Brat i sestra, Daniel i Kristina Peris, neizostavan su dio priče o karlovačkoj košarci u posljednjih 30-ak godina. Oboje dugogodišnji košarkaši lokalnih klubova, Daniel je danas redovit sudionik svih amaterskih i haklerskih natjecanja, a Kristina je odnedavno i predsjednica Košarkaškog saveza Karlovačke županije. Nisu prvi Perisi u karlovačkoj košarci, ali ističu da s ostalima nisu rodbinski povezani…
DANIEL – Ne, vjerovao ili ne, ali nitko od njih nam nije u rodu. Mi smo žumberački Perisi i iako nas ljudi to često pitaju nismo povezani niti s drugim “košarkaškim” Perisima, niti s profesorima tjelesnog…
KRISTINA – Ali jesmo s “odbojkaškim” Perisima!
DANIEL – Ma nismo ni s njima…
KRISTINA – Jesmo, oni su iz Sošica, DNK analiza bi potvrdila! Dalji rod, ali jesmo nekakav! Ali, nismo mi samo Perisi, s mamine strane imamo Samodole iz drniškog kraja i tamo je već bilo košarkaša.
Ipak, oboje ste se našli u košarci… tko je prvi krenuo?
KRISTINA – Ja sam krenula prva, što je i razumljivo, jer sam pet godina starija od njega, iako me nemoj pitati koje sam godište.
DANIEL – Ja sam 1977… (smijeh)
KRISTINA – Šalu na stranu, krenula sam prva, ali nije to bila ona klasična priča da starija sestra povuče i brata, on se dugo opirao, nije mu se dalo ništa trenirati, ja sam u košarci od 12. godine, on je krenuo jako kasno zapravo za košarkaša, koliko si imao 16?
DANIEL – Da, tek sa 16 sam počeo, do tad mi se jednostavno nije dalo, nisam čak ni haklao u ulici, bio sam na par odbojkaških treninga jedino, ali i od toga sam brzo odustao.
KRISTINA – Bašović kad ga je vidio u Radićevoj ovako visokog počeo je i mene pritiskati da ga nagovorim da počne trenirati, doma mu je tata predložio da ode na mjesec dana, to jest da izdrži samo mjesec dana i da će dobit nešto, zaboravila sam što je tad bilo aktualno i što si je želio.
DANIEL – Ali kada sam se napokon odvažio onda nisu više bila potrebna obećanja, začudo mi se svidjelo, zaokupiralo me, a i to je bila jako uspješna generacija, kažem ja sam počeo 1993. godine, a već 1994. smo bili na završnici juniorskog prvenstva Hrvatske, među četiri najbolja.
Znači pišem “čim sam došao u klub doveo sam ih do vrha…”?
DANIEL – (smijeh) Ma ne, daj, nije to zbog mene bilo tada, ali se fino poklopilo, upao sam u tu ekipu i to mi je dosta značilo.
Ta generacija nije nažalost ostvarila ono što se od nje očekivalo?
DANIEL – Nije, bilo je tad dosta čudnih poteza, koji su se kasnije pokazali kao loši, ona suradnja sa Cibonom nas je s jedne strane vratila u prvoligaško društvo, ali uz “legiju stranaca”, koja jednostavno nije mogla na pravi način oživjeti karlovačku košarku. Tada se generacija raspala, mnogi su otišli iz kluba, jedno vrijeme sam čak bio jedini Karlovčanin u ekipi i to s vrlo slabom minutažom. Kasnije su došli Starčević i Miškulin, ali se Miškulin dosta brzo i ozlijedio… nije to nažalost bio projekt koji je ostavio nešto dobro za gradsku košarku.
U slično vrijeme se događao i vrhunac karlovačke ženske košarke, nažalost na kraju nerealiziran?
KRISTINA – Da, na neki način su muški i izravno utjecali na nas. Mi smo zapravo imale veliku stanku, seniorski pogon kluba se praktički ugasio 1990. godine i do 1996. nije bilo ničega dok se Jasna Milošević nije vratila iz Zagreba. Ona je onda okupila nas par iskusnijih cura, stvorila se jako pozitivna atmosfera, na utakmicama je bilo po 1000 – 1500 ljudi i izborile smo prvu ligu, ali dogodilo se to u istom trenutku kada su i dečki izborili prvu ligu i tada je došlo do one čuvene odluke i “zamolbe” da odustanemo od prve lige jer nema novaca za oba pogona.
Obećavalo se tad svašta pa i da će se Grad i KŠZ “odužiti” djevojkama, no umjesto toga došlo je do raspada…
KRISTINA – Nažalost. Igrale smo još sezonu-dvije, a onda je to sve splasnulo, vidjelo se da te najavljene potpore nema i tu je došlo do prve velike krize u ženskoj košarci, koja na neki način još uvijek traje. Imamo problem da cure jako teško ostaju u košarci, tu i tamo par najboljih ode u prvu ligu, a ostale treniraju dok ih ne preuzmu školske obaveze ili najviše dok ne odu na fakultet, tako da već, pa evo, desetljećima, imamo solidne rezultate u mlađim kategorijama, ali seniorski pogon nikako da zaživi na pravi način.
Muška košarka je, pak, nakon neslavne suradnje s Cibonom došla u neku stagnaciju, simpatizerima se činilo čak i namjernu. Godinama ste bili drugi, često se činilo da ste i ciljano drugi, samo da ne budete prvi i ne morate u prvu ligu?
DANIEL – Znam da je takvo mišljenje u javnosti, ali ja sad ne mogu reći da je to zaista bilo tako, nikada se nije dogodilo da mi netko kaže da moramo pustiti ovu ili onu utakmicu, ili da namjerno igramo lošije, no istina je da su postojali problemi. Sam klub je bio u financijskim poteškoćama, a prva liga je daleko skuplja, a ono što je još važnije je da je, uvjeren sam u to, ABA liga donijela samo štetu hrvatskoj košarci. Znači, boriš se za prvu ligu u kojoj nema Zadra, Splita, Cibone, Zagreba… koja je, dakle, potpuno neatraktivna i sponzorima i gledateljima, a istovremeno je daleko daleko skuplja, pogotovo su tada sve te kotizacije i članarine i nameti od strane HKS-a bili ogromni.
Oboje ste cijelu karijeru proveli u Karlovcu? Do kada ste igrali?
DANIEL – Skoro cijelu, jednu sezonu sam igrao pola sezone u Jaski, a pola u Dugoj Resi, inače cijelo vrijeme “doma”. Igrao sam do kraja 2012. godine, tada sam na polusezoni odlučio prestati, a mislim da je to bilo klubu i potrebno. U tom periodu se dugo nekako “razvlačilo” to s nama starijima, mi smo s jedne strane držali klub, s druge se godinama nije pružala prava prilika mladima. Osjetio sam da je vrijeme da jednostavno odem i da prepustim to svoje mjesto nekom mlađem. Mogu još dodati da sam igrao za vojnu reprezentaciju Hrvatske na Svjetskom kupu, a s karlovačkim Veleučilištem sam bio studentski prvak Hrvatske i bili smo četvrti u Europi.
KRISTINA – Da, ja sam baš cijelu karijeru bila u Karlovcu, a igrala sam do 2001. godine.
Nakon toga, ostajete uz košarku, Daniel kroz haklove, a Kristina postaje birokrat?
KRISTINA – (smijeh) Da, da, ja preuzimam mnoge zvučne funkcije, a zapravo sam “Katica za sve”. Ali haklala sam i ja isprva par godina, no cura je nažalost uvijek manje pa nam je i teže organizirati se, isto tako nema tih uličnih turnira, ljetnih liga za djevojke, kao što postoje za dečke pa je bilo i puno manje prilike za igranje.
DANIEL – Ja sam redovito haklao sve do pandemije. Onda sam se nekako povukao, ne iz straha od bolesti, nego zbog posla i poslovnih obaveza zbog kojih bi bilo jako nezgodno da se razbolim ili dođem u neki bliski kontakt zbog kojeg ću morati 14 dana biti u samoizolaciji ili tako nešto. Odigrao sam pokoju utakmicu na Ljetnoj ligi, ali em je haklova bilo manje, em sam i sam izbjegavao manje-više. Evo, sad ovaj turnir na “bari” me jako veseli, ali danas kad sam se spremao izgubio sam dosta vremena tražeći tenisice za košarku, već sam mislio da ću morat zvat ekipu i reći “e sorry ljudi, ja nemam u čemu igrati” (smijeh).
Kad smo kod hakla, ekipa mi je dobacila da vas obavezno pitam jel točno da će Danielova kći biti bolja košarkašica od vas dvoje zajedno?
KRISTINA – Mala Ivana je zvijer, bit će super, samo da nastavi voljeti košarku kao do sad!
DANIEL – Haha, a ne znam, ja se ne zamaram time, dobra je, talentirana je i zbog nje po prvi puta gledam žensku košarku (smiju se oboje).
Kristina, ti si nedavno postala predsjednica Košarkaškog saveza Karlovačke županije…
KRISTINA – Jesam, dobro su mi uvalili (smijeh). Razmišljala sam čak da li da se prihvatim toga, jer imam puno obaveza, a to je stvar koju se ne može raditi polovično, svi vidimo da nam je potreban ozbiljan rad. I zanimljivo je da su u skupštini saveza sami muškarci, ali svi su inzistirali na tome da ja to preuzmem i nagovarali me, obećavali svaku pomoć pa, eto, popustila sam i vidjet ćemo sad hoće li se držati obećanja.
Kakvo je trenutačno stanje s košarkom u županiji? Ne mislim na rezultate, jer to nažalost znamo da je ispod kriterija, ali kakav je interes, koliko je klubova, igrača i igračica…?
KRISTINA – Od muških klubova u Karlovcu djeluju Šanac i Rolling te Auto lim lak za koji se, nažalost, bojim da je pred samim gašenjem. Još nešto malo rade, ali i sami kažu da će vrlo vjerojatno biti prisiljeni uskoro staviti “ključ u bravu”. Muške klubove imaju i Duga Resa te Ogulin. Radi se nešto po školama u Ozlju, ali kluba nema. Ženski klub nažalost postoji samo u Karlovcu, iako je Ogulin imao dugu tradiciju, imali su i prvoligašice, ali sada su bez kluba. Prije par godina nešto su pokušali u Plaškom, koji je imao klub i prije rata, ali to se brzo ugasilo. Djece i ima i nema, moglo bi biti i bolje, ali kad se sve zbroji po tim klubovima dječaka ima blizu 150, mi imamo nekih 35 curica, problem je i pandemija i zabrana treninga pa ćemo tek vidjeti tko će se sve vratiti košarci sada kada su napokon dozvoljeni treninzi.
U nedavnoj predizbornoj kampanji ustanovili smo da su oba kandidata za gradonačelnika jedno vrijeme igrali košarku, a i vijećnik Dimitrije Birač je bio aktivan košarkaš. Birač je prvi pokrenuo pitanje svojevrsnog “okrupnjavanja” košarke, a Petračić i Mandić su se u načelu složili. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
DANIEL – Pa, iskreno, ja ne mislim da je to nužno. I ne mislim da u tome leži problem. Druga stvar je da treba bolje posložiti neke odnose u košarci.
KRISTINA – Slažem se s Danielom, nismo ipak tako mala sredina da bi bilo previše da imamo dva kluba. Okej, u jednom periodu su bila četiri, sada formalno još djeluju tri, ali realno ozbiljnije rade dva i mislim da to nije previše za Karlovac. Pogotovo ne za mlade kategorije, neka djeca igraju. Ali, razumljivo je valjda samo po sebi da klubovi moraju surađivati, a ne biti neki veliki suparnici.
Ove godine kultno mjesto karlovačke košarke, Šanac, obilježava 70 godina postojanja. Hoće li to biti obilježeno na dostojan način?
KRISTINA – Mora! Ja moram priznati da je u cijeloj ovoj pandemijskoj strci i meni promaknula ta informacija, ali vremena ima, kao i mogućnosti da se do, recimo, rujna, dogovori način na koji se to može dostojno obilježiti, da imamo jedan pravi košarkaški dan u Šancu, možda i s nekim atraktivnijim gostom i programom.
DANIEL – Šanac je Šanac, svi znamo što nam znači. Volio bih da se to obilježi na pravi način i evo, očekujem od sestre da kao predsjednik to i ostvari (smijeh). Istina je da su danas malo drugačija vremena, jedan Bill Russell je 1964. u Šancu na betonu haklao bos i bacao loptu na koš, a poslije su najveće svjetske zvijezde igrale u starkama… danas su svi u velikom strahu od svake podloge koja nije savršena, ali vjerujem da se može napraviti neka zgodna priča!
Daniele, ti si i istaknuti kvizaš… Kristina se nije još odvažila?
DANIEL – Da, i mogu ti reći da mi kvizovi fale još i više nego košarka otkako je počela pandemija. Nadam se da ćemo uskoro imati prilike za neko kvizaško druženje.
KRISTINA – Ja se kvizova klonim, ali završila sam Opću planinarsku školu i to mi je nova preokupacija. Jedno vrijeme sam dosta aktivno i trčala, razmišljam da se i tu opet malo jače angažiram…
Razgovarao: Darko Lisac