu i dalje postoji stigma po pitanju psihičkih poremećaja i smetnji i to je nešto s čime se stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja konstantno bore. Pomaci su se kroz godine desili u pozitivnom smjeru ali su ti pomaci vrlo mali i još puno toga treba biti napravljeno da dođemo do razine da se o psihičkom zdravlju priča jednako koliko i o primjerice fizičkom zdravlju. Iako se stručnjaci trude kroz razne kanale i alate informirati javnost o psihičkom zdravlju, destigmatizacija ovisi i o resursima koje država ulaže područje psihičkog zdravlja pa ako pogledamo da u nekim europskim zemljama trošak psihičkog zdravlja iznosi više od 5% njihovog BDP-a možemo zaključiti kako imamo još dalek put za prijeći.
Slijedi nam Tjedan psihologije, ovog puta u virtualnom obliku, što sve i na koji način mogu poslušati zainteresirani?
– Tako je, Tjedan psihologije nam ove godine dolazi u nešto drugačijem obliku, prilagođenom trenutnim epidemiološkim mjerama. Sama manifestacija pokrenuta je s ciljem da se psihologiju približi i predstavi zajednici te da pokaže sva širina uključenosti psihologijske teorije i prakse u život pojedinca i zajednice. U organizaciji Društva psihologa Karlovac ove godine bit će moguće poslušati tri predavanja: u ponedjeljak u 18 sati profesorica psihologije Tatjana Farkaš Radočaj drži predavanje na temu “Postizanje samokontrole te psihološka zaštita”, u srijedu u 18 sati će magistra psihologije Ivana Barić pričati o anksioznosti i panici, a u četvrtak u 18 ću se ja malo odmaknuti od tema pandemije i potresa te ću pričati o pregovaranju i čimbenicima koji stoje u njegovoj pozadini i koje treba imati na umu kako bismo iz situacije pregovaranja izašli s pozitivnim ishodom. U predavanju ću se dotaknuti i utjecaja pregovaranja na razliku u zaradi između muškaraca i žena što smatram vrlo važnom temom u današnje vrijeme o kojoj se malo govori.
Još kao gimnazijalki velika ljubav bila ti je fotografija, izlagala si na nekoliko izložbi, imaš li još vremena za taj hobi?
– Joj, to mi je malo bolna točka. Nekako sam kroz fakultet u nedostatku vremena zanemarila taj hobi zbog čega mi nekada bude žao, ali u zadnje vrijeme sve više razmišljam kako bi mu se voljela vratiti. No, s vremenom su se razvili i neki drugi hobiji poput vrtlarstva i šivanja tako da uvijek nađem aktivnost za ispuniti slobodno vrijeme.
Bila si i volonterka na Riječnom kinu, tu se pak ekipa često okuplja iz godine u godinu, jesi li i ti među njima?
– Nažalost i to je bilo jednokratno, samo sam jedno ljeto volontirala i kasnije mi se uvijek nešto poklopilo da nisam bila u mogućnosti pridružiti se. Ali, iako ne sudjelujem u okupljanjima, znam dosta drugih volontera pa onda na taj način čujem o raznim dogodovštinama i divnim stvarima na kojima rade i na taj način čine Karlovac još ljepšim.
Naišao sam na informaciju da si držala predavanje o znakovnom jeziku, je li to isto neki od aspekata koji se rade na studiju ili je to skroz drugi interes?
– Znakovni jezik je nešto skroz nevezano za fakultet i to sam upisala kao dodatnu aktivnost jer mi je takav oblik komunikacije oduvijek bio zanimljiv. Učila sam ga tijekom studiranja dvije godine odnosno četiri semestra ali kako nemam prilike koristiti se njime, neke pojmove zaboravim pa ih se s vremena na vrijeme moram prisjetiti prelistavajući knjige. Često se ljudi iznenade kada im kažem da svaki jezik ima svoj znakovni jer dosta ljudi smatra kako postoji samo jedan univerzalni znakovni jezik.