Kada su u pitanju ekipni sportovi naš najtrofejniji sugrađanin sigurno je Davor Pejčinović koji u svojim vitrinama brižno čuva svjetsku i europsku košarkašku broncu.
Rođeni Osječanin Karlovčaninom je postao iz ljubavi. Ona prema suprugi Maji bila je, dakako, presudna, ali odmah ju je osjetio i prema Karlovcu i njegovoj košarci. Kako je ta druga ljubav u više nego očitim problemima, odlučio je i sam pomoći i odnedavno u Karlovcu djeluje klub KA-Basketball.
– Meni je sezona u Karlovcu bila prekrasna i sportski i privatno. Iako sam došao iz Cibone, iako sam već imao velike međunarodne uspjehe, nisam to shvatio kao nekakav korak unatrag, jer se praktično od prvog dana moglo vidjeti koliko ovaj grad voli i poznaje košarku. Dvorana je bila krcata, igrao sam dobro i košarkaškom klubu koji se tada zvao Karlovac 1579 sam zahvalan i na tome što mi je otvorio vrata inozemnih angažmana. Naravno, tu je i Maja, koja je kasnije i putovala sa mnom gdje god me košarka vodila, sve dok se nismo odlučili skućiti u Karlovcu.
U Cibonu si iz Osijeka došao kao klinac, je li bilo teško sam doći u drugi veliki grad iz rodnog Osijeka?
– Pa i nije. To je bila jedna teška faza u životu na drugi način, nekoliko godina prije umrla mi je majka, a baš kada sam dogovorio prelazak u Cibonu i otac. A, Cibona je tada bila klub koji je vrhunski po pitanju brige za mlade igrače, to je bio potpuno uređen sustav i istinska briga za nas, ne samo kao košarkaše, već i kao učenike, ljude…
A i sportski vrhunski kvalitetan klub?
– Naravno, došao sam u aktualnog prvaka Europe! No, i mi “klinci” smo bili odlični, bili smo kadetski prvaci Hrvatske i viceprvaci Jugoslavije, onda juniorski prvaci i Hrvatske i Jugoslavije, počeli su stizati i pozivi za kadetske i juniorske selekcije…
Kada si debitirao u seniorskoj momčadi?
– Zapravo na pravi način tek u prvoj sezoni u neovisnoj Hrvatskoj. Neposredno prije rata sam odslužio JNA, a član seniorske momčadi sam postao u sezoni u kojoj smo postali prvi prvaci Hrvatske i dobro odradili europsku sezonu, iako nismo smjeli igrati u Zagrebu nego smo praktično cijelo vrijeme putovali, jer smo domaće utakmice igrali u Španjolskoj.
Tvoj osobni uspon je tada bio strelovit, vrlo brzo si došao do reprezentacije, ali ipak prekasno za Olimpijske igre 1992.?
– Moram priznati da zbog toga žalim, nikada se neće ponoviti onaj Dream Team, a i cijeli značaj tih OI za nas kao tek priznate države. No, već 1993. sam član reprezentacije na Univerzijadi u Buffalu (SAD) gdje smo bili sedmi, a onda…
A onda dvije velike medalje, svjetska i europska bronca, nažalost posljednje koje je Hrvatska osvojila. Tada su navijači čak bili i nezadovoljni “samo” broncom, kako ste vi igrači na to gledali?
– Sigurno da je određeni žal postojao, ali s druge strane smo bili i zadovoljni, velika je stvar osvojiti broncu na Svjetskom košarkaškom prvenstvu, jednako tako i na europskom, to sada najbolje vidimo kada 25 godina ne možemo do medalje. Možda je malo veći žal bio nakon EP 1995. u Ateni, jer znamo da su svi, možda i ne samo na ovim prostorima nego cijela Europa, s nestrpljenjem čekali finale nas i Srba, ali dogodilo se da u polufinalu odigramo malo lošije i do tog velikog susreta ipak nije došlo.
Ali jest dvije godine kasnije na EP u Barceloni, jesi li bio na parketu kada se dogodio najveći šok u povijesti hrvatske košarke?
– Jesam, ma to je opća katastrofa bila gledati kako ta Đorđevićeva trica ulazi, nismo ni napravili neku grešku, obrana je dobro postavljena, Rimac je zatvorio Đorđevića kako je i trebao, ali, eto, ušla je ta za njih čudesna, za nas strašna trica. Postoji tu i element koji s jedne strane još otežava tu priču, a to je da su te godine Srbi bili golemi favorit, mi smo na EP otišli bez NBA igrača, jako oslabljeni i od nas nitko nije ništa očekivao. Ali odigrali smo tu utakmicu zaista odlično, no na kraju nas nije nagradila sreća.
Jesi li doživio još koji sličan šok u karijeri?
– Jesam, možda i još luđi, u Ciboni kada smo izgubili od Maccabija tricom koju nam je legendarni Doron Jamchy zabio iz svog parket uz zvuk sirene.
A, koje su ti najdraže utakmice?
– To je uvijek super teško pitanje, bilo je toga jako puno. Jasno, osvajanje svjetske i europske bronce, te pobjede nad Grcima za medalje, sigurno su na samom vrhu. Ali, nekad ti ostane u sjećanju neka utakmica i ako nije dobro završila, recimo meni je u izuzetno dragom sjećanju utakmica protiv Bologne u dresu Zadra, iako smo na kraju izgubili.
Nakon tog EP 1997. dolaziš u Karlovac, već si rekao da je atmosfera bila sjajna, podrška u gradu ogromna, kako se na kraju dogodilo da ispadnete?
– To je teško objasniti, mogu samo reći da ta ekipa nikako nije smjela ispasti. Mislim da je najveća greška bila brzopleta smjena trenera, jer zaista smo bili odlična ekipa, bio je tu jedan Čizmić, Videka, ja sam, mislim, igrao odlično, uostalom ta sezona mi je otvorila vrata inozemnih angažmana, bio sam treći igrač lige po statistikama, najbolji bloker.
Turska? Pa onda prave putešestvije diljem svijeta…
– Da, prvo je bila Turska, gdje sam isto uspio biti najbolji bloker prvenstva, nakon čega sam se vratio u Cibonu, odigrao jednu sezonu tamo i jednu u Zadru i onda zapravo kreće “turneja”. Varese u Italiji, Pau Orthez u Francuskoj, ukrajinski BC Kiev, Budućnost iz Podgorice, dva jako zanimljiva iskustva u Kini i na Kosovu, grčka Larissa, slovenski Helios, Keravnos na Cipru i onda kraj karijere doma, u Dubravi i Zrinjevcu.
Bio si prvi Hrvat u Kini?
– Da, možda čak i prvi Europljanin. Igrao sam u Shangai Sharksima i to je bilo zaista potpuno drugačije iskustvo od svega doživljenog. I zbog sportskog dijela, jer tada sam se prvi puta susreo s NBA načinom igranja, kineska liga se igrala uz stalan ritam utakmica svaka, igralo se 4×12, a isto tako i zbog drugih stvari, jer to je jedan sasvim drugačiji način života od našeg, što je bilo zanimljivo iskusiti, ali je ponekad i stvaralo poteškoće.
Kosovo?
– U Kosovu mi je bilo super, tamo me pozvao Vlado Vanjak u prizrenski Bashkimi, a zanimljiva je priča da sam se tamo najviše družio s – Karlovčanima. Vrlo brzo sam se upoznao i onda sprijateljio s obitelji Šehi, koja ima pekare u Karlovcu, oni su me primili kao rođenog, jako dobri ljudi i jako vole Karlovac.
Zadovoljan si karijerom?
– Jesam, kako ne bih, puno je tu priznanja i odličja, posebno drago mi je i odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara, najviše državno odlikovanje u sportu, koje smo dobili kao članovi brončane reprezentacije sa SP.
Po povratku u Karlovac prvo se posvećuješ privatnom biznisu…
– Da. Kažem, Maja je u vrijeme kada smo se upoznali bila završila akademiju za teniskog trenera, vodila je i školu tenisa kod Rožića, ali odlučila je krenuti sa mnom kada su počeli inozemni angažmani i onda je bilo vrijeme da i ja to na neki način vratim. Otvorili smo Beauty centar Lifestyle i ne mogu se nimalo požaliti, ide nam super, mislim da Karlovčanke i Karlovčani dobro znaju da će dobiti odličnu uslugu.
Pandemija vam nije naškodila?
– Osjetila se, naravno, ali pomogli su poticaji. Moram zahvaliti i radnicima koji su imali izuzetnog razumijevanja i bili korektni u ovom periodu, mi nismo željeli davati otkaze, oni su zauzvrat bili strpljivi i vjerujem da se sada polako vraćamo u uhodani ritam.
I tu dolazimo do košarke. Od kuda KA-Basketball, zašto KA-Basketball?
– Vrlo jednostavno, mislim da mogu pomoći košarci u Karlovcu. I tu moram zahvaliti Vladi Štefancu, koji mi je dao povjerenje da vodim klub, jer KA-Basketball je zapravo nasljednik Auto lim laka. Nema smisla gubiti vrijeme na to da sada raspravljamo ili se prepucavamo tko je više ili manje kriv, moramo se zajednički okrenuti budućnosti i napraviti sve da vratimo košarku ovom gradu. Jer, opet ću ponoviti, od prvog dolaska u Karlovac sam osjetio da je u ovom gradu košarka nešto posebno i da ljudi zaista izuzetno dobro poznaju ovaj sport.
Kažeš zajednički pa te u tom kontekstu moram pitati nisu li tri kluba previše?
– Jesu ako si podmeću klipove, nisu ako radimo zajedno, a to moramo. To je priča na koju se može gledati s dvije strane. Apsolutno mora postojati jedan krovni klub, koji će raditi na najvišem nivou, koji će biti ozbiljan na svaki način, s ozbiljnom upravom, ozbiljnim trenerskim kadrom, što znači barem 4-6 trenera, ozbiljnim sportskim direktorom i, što je ključno, jakim trenerima u kadetskom i juniorskom uzrastu. Ali, istovremeno može biti više škola košarke, ne samo tri, već možda i više, to nimalo neće naškoditi krovnom klubu. Jasno, ako se dobro radi.
Kod vas će se raditi dobro?
– Pa, to mi je glavni cilj. I prišli smo svemu jako ozbiljno, izradili smo plan i program rada na kojem su radili zaista vrhunski ljudi, Korana Longin, Maja Jakić Grubešić, Miljan Vorkapić, i ja kao predsjednik kluba, a na kraju i naši treneri mag. kineziologije Zvonimir Conjar i prof. kineziologije, Rovinjanin Juraj Brajnović, koji ovih dana postaje “karlovački zet” i postat će i stalni stanovnik našeg grada. S njima sam jako zadovoljan i sretan i zahvalan što su nam se pridružili, obojica vrhunski rade, a Brajnović ima već niz odličnih rezultata s najmlađim kategorijama.
Što su zapravo osnove programa?
– Pravilan rad s djecom, ali na svim razinama. I moram reći da je to program od kojeg koristi može imati svaki klub u Karlovcu i rado ćemo ga podijeliti i s drugim klubovima u gradu, ali i cijeloj županiji. Razrađen je rad s djecom i na košarkaškim elementima, ali i na dovoljnoj količini atletike i gimnastike, prilagodba uvjeta djeci, nabavili smo koševe koji se mogu spuštati, lopte broj 3 s kojima klinci trebaju početi… paralelno tijesno surađujemo s OŠ Banija, u čijoj dvorani imamo i treninge, a mi ćemo pomoći njihovu školsku ekipu, dat ćemo im i dresove i stručnu pomoć, jer sigurno treba poboljšati i rad na košarci u školama.
Kakav je interes? Ima li već djece i gdje se mogu zainteresirani eventualno javiti?
– Interesa zaista ima, mi smo praktički tek krenuli, a već imamo 16 članova, od čega 11 dječaka i 5 djevojčica, jer plan nam je raditi i s njima.
I ti imaš kćer, je li zainteresirana za košarku?
– Da da, i ona je među članicama, ima dobre predispozicije, genetiku ima i vidim da će biti visoka, volje i truda ima i vjerujem da će biti dobra.
Što misliš da bi trebali biti glavni ciljevi karlovačke košarke?
– Na to možemo gledati iz dva kuta. Prije svega, cilj je dobiti jaku regionalnu košarku, razviti dodatno i klubove u Ogulinu i Dugoj Resi, uključiti Ozalj, pokrenuti županijska natjecanja, a u svemu tome moramo surađivati i pomagati jedni drugima. Siguran sam da su svi koji su danas u košarci tu zato jer istinski vole taj sport i zato svi moramo zajedno raditi na tome da podignemo status košarke u Karlovcu i Karlovačkoj županiji. Mogu otvoreno reći evo i u intervjuu pred cijelom javnosti u gradu da će KA-Basketball pomoći svima u svakom obliku, gdje god ćemo to moći i tko god će to željeti. Možemo se mi nadmetati među sobom na parketu i navijati za “svoje”, ali prema van moramo svi skupa biti – Karlovac. I onda ćemo s vremenom doći i do drugog cilja, a to je seniorska momčad na respektabilnoj razini i u ligi koja će opet puniti dvoranu. Neće to biti sljedeće godine niti za dvije, treba ići polako i strpljivo, ali s voljom i sa suradnjom, i rezultati neće izostati.
KA-Basketball isto kreće i u seniorska natjecanja, prijavljeni ste u Trećoj ligi?
– Ne, evo to mogu reći kao najnoviju vijest da smo ipak odlučili odustati od toga. Željeli smo nastaviti na neki način tradiciju Auto lim laka, koji i kao klub nasljeđujemo, bilo je interesa, ali zaključili smo da ne treba forsirati. Primaran nam je rad s djecom, a seniorska ekipa ne bi mogla imati adekvatne treninge i sve ono što je potrebno ne za rezultat već za normalan proces koji neće dovesti do ozljeda i sličnih problema. Idemo samo s djecom i svi koji su zainteresirani mogu sve informacije dobiti na broj mobitela 091 614 7626 ili na e-mail: kabasketball1@gmail.com, a mogu doći do nas i osobno u prostorijama koje su u ŠSD Mladost.
U klubu su i drugi košarkaški entuzijasti poput Krešimira Perušića, pokretača Ljetne HAKL lige u Šancu, jesi li ti kad zaigrao u Šancu? Haklaš li još ponekad?
– Jesam igrao sam na HAKL ligi za ekipu Švarče. Danas jako slabo i jako rijetko, ali u posljednje vrijeme sam se opet aktivirao i pojačao treninge, jer želim i sam ponešto pokazati klincima, barem kada će se raditi na centarskim vještinama!
Razgovarao: Darko Lisac