Volonterkama u Centru za mlade Grabrik, Parižanki Caroline Braillon i Gruzijki Ani Kaciashvili pridružila se, i tako kompletirala trenutačnu EVS postavu, Marokanka Khadija Atif. Pandemija koronavirusa utjecala je na djelomične probleme s dolaskom, iako novoj volonterki ovo nije prvi boravak u Hrvatskoj.
– Hrvatska je prva zemlja koju sam posjetila izvan Maroka, ali, da, ovo nije moj prvi boravak u Hrvatskoj. Naime, studirala sam u Zadru putem Erasmus programa, iako je i to zapravo bilo slučajno, ali se odlično poklopilo.
Kako misliš slučajno?
– U posljednji trenutak sam saznala za taj program i za mogućnosti koje pruža i kada sam se odlučila prijaviti jedino je još na raspolaganju bio Zadar. No, brzo sam na internetu provjerila sve i o gradu i o Hrvatskoj i svidjelo mi se što sam vidjela, prijavila sam se, prihvatili su me, i tako je počela moja prva hrvatska avantura.
Koja je poprimila sasvim drugačiji izgled u jednom trenutku…
– Da. Koronavirus. U Zadru sam bila od listopada 2019. do srpnja 2020., dakle u Hrvatskoj me zatekao početak globalne pandemije.
Pretpostavljam da si sve to na neki način proživjela još intenzivnije u stranoj zemlji, daleko od svojih…?
– Pa da, bilo je teško. Nije me bilo strah za mene osobno, ali bilo me dosta strah za roditelje, pogotovo za tatu koji ima dućan i u svakodnevnom je kontaktu s velikim brojem ljudi. Brat i ja smo ga svakodnevno nazivali i molili da zatvori dućan na neko vrijeme, a s druge strane to mu je životna egzistencija i nije se baš dao. Na kraju ga jest zatvorio na neko vrijeme, ali ubrzo je opet otvorio. To je svakako bilo najteže, strah za roditelje, u Zadru se nisam osjećala loše i za sebe se nisam bojala, iako je i tu pandemija ostavila svoje posljedice.
Na što misliš?
– S jednom zadarskom udrugom dogovorila sam tečaj arapskog. Zapravo sam bila dosta skeptična, jer, realno, ljudima u Hrvatskoj arapski u pravilu neće trebati u životu, no prijavilo se dvadesetak ljudi i to me baš oduševilo. Jako smo se veselili tom tečaju, ali na kraju ga nismo uspjeli ni započeti, jer su baš tada započele strožije mjere.
To sada radiš u Karlovcu, ali s ciljanom skupinom, no bilo je problema s dolaskom?
– Ja sam htjela ostati u Hrvatskoj već prošlog ljeta, čak sam bila u kontaktu s Igorom Kuštrebom iz Centra za mlade, no njima je u tom trenutku trebao netko hitno, trebala bi doći u tjedan dana, a imala sam još studentske obaveze u Zadru. Tako sam se po završetku zadarske priče ipak vratila u Maroko, ali se opet otvorilo mjesto u Karlovcu i trebala sam doći još u listopadu, no onda je, pak, zapelo s papirologijom pa je malo pogoršala stvar i pandemija… Na kraju sam uspjela stići tek u siječnju.
Prije nego što se vratimo na Karlovac, reci mi kako se Maroko nosi s pandemijom?
– Situacija sada nije jako loša. Nigdje u svijetu valjda nije dobro, ali recimo da nije kritično. I ljudi su dosta ozbiljno shvatili i mjere i čuvaju se, a dosta uspješno ide i cijepljenje, dosad je cijepljeno više od 6 milijuna Marokanaca tako da se nadam kako će stvari ići i dodatno na bolje.
U Karlovac dolaziš 17. siječnja, taman u maglu, hladnoću i snijeg. Super za jednu Marokanku, jel da?
– Haha pa zapravo te tri stvari možemo i odvojiti. Hladnoća je bila neugodna da, najblaže rečeno nije mi se svidjelo (smijeh). Magla me, međutim, fascinirala. Baš ti prvi dani su bili jako magloviti i meni je to bilo čudesno, jedan dan je bila tako gusta magla da si zaista jedva vidio par metara od sebe i stvarno mi je bio nov i poseban događaj tako šetati gradom. A, snijega nažalost baš i nije bilo ove godine, kada sam došla bilo ga je nešto malo po tlu, ali ne ono što sam očekivala.
Nažalost?
– Pa da, voljela bih da je pao snijeg. Maroko je velika zemlja s različitim klimatskim uvjetima i ima i kod nas snijega u nekim dijelovima, no moj gradić El Kelaa des Sraghna ima toplu klimu. Snijeg smo vidjeli, ali ga nismo baš osjetili. Gradić je okružen planinama i onda se često zimi dogodi da vidimo snijeg da pada, ali ne pada u samom gradu već je sve što mi osjetimo hladan vjetar.
Koliko je različit život u Maroku i Hrvatskoj?
– Prije svega, sam Maroko je zaista kulturno jako bogat i raznolik, tako da nije isti život u mom gradiću ili u Casablanci gdje sam studirala, koja sigurno ima više sličnosti s načinom života u Europi. Razlike, naravno, postoje, iako nisu tako drastične kako bi netko mogao pomisliti. Postoje određene konzervativnije skupine u Maroku, no u cjelini Marokanci su otvoreni prema strancima, ljubazni i gostoljubivi, iako mi se čini da su u Hrvatskoj ljudi čak i društveniji. Događalo mi se i u Zadru i u Karlovcu da me netko koga uopće ne poznajem pozdravi na cesti, pita me tko sam, kako sam… Mladi su dosta slični u obje zemlje, osim što, kažem, u Maroku ima nešto više onih koji su religiozni.
Što ti je, recimo, najveći plus, a što najveći minus u Karlovcu?
– Nekako bih rekla da je i jedno i drugo vezano uz ljude. Ljudi su mi najveći plus, stvarno sam jako lijepo primljena u Karlovcu, svi (ili, kako ćemo vidjeti, gotovo svi) su jako ljubazni i tako prijateljski raspoloženi. Negativne strane mi je teško reći, zasad sam zaista imala dobra iskustva, lijepo mi je ovdje i nemam prigovora, ali eto ako moram nešto reći imala sam jedno jedino neugodno iskustvo u jednoj trgovini, ništa preveliko i pretjerano, ali ponekad jednostavno osjetiš negativne vibracije od nekog i tako sam ih ja osjetila od jedne blagajnice, u izrazima lica, odnosu… Također, jako mi se sviđa karlovačka priroda, obožavam šetati ovim gradom, parkovi su prekrasni, ali najdraža ruta mi je ipak uz rijeku Koranu. Da se vratim na razlike između Maroka i Hrvatske, a istovremeno se nadovežem na šetnje, razlika je i u tome da Marokanci puno više vremena provode vani, stalno, čini mi se da je ovdje ljude malo teže izvući van. Sada kada je lijepo po prvi puta vidim puna šetališta.
U Karlovcu radiš s djecom imigranata, učiš ih engleski?
– Da, to je moj glavni zadatak. Pokazalo se da to baš i nije posve lak zadatak, jer samo petero djece zaista govori arapski, postoje djeca koja govore kurdski, ona koja govore turski…, a postoje razlike i u samom arapskom, no tu se srećom mogu snaći. Kada bih ih poučavala na “marokanskom arapskom” ne bi me ništa razumjeli, jer mi imamo dosta riječi iz našeg drugog službenog jezika Amazigh (berberski, op.a.), francuskog, kao i neke drugačije izraze, ponekad mi i izleti neka riječ pa se djeca smiju. No, ja srećom znam i sirijsku verziju arapskog, kroz TV, filmove, glazbu… pa se dobro snalazimo.
Možda i u Karlovcu pokreneš tečaj arapskog?
– Pa ja bih to voljela, ako će biti interesa zašto ne. I plan mi je ako će biti moguće da na ljeto uzmem tjedan dana slobodnog i vratim se u Zadar i da tamo odradimo barem neki kratki tečaj, to osjećam kao nedovršen posao, a zaista smo se svi veselili tome.
Imaš još nekih planova u Hrvatskoj, što si dosad vidjela?
– Bilo je prilike da vidim dosta toga, a svakako da bih voljela vidjeti što više. Dok sam bila u Zadru uspjela sam posjetiti Šibenik, Split, neke otoke, Ugljan i Dugi otok, tu u Hrvatskoj sam se zapravo riješila i straha od mora, znam nešto malo plivati iako dosta loše, a onda dođeš na ogromnu plažu, svi se kupaju, rekla sam si “moraš i ti” i upalilo je. Bila sam još i u Zagrebu, Rijeci, na Plitvičkim jezerima, vidjela sam stvarno puno, a sigurno da ima još stvari koje vrijedi vidjeti.
A, nakon Hrvatske? U Karlovcu si do listopada?
– Da, u Karlovcu sam do listopada, a što ću nakon toga još ne znam. Možda pronađem još neki sličan angažman, možda i neki privremeni posao, a ako ne onda ću pokušati naći posao u Maroku. No, moram reći da se svakako želim vratiti u Maroko, jako volim svoju zemlju i ne mogu se zamisliti da provedem život negdje drugdje. Svakako, voljela bih putovati, voljela bih još ovakvih iskustava, ali uvijek je u planu povratak u Maroko.
Pandemija nam sada priječi putovanja, no nadamo se svi da će se uskoro situacija stabilizirati… što bi preporučila ljudima da vide u Maroku?
– Sad ću zvučati kao turistički radnik, ali zaista – ne možete pogriješiti! Maroko je prekrasna i jako raznolika zemlja s bogatom kulturom. Svakako bih preporučila Chefchaouen za koji su mnogi možda i čuli kao “Plavi grad”. To je zaista osobito, jako volim taj grad, ali nije osobit samo njegov izgled, već to kako ljudi jedinstveno vole taj svoj grad i brinu o njemu, ne održavaju samo svoju kuću nego i svaki djelić grada, gdje god je nešto potrebno. Zatim pustinjski gradić Merzouga je također posebno iskustvo. Dakhla je predivan spoj pustinje i mora i mjesto idealno za surfing. Naravno, to je samo jedan mali djelić, tu su i veliki gradovi i poznate turističke destinacije, no htjela sam spomenuti i neke za koje možda prosječni ljudi u Hrvatskoj nisu čuli. I da, mnogi me to pitaju pa da riješimo i te stvari, u Maroku možete bez problema kupiti i popiti pivo, nismo striktni po tom pitanju (smijeh).
Što ćeš, pak, u Maroku preporučiti ljudima?
– Joj, tu moram još dobro istražiti neke stvari. Hrvatsku ću preporučiti svakako, nadam se da će pandemija dozvoliti da me tijekom ljeta posjete prijatelji u Karlovcu, voljela bih da i oni vide Hrvatsku. A za konkretne stvari se tek spremam, moram malo podrobnije iskušati hrvatsku kuhinju, neka baš vaša specifična jela. Čula sam nekoliko dobrih bendova, ali slaba sam s imenima, ne mogu zapamtiti kako se zovu, a nema sad smisla da ti opisujem “znaš oni, dosta su stari ali dobro sviraju” (smijeh).
Razgovarao: Darko Lisac
Foto: Filip Bojić