Saša Belčić je bivši atletičar i aktualni trener Atletskog kluba Karlovac. Iza njih je zahtjevan period za treniranje i natjecanje, ali također i puno planova. No, nešto će se još uvijek pitati i koronavirus. Kako je to izgledalo i kako će biti dalje?
– Sigurno da nikom nije bilo lako pa tako ni nama. Za dio natjecatelja koji su kategorizirani je bilo nešto lakše, pogotovo iz razloga što je atletika sport koji se velikim dijelom odvija na otvorenom, ali s druge strane dok su potpuno bile zatvorene dvorane, a vani bio najhladniji period, i oni su bili na prisilnoj stanci. Ipak, uvijek se može odraditi barem nešto. Ostalima je, naravno, bilo još teže, iako su uz telefonske savjete trenirali sami ili u dvoje. Ali, nisu problem samo epidemiološke mjere, već i to što netko lako može završiti u samoizolaciji, nismo imuni ni na bolest, cijela ta situacija opet može pospješiti i mogućnost ozljeda pa smo praktički cijelu dvoransku sezonu odradili bez ženske ekipe.
Bila je i drastično skraćena… Kako ste zadovoljni dvoranskim rezultatima?
– Da, dugo se nisu smjela organizirati natjecanja pa je na kraju odrađeno samo seniorsko dvoransko prvenstvo Hrvatske, plus ta ekipna liga u tri kola, koju smo formirali i osmislili u skladu s mjerama kako bi bilo nešto više natjecanja. Zadovoljstvo je umjereno, sigurno da nitko nije mogao odraditi sve što je želio. Ponavljam, što zbog koronavirusa, a što zbog ozljeda, djevojke su propustile sva natjecanja. Također, ja sam ponajviše želio vidjeti mlađe članove i njihovu formu, a njihova su natjecanja otkazana. Od seniora, Hrvoje Neralić je jako dobro trčao 800 metara, naš novi član Tomislav Novosel je imao dobre rezultate, Bruno Belčić je imao malo problema s ozljedama, Ivan Katić i ozbiljnijih problema…
Tomislav Novosel je pojačanje iz Zagreba, prvo nakon dugog vremena, kako je došlo do toga?
– Pa, ja radim s Tomislavom već treću godinu, on je izrazio želju da mu pomognem i rado sam to prihvatio, a sada je došlo i do toga da postane član kluba. Riječ je o dogovoru s njegovim dosadašnjim klubom, tako da mu nitko neće raditi probleme ukoliko će s vremenom željeti ponovno postati član svog matičnog kluba. Ali sada je tu s nama i prošli tjedan na prvenstvu Hrvatske na 10.000 metara pokazalo se da to zasad jako dobro ide.
Novosel je osvojio srebro, Bruno je odustao, neka ozljeda?
– Ne, to je bilo nekako i planirano da Bruno ide s njim i da mu tijekom utrke bude i podrška na neki način, ali da se ne forsira, on je ipak trkač za kraće dionice. A, Tomislav je za minutu i pol skinuo osobni rekord i najavio da je pred njim dobra sezona, vjerujem i u međunarodnoj konkurenciji.
Brojna su natjecanja već otkazana zbog pandemije koronavirusa, ali neka su još u igri. Gdje bismo ovog ljeta mogli vidjeti karlovačke atletičare i atletičarke?
– Da, zbog pandemije su, nažalost, već otkazani Europsko prvenstvo za mlađe juniorke, Mediteransko prvenstvo i Univerzijada. No, još uvijek postoji nada i želja da se održe Europsko prvenstvo za mlađe seniore i seniorke u Norveškoj te Europsko prvenstvo za juniore i juniorke u Estoniji u srpnju, kao i Svjetsko juniorsko prvenstvo u Keniji u kolovozu. Kandidata, naravno, ima. Bruno Belčić treba potvrditi normu koju je već otrčao prošle godine, vjerujem da će u ovoj formi u kakvoj je sad uspjeti i Tomislav Novosel, vjerujem da do normi mogu i Helena Valentić i Hrvoje Neralić, to je sve što se tiče mlađeseniorskog prvenstva Europe. Lea Novković može do normi i za europsko i za svjetsko juniorsko prvenstvo. No, ima tu još natjecanja, vjerujem da će biti klupskih predstavnika u reprezentaciji Hrvatske na Kupu Europe, odnosno po novom nazivu Ekipnom prvenstvu Europe u kojem Hrvatska nastupa u 2. ligi, tu su i Balkanska prvenstva koja su vrlo dobro natjecanje i sve popularnije pa recimo sad želju izražavaju i neke države poput Austrije da nastupaju kao gost.
Velikih natjecanja bit će, naravno, i na domaćem tlu, a najveće upravo u Karlovcu…
– Da, obnovljeni stadion i zaista sjajno uređena i staza i popratni objekti urodili su time da smo dobili domaćinstvo prvenstva Hrvatske za seniore i seniorke, koje možemo nazvati najznačajnijim domaćim natjecanjem. Održat će se 5. i 6. lipnja i, iako je šteta zbog prilike za nastup u jakoj međunarodnoj konkurenciji, zapravo je dobro ispalo da je otpalo Mediteransko prvenstvo koje je zakazano za isti vikend pa će publika moći vidjeti sve najbolje karlovačke atletičare i atletičarke.
Možemo li očekivati i neku od glavnih zvijezdi hrvatske atletike?
– Tko zna? Ne postoji obaveza nastupa na državnom prvenstvu za one najbolje, ali znali su na državnim prvenstvima nastupati renomirani atletičari, bacači kugle, motkaš Horvat, Ana Šimić u visu… sad je specifična situacija i zbog manjka natjecanja, a čekaju nas i Olimpijske igre pa nije nemoguće da i npr. Sara Kolak ako neće imati u tom periodu neke jake mitinge dođe baciti koplje na državnom prvenstvu. No, to je samo jedno od velikih natjecanja pa vjerujem da će biti prilike da Karlovčani ove godine ugoste i velika imena. Uostalom, samo tjedan dana kasnije je Karlovački cener, koji je u kalendaru World Athleticsa i na kojem će sigurno biti ozbiljnih imena iz svijeta atletike. Što se tiče kluba i natjecanja na stazi, u rujnu ćemo biti domaćin i mlađeseniorskog prvenstva Hrvatske, a potom i mitinga koji bi trebao postati tradicionalan, a na kojem se isto nadamo ugostiti i pokoje jače ime, pogotovo ako do tada popusti situacija s virusom.
Je li napokon dočekana obnova stadiona utjecala na interes mladih za atletiku? Koliko je članova u klubu?
– Vjerujem da je, u svakom slučaju pozitivnih reakcija je puno, a ne treba ni pričati koliko to znači svima nama u klubu. Siguran sam da bi, da nije pandemije, bilo još više interesa. Imamo nekih 70-80 članova, bilo je i puno poziva, ali sve donedavno nismo ni sami znali kako ćemo i kada moći trenirati. Novi stadion trebao bi utjecati i na razvoj tehničkih disciplina, što će isto možda privući neka nova lica, one koji se možda ne vide u trčanju, ali sada mogu u kvalitetnim uvjetima raditi bacačke ili skakačke discipline.
Klupska vrata su otvorena svima? Postoji li dobno ograničenje?
– Jasno, svi su dobrodošli, oni koji se žele baviti atletikom mogu i na našim internet stranicama pronaći neke korisne podatke, kao što mogu i jednostavno doći na trening, praktički svaki dan radimo, obratiti se ili meni ili Ivani Starešinčić. Nekog strogog dobnog ograničenja nema, bitno je jedino da roditelji i sami ocijene može li se djetetu zadržati pažnja na treningu, znalo se tu i tamo dogoditi da neki mališan zaplače za mamom usred treninga pa ne treba ni forsirati djecu. Ali imamo i djecu predškolskog uzrasta koja redovito treniraju.
Kada ste vi počeli?
– Ja sam počeo 1979. godine u ako se ne varam četvrtom razredu osnovne škole, kada je tadašnji trener Kurija došao u školu i pozvao nas da se priključimo treninzima. Isprva je to bilo malo neozbiljno, znao sam zaredati treninzima pa bi me onda zaokupilo nešto drugo, a iz ove perspektive zapravo je ispalo dobro to da je trener živio u istom neboderu kao i ja pa onda ja malo zabušavam, a onda me on uhvati u liftu jedan dan pa me navuče da se opet vratim na treninge. Negdje oko 1982.-1983. me atletika potpuno inficirala, stekao sam i dobru ekipu, to uvijek dodatno pomogne i veže te za neku sredinu, a ’83. sam u Rijeci i osvojio prvu bitnu medalju, na republičkom prvenstvu na 1500 zapreke uzeo sam broncu i “steeplechase” mi je ostao glavna disciplina cijelu karijeru.
Koja je potrajala do? Trčite li i danas?
– To sad zapravo ni sam nisam siguran, nedavno sam baš prekapao nekakve arhivske rezultate i vidio sam da imam 2007. ubilježen nastup. Bilo je nakon toga još nekih brdskih utrka, ne toliko službenih. Danas malo trčim, malo ne trčim, ovisi o fazama. Zbog treninga se, naravno, nikad nisam posve ulijenio, ali što se aktivnijeg trčanja tiče baš postoje faze, recimo uz sve loše što je donijela meni je ova pandemija dala priliku da mogu na miru trčati. Onda se sve malo otvori, sređuje se stadion, organiziramo miting, idemo na natjecanja… i nemam više vremena.
Što biste izdvojili kao najbolje rezultate u svojoj karijeri?
– Ha, to je uvijek nezgodno pitanje. Imao sam naslova prvaka Jugoslavije u raznim kategorijama, kao i poslije Hrvatske, ali uvijek nekako odskaču neki međunarodni rezultati, a tu sam imao jedno srebro i jednu broncu na prvenstvima Balkana. No, postoje neki nastupi koji možda nisu zvučni što se tiče samog rezultata, ali su zapravo bili velika stvar. Na Europskom kros prvenstvu sam bio 60. od 120 natjecatelja. Na Svjetskom kros prvenstvu 1994. u Budimpešti trčao sam s najvećim svjetskim zvijezdama, Paulom Tergatom, Haile Gebreselassiem i tada pobjednikom, slavnim Kenijcem Williamom Sigeijem… naravno, to je drugi svijet za mene, ali moj zaostatak od 4 minute za pobjednikom je jako dugo, sve donedavno, bio najmanji zaostatak jednog hrvatskog atletičara.
Da se vratimo još malo ovoj sezoni, što nas očekuje prije državnog seniorskog prvenstva u Karlovcu?
– Za prvomajski vikend imamo prvenstvo Hrvatske u višebojima, zbog cijele situacije ove godine nemamo neke pretjerane ambicije, ne znam ni hoćemo li forsirati neke natjecatelje, mislim da tu prvenstveno Lea Novković može kandidirati za najviši plasman. Onda je tradicionalni Dinamov miting, a 22. svibnja prvenstvo Hrvatske u štafetama koje očekujemo s nestrpljenjem, jer pripremamo jednu štafetu koja će pokušati oboriti državni rekord.
O čemu je riječ?
– Riječ je zapravo o srednjoprugaškoj štafeti, koja nije dio najvećih atletskih natjecanja, ali je sve popularnija na štafetnim natjecanjima. Trči se 400 x 800 x 1200 x 1600 metara i to je raspored koji nama vrlo dobro odgovara. Bude li sve u planu, budu li svi zdravi i bez ozljeda, ideja je da Novosel trči 1600, Belčić 1200, Katić 800 i Neralić 400 i da ozbiljno napadnu državni rekord.
Za kraj, posljednjih godina dosta je atletičara i atletičarki postalo prepoznatljivo u javnosti, mnoge smo i spomenuli, što je s još mlađima?
– Ima, uvijek ima istaknutih imena. Tu mi je uvijek nezgodno da nekog ne zaboravim, ali uz ove koje smo spominjali već su imali dobre rezultate i u starijim kategorijama Lovro Kasunić i Andrej Belčić, Franjo Špišić i Borna Burić su sve bolji, od još mlađih imamo Helu Rakamarić koja postiže jako dobre rezultate, Ida Nikolić također, Matko Belčić je bio treći na prvenstvu Hrvatske u krosu, Lein brat Ivan Novković ima dobre rezultate… u skladu s napokon poboljšanim uvjetima posebno me vesele i neki talenti u netrkačkim disciplinama, Ana Mikšić pokazuje talent za vis, a Marta Novaković je izvrsna u bacačkim disciplinama, čini mi se da joj posebno dobro leži disk…
Razgovarao: Darko Lisac