Naš današnji sugovornik Dražen Cukina pasionirani je filmofil, u posljednje vrijeme barem jednak zaljubljenik u kvizove, a gotovo cijeli život proučava i razne statističke podatke, što iz ljubavi, a što kao zaposlenik Državnog zavoda za statistiku. Rado se odazvao pozivu na razgovor, iako je trenutačno u punom jeku Popis stanovništva...
– Meni nije gužva, barem ne veća nego obično, jer ne radim
izravno na Popisu stanovništva, ali svakako da je i meni to
trenutačno vrlo privlačna tema i da sa zanimanjem iščekujem
rezultate.
Znamo da rezultati neće biti dobri i da će doći do
daljnjeg smanjivanja broja stanovništva, ali zanimljive su dvije
granice koje bismo mogli preći, odnosno pasti ispod njih, što bi
psihološki bio još ozbiljniji udarac. Postoje li već neke
procjene – hoće li se Hrvatska održati iznad 4 milijuna
stanovnika, a Karlovac iznad 50 tisuća?
– Da, jasno je da gubimo stanovništvo i to dosta neugodnim i
zabrinjavajućim tempom. Što se tiče granica koje si spomenuo
mislim da je kad je država u pitanju sve moguće. Vjerujem da ćemo
ipak biti nešto malo iznad 4 milijuna, iako ne mogu tvrditi da će
biti tako. Zaista je sve moguće pa i da se dogodi da imamo 3 999
999 stanovnika (smijeh). Kada je Karlovac u pitanju, grad je
također izgubio dosta stanovništva, ali trebao bi ipak ostati
iznad 50 tisuća, to može eventualno ugroziti jedino koronavirus,
ukoliko je smrtnost bila značajno povećana, taj podatak trenutno
ne znam.
Kada je Karlovac u pitanju na stranicama DZS sam našao
podatak koji me na prvu iznenadio, a to je da u unutarnjim
migracijama ne gubi stanovništvo. Iako smo često dojma da ima
dosta onih koji odlaze u Zagreb, istina je suprotna?
– To su dvije odvojene stvari, jer ima dosta onih koji odlaze u
Zagreb ili negdje drugdje u Hrvatskoj, ali s druge strane ima i
dosta onih koji dolaze u Karlovac, pogotovo iz drugih mjesta u
županiji, ali i iz ostatka Hrvatske. Posljednjih godina je čak u
stalnom porastu ta brojka onih koji odlaze, ali srećom i brojka
onih koji dolaze. Minus je primjetniji u odnosu s inozemstvom
iako ni on nije prevelik, no katastrofalan je prirodni prirast,
odnosno omjer rođenih i umrlih.
Nema, međutim, službenih podataka o broju dnevnih
migracija, odnosno onih koji žive u Karlovcu, a rade u
Zagrebu?
– Da, nažalost oko toga nema službenih podataka, posljednji za
koje ja znam su iz devedesetih i tada je ta brojka bila oko 1500.
Kako sam i ja jedan od njih, odnosno putujem vlakom na posao u
Zagreb i vraćam se, rekao bih da su i danas brojke slične, možda
nešto manje zbog studenata kojima je danas puno lakše naći
smještaj u Zagrebu nego što je bio slučaj prije 30-ak godina,
kada ih je puno više stopiralo ili svakodnevno putovalo na
fakultet. Postoji i nekih 100-150 ljudi koji putuju u suprotnom
smjeru, odnosno rade ili studiraju u Karlovcu, a svakodnevno
putuju iz drugih sredina.
Od kada radiš u Državnom zavodu za statistiku? I kako si
se našao tamo? I, najvažnije, kako izdržavaš svakodnevna
putovanja?
– Vjerovao ili ne, zaista sam baš želio raditi tamo. Još kao mali
sam se bavio statistikom, a da to nisam ni znao (smijeh).
Matematika mi je uvijek išla od ruke, a statistika je onda odmah
tu pored. Tako sam kao klinac znao gledati s prozora automobile
pred zgradom i brojati koliko je bijelih, koliko žutih, koliko
crvenih… Kada sam diplomirao otišao sam u DZS i prijavio se za
posao, ali tada im nisu bili potrebni novi ljudi. No, nekoliko
godina kasnije počeli su iznova primati zaposlenike, javio sam se
i odmah prošao i od 1994. godine radim neprekidno. Što se tiče
putovanja, tužna je priča da to putovanje izgleda isto kao 1981.
godine kada sam prvi put krenuo vlakom na fakultet.
Nema pomaka?
– Ima pomaka u samim vlakovima, danas jesu bolji i udobniji. Sve
ostalo je kao da nije prošlo 40 godina. Volim putovati vlakom,
ali svi koji su na to prisiljeni svjesni su koliko to problema, a
bez razloga da je tako već desetljećima, donosi. Od kašnjenja,
zastoja… I možemo se tu vratiti malo i na onu priču o popisu
stanovništva. Mislim da mnogi nisu svjesni koliko je značajan
projekt drugog kolosijeka i ja se zaista svim srcem nadam da će
to napokon biti ostvareno. Mislim da je to jedna od ključnih
stvari koje mogu Karlovcu donijeti prosperitet.
Vlakovi i putovanja dovode nas, nažalost, i do drugog
područja uz koje si usko vezan. Kažem nažalost, jer je riječ o
filmu, a Karlovčani i dalje u kino moraju putovati…
– Nažalost, tako je. A, film jako volim opet od malih nogu. Ne
znam je li to sretna ili nesretna okolnost, ovisi kako se uzme,
ali moji su među prvima imali TV, kada je još bio rijetkost i
roditelji su mi pričali da bi me kad sam bio nemiran samo stavili
pred TV i ja bih se odmah smirio. Pretpostavljam da je tu korijen
i moje ljubavi prema filmu. Vjerojatno su u početku to bili
dječji filmovi, no vrlo brzo sam jako zavolio westerne. Isprva
sve na malom ekranu, a potom i u kinima.
Čuo sam da si gledao sve filmove u svim kinima u jednom
periodu?
– Jesam. Tada su kina i inače bila jako popularna i posjećena,
ali u jednom periodu od recimo 14. pa do 20. godine života mislim
da zaista nisam propustio niti jedan film u karlovačkim kinima.
Kasnije se to ipak prorijedilo sa studentskim i drugim životnim
obavezama i preokupacijama. No, to trebaš uzeti s rezervom, jer
to samo znači da nisam gledao baš sve. Gledao sam i dalje puno,
štoviše evo reći ću ti, što mislim da još niko nisam baš otvoreno
priznao, da sam matematiku studirao zato jer mi je jako dobro
išla i jer sam zbog toga zaključio da će mi ostati puno vremena
za gledanje filmova po svim zagrebačkim i karlovačkim kinima.
Sjećaš li se koji si film posljednji pogledao u
Karlovcu?
– U Karlovcu sam gledao manje-više sve do 1999. godine kada je
Edison prvi puta zatvoren. Onda u onom periodu koji je, ako se ne
varam, potrajao od 2001. do 2006. ili 2007. godine nisam baš
često išao, jer sam se jednostavno odviknuo od tog tipa kina,
odnosno onakvog kakav je bio tada, s lošim sjedištima, lošim
zvukom…
Znači nisi stara škola? Neki filmofili mi kažu da ne vole
multiplekse i pravo kino su im baš “Edisoni”?
– U tome nisam. Cinestar pruža vrhunski ugođaj i meni je to
odlično. Iako ne idem više ni tamo, prestao sam prije pandemije,
čak se sjećam posljednjeg filma koji sam gledao, “Gospoda” s
Matthew McConaugheyjem i vjeruj mi, nemam pojma o tom filmu, ne
mogu se sjetiti niti jedne jedine stvari o njemu. Ali, jesam
“stara škola” u nečem drugom – uopće me ne zanimaju 3D, 4D i
ostale novotarije. Pogledao sam možda dva filma u životu u 3D
formatu, 4D nisam niti želim, to jednostavno nije nešto što me
privlači.
Spomenuo si da se ne sjećaš ničega o filmu pa me sad
zanima hoćeš li kao veliki filmofil, ali i stručnjak po pitanju
filma, odnedavno i filmski kolumnist u Večernjaku, podijeliti
moje mišljenje da su filmovi sve lošiji?
– Jednim dijelom hoću. Ima i danas pravih filmskih remek-djela,
ali ja bih rekao da su postali previše jednoobrazni. Guraju se
dvije-tri stvari koje prolaze, a neke su jednostavno
zaboravljene. Evo sad razmišljam, ne mogu se sjetiti kada sam
zadnji puta pogledao jedan dobar triler. Jedan čisti klasični
triler. Jednostavno, nema.
Još jedna velika ljubav su ti kvizovi. Neću ni pitati
kako je to počelo, sigurno opet “pa još kad sam bio mali, vidio
sam na televiziji…”?
– Hahaha, ali tako je! I prve kvizove sam vidio na televiziji,
još negdje u prvom ili drugom razredu osnovne. Vjerojatno nisam
baš ni shvaćao što se tu sve događa, ali bilo mi je privlačno. I
tako sam već u osnovnoj imao prve “nastupe”, kad god bi bio neki
školski kviz odmah bih se prvi javljao, riješavao sam i kvizove
po novinama, kupovao čak i knjige s pitanjima…
A onda su počeli i tvoji televizijski nastupi?
– Da, iako prvi neću baš pamtiti po dobrom (smijeh). Riječ je o
tada popularnom kvizu “Brojke i slova”. Poziv na snimanje me,
jasno, jako razveselio, ali se poklopilo da dan prije imam obranu
diplomskog. I tako sam diplomirao, obećao sam sebi da ću slaviti
poslije, jer sutra imam kviz, ali sve je završilo tako da sam
došao doma u 3 ujutro i za vrijeme snimanja nisam znao ni tko sam
ni gdje sam, a kamoli da sam mogao slagati tamo neka slova i
brojke.
Prvi uspjeh je došao u “Milijunašu”?
– Da, još na samim počecima emitiranja. Došao sam do 32 tisuće i
bio umjereno zadovoljan, možda je moglo i bolje, ali i to je bilo
dobro za probijanje leda. Nastupao sam nakon toga na dosta tih
televizijskih kvizova, ali bez uspjeha, “Sve u sedam”, “1 protiv
100”, “Izazov”… a u “Potjeri” smo uzeli 16 tisuća kuna po
osobi, možda smo mogli i bolje, ali to su isto bili još počeci i
nismo ni znali da ako ispadnemo imamo novu priliku. Pa smo svi
išli rezervirano na srednju ponudu, jedino smo Kristu Kristića iz
Dubrovnika, koji je renomirani kvizaš, nagovorili da uzme višu,
ali je nažalost ispao.
Pub kvizovi?
– Pub kvizovi su me odmah zaokupili i privukli. Od 2014. sam ih
redovito igrao u Zagrebu, a onda od samih početaka naše kvizaške
scene prešao u Karlovac, mislim da je to počelo 2017.
godine.
Imaš i svoj kviz “Diplomac” u prostorijama Veleučilišta,
što je s tim?
– Ne znam što je, sve ovisi o ovim mjerama, naša pub kviz liga u
Ziggyju će se igrati, a ovo ovisi o tome kakve će biti mjere i
hoćemo li moći na Veleučilištu organizirati kviz. Ja bih volio,
mene jako veseli i igranje kvizova i sastavljanje kvizova.
I to je to?
– Nije! Moram spomenuti da sam upravo postao gradski vijećnik!
Čekaj, to ne valja, nisam dosad imao niti jednog
političara u rubrici, sad moramo sve ovo zaboravit, a ja tražit
novog sugovornika!
– Haha, mislim da još ne moramo, jer još nisam stupio na dužnost,
tek od sljedeće sjednice sam vijećnik umjesto Davora
Petračića.
Ne znam kako to sad ide, jel te trebam pitat kakva su ti
obećanja narodu?
– Ne obećajem ništa, jer nisam baš siguran da će vladajuća većina
prihvatiti išta od naših prijedloga, ali mogu reći da ću se
zaista potruditi da nas se čuje.
Razgovarao: Darko Lisac
foto: Vito Butković