Jednom davno, neka "smiješna" ekipa počela se igrati baseballa. Trideset godina kasnije, Karlovac je prepoznatljivo i respektabilno ime u cijeloj Europi pa i svijetu kada se spomene baseball. Možda poneko slično misli i o današnjim karlovačkim hokejašima, no korak po korak, oni postaju slična priča. Između ostalog, i priča o tome kako postoje samo ona ograničenja koja si sami postavimo.
Svojevrsni “alfa i omega” karlovačkog hokeja je Matija Ratkaj, jedan od najzaslužnijih za to što je u jednom od najzapuštenijih dijelova grada, u bivšoj vojarni na Luščiću, niknula najbolja dvorana za inline hokej u Hrvatskoj. Razgovaramo po povratku iz Slovenije, gdje Karlovčani službeno sudjeluju u prvenstvu Slovenije, što dovoljno govori i o njihovoj kvaliteti i o njihovoj reputaciji, jer slovenski hokej za hrvatski je ono što je… pa, zapravo je teško naći usporedbu, možda hrvatski vaterpolo za slovenski.
– Da, jučer smo startali u Slovenskoj ligi i jako se veselimo tome, jer nažalost u Hrvatskoj prave konkurencije gotovo da i nema, što je tužno. Igrali smo s ekipom Lufteri koja je jedna od najboljih slovenskih ekipa i izgubili smo 5:4 u produžetku tako da smo sasvim zadovoljni, pogotovo što nam je ovo bila prva prava utakmica ove sezone, na velikom terenu.
Hoće li se hrvatsko prvenstvo uopće igrati?
– Hoće, plan je da se igra jednom mjesečno, ali nažalost ove godine nastupamo samo mi, Koprivnica, Samobor i jedna zagrebačka ekipa. Neke bolje zagrebačke ekipe opredijelile su se samo za hokej na ledu, što je šteta, jer inline je sport koji u Hrvatskoj vjerojatno ima veći potencijal i budućnost, situacija s ledom u Hrvatskoj je nažalost vrlo loša.
Ako se ne varam, samo Zagreb i Sisak imaju ledene dvorane? Zašto je to tako, ako uzmemo u obzir Sloveniju, u kojoj je hokej neusporedivo razvijeniji?
– Da, ali i to je nepotpuna informacija, jer u Zagrebu je Velesajam u jako lošem stanju, Dom sportova je zatvoren za hokejaše pa praktično ni oni nemaju pravi led dok ne proradi Šalata. Istina je da zaostajemo debelo za Slovencima ili, primjerice, Mađarima, koje smo prije 20-ak godina pobjeđivali s rezultatima poput 15:0, a danas su član Elitne divizije svjetskog hokeja i imaju vrhunske momčadi. Razloga je puno, ali treba reći i da su ledene dvorane vrlo skupe, IHF na svojim stranicama ima projekte za četiri tipa dvorana i čak i najjeftinija pretpostavlja da led bude pun od 7 do 23 sata kako bi bilo isplativo. Hokej nije baš nacionalni sport pa se malo koji grad ili privatnik odlučuje na takvo ulaganje. A, imam primjer iz Češke u koju smo do pandemije stalno odlazili s našim mladim ekipama i gradić Trinec koji je, onako, malo veći od Duge Rese, a u kojem je čeličana izgradila golemu hokejašku dvoranu i u kojem su svi ludi i za klizanjem i za hokejom. To je, jednostavno, neki drugi svijet.
Spomenuli smo da samo četiri ekipe igraju inline prvenstvo Hrvatske, ima li još gradova u kojima se razvija?
– Ima, nama su sad na turniru po prvi puta bili klinci iz Zadra, nešto radi Split, Čakovec i Varaždin također, bilo je nešto i u Puli. Kažem, perspektive ima, kada bismo se više posvetili razvoju inline hokeja mogli bismo imati kvalitetnu konkurenciju i pravu ligu.
Kako si ti zapravo ušao u hokej?
– Isprva potpuno neformalno, odnosno na ulici. Imao sam 13 godina, uzeo sam sestrine role, počeo se malo rolati, pa mi je to bilo dosadno pa sam si napravio palicu, onda okupio i par prijatelja i tako je to počelo. Onda nas je jednom vidio Boris Simić, koji je već trenirao u klubu osnovanom baš u to vrijeme, pozvao nas da odigramo s njima i čak smo ih i pobijedili. I onda smo se udružili, došla je i ekipa koja je isto tako haklala na Dubovcu i sve se to zakotrljalo na pravi način. Tada se puno ozbiljnije igrao i hokej na ledu, nastupali smo i u slovenskoj amaterskoj ligi za klubove s mariborskog područja, ali već se naveliko igrao i inline, nas je znalo biti po 40-ak na igralištu kod stare škole na Dubovcu.
Onda je napravljeno igralište na Vunskom?
– Da, mislim da je to 2007. godina, a negdje od 2010. sam počeo i raditi s novim klincima, to je na neki način i okosnica današnje ekipe. 2013. smo u Mustadu uredili prvi unutarnji prostor i to je bilo jako zanimljivo, ali i korisno iskustvo.
Sa stupovima posred igrališta?
– Da! Ali, taj prostor je spasio klub, a istovremeno stvorio odličnu ekipu, dečki koji su tada trenirali tamo su vidljivo nadmoćni u tehničkom dijelu svojim vršnjacima, jer su radili u specifičnim i teškim uvjetima. Često to i bude tako u sportu, onaj koji sve ima nije toliko motiviran, mi smo stvarno radili uz brojne probleme, ali kad u takvim uvjetima uspiješ, onda ti to donosi i brojne prednosti. Jedno vrijeme smo radili i u mikrokinu Kinokluba Karlovac, znaš kakav je to prostor pa možeš zamisliti koliko je teško tamo baratati palicom, ali sve nas je to “istesalo”…
Na kraju je došla i prava hokejaška dvorana u bivšoj vojarni na Luščiću…
– Snimio sam je još 2012. godine, još je tu i vojska bila. Odmah smo počeli slati zahtjeve, ali MORH nas je odbijao sve dok vojarna nije prešla u gradske ruke. Tada smo dobili prostor, praktički smo “isforsirali” dozvolu svojim radom, iako je ugovor krajnje nepovoljan po nas, ali htjeli smo dvoranu i pristali smo na sve, nadam se da će to jednom ipak biti poštivano.
Na što misliš pod nepovoljnim uvjetima? Koliko ste uložili dosad u dvoranu?
– Prvenstveno na to da prostor nije naš i ovisno o potrebama i projektima mogu nas izbaciti, a nisu nam dužni ni vratiti uloženo. Ja se ipak nadam da će razumijevanja biti, jer svi smo ponosni na ovaj projekt. Uložili smo… teško je to reći, mislim da sigurno negdje oko 400 tisuća kuna računajući samo zaista utrošena materijalna sredstva. Kada bi se tome dodao i “rad” svota bi bila daleko veća, a da se dvorana uređivala službeno od strane neke institucije, sve ovo bi koštalo bar 2 miijuna kuna.
Nije bilo sponzora?
– Je za krov, uredili smo i krov i tu nam je pomogao obrt A-KURT radom, jer mi sami to ne bismo mogli napraviti. Snalazili smo se na razne načine, mantinela koja okružuje igralište realno košta oko 20.000 eura, mi smo je napravili sami za oko 25.000 kuna. Korak po korak, nažicali smo cijevi, šest mjeseci sam doma reckao te cijevi, tu ima svakakvog materijala koji je korišten i na kraju imamo odličnu mantinelu koju svi hvale i odgovara zahtjevima svih natjecanja, a nastala je praktički po “uradi sam” principu.
Spomenuo si da su se neki zagrebački klubovi okrenuli gotovo samo ledu, a vi ste se, pak, okrenuli gotovo samo inlineu, radi li se ipak i na ledu?
– Tu su u prvom planu djevojke, koje su prvoligašice, nažalost ženski hokej na ledu je u Hrvatskoj još slabije razvijen nego muški i djeluju samo tri ekipe. Ali cure su ozbiljne, motivirane, jako se trude i nadam se da će ih ove godine napokon i Karlovčani moći vidjeti u nekoj službenoj utakmici na našem ledu. Za nas ostale led je koristan odmah, dobro dođe pogotovo klincima za malo gušta, no za nešto ozbiljnije jednostavno nema vremena, možda odradimo 15 treninga na ledu u sezoni i s tim se ne može ići u neki ozbiljniji projekt.
Nakon svega izrečenog, nema smisla da te pitam može li se živjeti od hokeja u Hrvatskoj?
– Hahah, naravno da ne. Ja sam po struci geolog i imao sam sreću da nađem posao u Geotermici, no s druge strane nema sumnje da bi s tom strukom negdje vani zarađivao neizmjerno više, ali nikada nisam to “hvatao”, nisam tražio posao čak ni u Zagrebu.
Ne daš se iz Karlovca?
– Ne dam. Ma gle, svi znamo da ima dosta problema, s druge strane Karlovac mi je čudo od grada po nekim stvarima. Znam da bih negdje vani bolje prošao sa svojom strukom, ali ovo što stvaramo ovdje je, jednostavno… ljubav. I ako mi nešto zna dignuti živac to je kad netko kuka da nema gdje ili nema što. Mada se to malo i popravilo, mislim da su mnogi ljudi uvidjeli da mogućnosti ima. Pustimo sad druge stvari koje mogu i moraju biti bolje, ako si želiš naći zanimaciju ima je, samo se treba zainteresirati i informirati. Znaš, ako naletim na nekog tko mi kad plaćam nešto s klupskim računom kaže “o, pa što u Karlovcu ima hokej klub?” nakon 20 godina rada i hrpe uspjeha i stotine djece koje ga treniraju… onda je stvarno problem u toj osobi. Najlakše je biti doma, ne znati ništa i kukati. Evo, ja svaki dan radim od 7 do 3, odem malo doma pa sam onda 3-4 sata na treninzima i onda na kraju u petak, kad sve završi, već iscrpljeni do kraja, još ostanemo igrati nogomet. Ne bih mogao bez toga, bez te svoje ekipe. Ali, isto tako moram reći da sve to mogu i zato jer mi je žena legenda i najbolja žena na svijetu. Da me ona ne razumije i da ne daje potporu…
Imaš i klince, jesu li već zainteresirani za hokej?
– Najmanje ima tek mjesec dana pa još nije izrazilo osobite preferencije haha, najstarije već rola i kliže (4 godine), a srednje (2 godine) se polako već interesira!
Zaista, koji je raspon godina u klubu, od kada se djeca mogu prijaviti?
– Pa, već od 3-4 godine, evo imamo trenutno najmlađeg člana 2017. godište. A, otvoreni smo cijelo vrijeme, u bilo kojem trenutku može doći svatko, javiti se izravno u dvoranu od ponedjeljka do petka između 18 i 21, svi su dobrodošli, a najmlađi dobijaju i prvu opremu. Nama nije cilj zarađivati na ovome, bilo je slučajeva i da djeca dođu i kažu da će prestati, jer ne mogu priuštiti članarinu pa im kažem “daj ne zezaj, dođi na trening i zaboravi to”. Trudimo se biti klub u kojem svi radimo na istom, netko sad nema, kad bude imao dat će. Svi radimo na istom cilju, roditelji su isto puno pomagali u uređenju dvorane, nitko nas neće zeznuti ili iskoristiti ako nema koji mjesec za članarinu. Neka se djeca druže, rolaju, igraju hokej, to je važnije od svega. Kažem, da mi je do novca, vjerojatno bih bio već negdje vani.
Koliko ima članova?
– Negdje stotinjak, ali recimo 70-ak koji su aktivni i redovni. Imamo i 25 cura, što je za hokej u Hrvatskoj super. I interesa i dalje ima.
Pandemija nije utjecala?
– A je, na sve je pa i na nas, ima nešto djece koja su odustala s vremenom, što mi opet nije žao ako su u međuvremenu našli neki drugi sport gdje su mogli trenirati, jer mi nažalost za vrijeme lockdowna nismo smjeli trenirati. Veći je problem što zbog cijele situacije nismo ozbiljnije radili na privlačenju novih članova, ali sada i s tim krećemo, jer nema smisla živjeti u iščekivanju novog zatvaranja ili novih mjera. Imali smo i sjajan projekt sa Slovencima, s međusobnim posjetima i turnirima, mi bi išli u Sloveniju, oni bi dolazili nama, klincima je sve to veliki doživljaj. Morali smo to “zamrznuti” na neko vrijeme, ali nadam se da će uskoro opet zaživjeti u punom obliku.
Opisao si svoj prosječan dan pa pretpostavljam da i nemaš vremena za neke druge zanimacije? Ipak, bio si aktivan i u Kinoklubu?
– Da, danas nemam vremena za apsolutno ništa, ali u Kinoklubu sam jedno vrijeme bio aktivan u vrijeme festivala, kao volonter, nisam baš bio neki filmaš, mislim da sam napravio jedan jedini film još kao srednjoškolac, i to je bio neki zadatak. Ali, rado sam se uključivao u pomoć pri organizaciji Riječnog kina, Four River festivala kao običan šljaker.
Razgovarao: Darko Lisac