Predsjednik Speleološkog društva Karlovac i dopredsjednik Hrvatskog speleološkog saveza, kojem je, pak, na čelu još jedan Karlovčanin (Neven Šuica), Dinko Stopić, samo nastavlja tradiciju istaknutih Karlovčana u vrhu hrvatske speleologije, a posebno se ističe kao jedan od najcjenjenijih svjetskih speleo-fotografa. Iako se sama aktivnost odvija u prirodi, pandemija je utjecala i na njihove aktivnosti, štoviše da nije pandemije možda ne bi, barem ovog tjedna, bilo niti ovog razgovora…
– Da, evo, da nema pandemije sada ne bismo razgovarali, jer bih bio s ekipom na Plitvicama, gdje smo planirali istraživati područje upravo ovog vikenda. No, iz različitih razloga povezanih s koronavirusom morali smo to odgoditi. Također, utjecaja ima, iako mnogi misle da je naše djelovanje posve nesputano mjerama. S jedne strane i površno gledano jest, jer možemo otići u neku jamu, jednako kako planinari mogu otići na planinu, ali tu se pojavljuju drugi problemi, jer ne smiju raditi planinarski domovi, a često nije baš ni prikladno ni moguće otići na put, istraživati satima, i odmah se vraćati kući, prava istraživanja često i traju barem cijeli vikend.
Jesu li propala neka veća istraživanja zbog pandemije?
– Jesu nažalost, jedno od većih koje možemo spomenuti je istraživanje jame Đelalije u Hercegovini, pored Mostara. Nažalost, bilo kakva inozemna ekspedicija je u ovom trenutku krajnje rizična i gotovo nemoguća, jer nikom od nas speleologija nije posao niti je to nešto od čega živimo i ne možemo si priuštiti samoizolacije, karantene i slično.
A, postoje li planovi koje se još nadate ostvariti?
– Svakako, ima i njih, vjerujem da će se situacija s dolaskom toplijih mjeseci ipak smirivati i da ćemo moći obaviti neke planirane aktivnosti, prije svega kamp na Velebitu, a zatim i potragu za jednom jamom na Kapeli, o kojoj postoje vrlo zanimljivi zapisi iz 1961. godine, no nakon toga nije istraživana. Već smo bili na tom terenu, no pokazalo se da su koordinate vjerojatno malo netočno upisivane i trebat ćemo ponovno krenuti u potragu.
Koliko članova ima u društvu, ima li među mladima interesa za speleologiju?
– Zaista aktivnih članova je petnaestak, a ima još nešto onih koji su povremeno aktivni. Što se mladih tiče, nažalost situacija nije dobra, svi smo svjedoci da su danas klinci često preokupirani modernim tehnologijama i društvenim mrežama, da ih je teško privući u neku aktivnost i to trpimo i mi. Zato smo u ovom trenutku i prestali s održavanjem speleološke škole.
Nije bilo interesa?
– Je, ali od toga nije bilo koristi. To je dosta čudna stvar, na školi je obično bio sasvim zadovoljavajuć broj polaznika, ali nakon što bi prošli kompletan program i dobili diplome, većinom se više ne bi pojavljivali. Oni koji ostanu zainteresirani, pak, često završe u GSS-u, što je svakako pohvalno, ali iz naše perspektive dodatno smanjuje članstvo, jer je angažman u GSS-u, naravno, izuzetno zahtjevan i teško je uz njega pronaći vremena za još nešto sličnog tipa.
I kako onda danas netko može postati speleolog?
– Javiti nam se mogu uvijek, to je i bio neki cilj da ne trošimo resurse i vrijeme na školu, koja se u nekoliko navrata pokazala kao nešto što nema efekata nakon završetka, već da ciljano obučavamo one koji će sami iskazati interes, jer su onda vjerojatno zaista i ozbiljni u namjeri da postanu speleolozi. Svi nam se mogu javiti i na našoj Facebook stranici, ili meni osobno, na koji god način.
Kako si ti počeo?
– Ja sam zapravo počeo slučajno. Danas se zezamo da ne bih bio speleolog da sam imao nešto para u ljeto 1996. (smijeh). Naime, došao sam s faksa, nije bilo love za more i jedno druženje kod Miloša završilo je time da sam postao speleolog. Naime, prijatelji Cvite i Bać, i danas iskusni speleolozi, taman su planirali na nekakav izlet i pozvali me da im se pridružim. Mene je odmah zainteresiralo, a tada je to još bilo potpuno neslužbeno, imali smo priručno vježbalište iza vojnog groblja, baš nekako u to vrijeme je napokon došlo i do osnivanja društva. I, eto, ostao sam do danas.
I uz to je počela i speleo-fotografija, kao nešto čime se bavi zapravo vrlo malo ljudi u svijetu… Što je bilo prvo? Speleologija ili fotografija?
– Fotografija je bila prva, volio sam uvijek nešto fotkati, nosao aparate na maturalce, ekskurzije, školske izlete… ali svakako da je sa speleologijom to postalo daleko ozbiljnije. Educirao sam se uglavnom sam, gledao tuđe fotografije, isprobavao i istraživao i, evo, kažu ljudi da mi dobro ide (smijeh).
Čak i odlično, puno je vrijednih i lijepih priznanja, koje bi izdvojio kao najdraže ili najznačajnije?
– Osobno bih izdvojio nagradu za najbolju fotografiju na velikom natječaju koje tradicionalno provodi Slovački speleološki savez, a sudjeluju fotografi iz cijelog svijeta te naslovnicu Speleo Projects kalendara. Sad kad kažeš “kalendar” netko može pomisliti da je to sitnica, no to je zapravo jedan vrlo ekskluzivan i cijenjen projekt, također tradicionalan, s vrhunskim fotografijama, kalendar koji se npr. prodaje za 17 eura, dakle nije, ono, “kalendarić” koji se podijeli ekipi s posla. I u povijesti tog natječaja uz mene je samo još jedan hrvatski fotograf uspio ući u taj kalendar, Ivan Glavaš, a moja je fotka 2018. godine bila na naslovnici, dok je 2020. još jedna ušla u kalendar.
Imaš još jedan uspjeh i fotku koju su valjda vidjele stotine milijuna ljudi, iako ne znaju da je tvoja. Naime, jedna tvoja fotografija je izabrana za wallpaper Windowsa 10. Kako je do toga došlo, jel te zvao Bill Gates da se moraš cijepit?
– Hahah, nije nije. Zapravo, situacija je takva da je jedna moja fotografija bila na stranici 500px jako dobro primljena. Maksimalna ocjena koju možeš imati je 99,99% i ta fotka je došla do te ocjene i onda je Microsoft kontaktirao prvo stranicu, a potom i mene i uzeli su jednu drugu, tada još neobjavljenu fotku, za wallpaper. To je svakako pohvala, lijepo je znati da je praktički cijeli svijet vidio tvoju fotografiju, iako me taj uspjeh istovremeno naučio da ne smijem očekivati da ću ikada živjeti od fotografije (smijeh), jer honorar je daleko od neke svote bitne spomena. Ali, kad već pitaš, jesam se cijepio! Cijepio sam se kao statičar na potresom pogođenim područjima.
Radiš li još tamo?
– Ne, bio sam u ekipi koja je pomagala u početku, sada su preuzeli oni koji su uže specijalizirani za to, a moja uža djelatnost, odnosno djelatnost moje firme Distorzija su mostovi.
Ima li u tome posla, gradi li se dosta mostova? Održavaju li se dobro?
– Ima posla, a ovo drugo je duga priča, mogu samo reći da je odgovor, nažalost, jedno veliko ne. Jako slabo se brinemo o mostovima, jako rijetko se održavaju, onda na kraju dolazi do situacije da je nužna hitna sanacija, koja bude jako skupa i puno opsežnija nego što je možda trebalo biti.
Distorzija me podsjetila i na tvoje glazbene dane, sviraš li još?
– Ne, nakon slavnih dana benda Artificial Limbs ostavio sam se potpuno toga, iako da budem iskren, sad me ponekad i uhvati želja. Nećaci su mi uzeli gitare, možda krenem u konfiskaciju, ali opet, supruga, djeca i ja živimo u istoj kući u kojoj su na katu punica i tast pa možda i nije baš dobro da im sad počnem pilit živce električnom gitarom (smijeh).
Kako smo zadnju godinu zaista obilježeni pandemijom, kako rješavaš probleme s aktivnim životom? Inače skijaš, igraš košarku, već si rekao da je na speleologiju pandemija jako utjecala, što je s ovim hobijima?
– Opet, jako je utjecalo. Skijanje, nažalost, gotovo ništa, bio sam jednom na Sljemenu, ali to je bio totalni kaos i jednostavno sam izgubio svaku volju opet otići. Košarku sam redovito igrao Ljetnu ligu, nažalost prošlog ljeta samo jednu utakmicu, jer iskreno bilo me strah zbog virusa, ne za sebe, već kao što rekoh, u kući su i tast i punica koji su rizična skupina i nisam htio riskirati da nešto donesem doma. Nadam se da će ovog ljeta situacija biti bolja i da će biti više prilike za hakl.
Na kraju, puno smo pričali o fotografijama, hoćemo li ih možda moći vidjeti i na nekoj izložbi? Jedna mala izložba ide i uz ovaj intervju…
– Da! U punom jeku su pregovori i dogovori, ali mislim da mogu sa sigurnošću reći da će moja izložba biti postavljena u knjižnici u lipnju u okviru “Zelenog festivala”. Predstavit ću se sa 12 fotografija po mom izboru i veselim se tome. A, među ovim fotkama koje mogu vidjeti vaši čitatelji su na početku tri spominjane najdraže mi i najuspješnije fotografije. Prva je iz jame Šlapice i to je naslovnica tog kalendara, druga je iz jame Mandalaja koja je imala 99,99% na 500px, a treća je ova koju su vjerojatno mnogi već i zamijetili na Windowsima, iz jame Olimp. Ostale tri fotografije neće biti na izložbi pa su, evo, ekskluziva za KAportal! Snimljene su, redom, u Donjoj Cerovačkoj, Punaru u Luci i Zobinovačkom bezdanu.
Razgovarao: Darko Lisac
(autorica fotografije s terena: Ksenija Bočić)