Obitelj Pamić imala je veliku ulogu u kratkotrajnom bljesku nogometaša Karlovca, munjevitom usponu do 1. HNL. Među igračima bili su Zvonko i nažalost prerano preminuli Alen Pamić, kao i njihov bratić Sandi Križman, a na klupi Igor Pamić.
Zvonko se kao igrač već ranije vratio u klub, no ozljede su ga dosad spriječavale da pokaže sve što još uvijek može i zna, a na klupi je od polovice jesenskog dijela sezone ponovno i Igor Pamić. Razgovor počinjemo baš o tim obiteljskim vezama, odnosno pitanjem o tome je li i prije njega bilo “nogometnih Pamića”…
– Sportaš u našoj obitelji bio je stric, mama i tata tu nisu imali ulogu i nisu bili previše zainteresirani za sport. Stric je dugo bio nogometaš, bio je dobar za lokalnu razinu, ali on me zarazio ljubavlju prema nogometu i sportu općenito. Sestra je bila rukometašica. Jasno, tu je uvijek bilo i obične dječačke igre, puno prije prvog treninga sam s ekipom iz sela natjeravao loptu po dvorištima i livadama.
Kad si počeo trenirati?
– Pa negdje sa 12-13 godina u NK Žminju i odmah me nogomet jako zaokupio, tata je tada radio na željeznici i nije me često mogao voziti na treninge, ali sam išao pješke ako je trebalo.
Koliko daleko je bio klub?
– Ma nije predaleko, mada nije bilo ni preblizu, nekih 4-5 kilometara, ali nije ti to problem kao klincu. Bio je to dodatni dobar trening (smijeh).
Mnogi ni ne znaju da ti prvi susret s Karlovcem i NK Karlovcem nije bio u ulozi trenera Žminja…
– Tako je, prvi puta sam grad i stadion upoznao 1990. godine, još u bivšoj državi, na kvalifikacijama za Međurepubličku ligu. Nije bilo ugodno, Karlovac nas je razbio sa 4:0, ali u uzvratu vam je bilo vrlo nezgodno, moji su pobijedili sa 4:1, ali bez moje pomoći, za što još uvijek sumnjam da ste mi vi namjestili (smijeh).
Kako misliš?
– Pa, ja sam tada zapravo bio u vojsci u Ptuju i za prvu utakmicu sam dobio dozvolu da igram, ali ne i za revanš. Da sam ja igrao bilo bi 7:1 za nas!
Bio si u NK Istri kada se formirala 1. HNL i kada je Istra kao u tom trenutku najniže rangirani klub po regionalnom ključu dobila priliku da zaigra među najboljima. Koliko je to značilo svima vama u klubu, kakav je to bio osjećaj doći odjednom među najbolje?
– Nama je to bilo nešto čudesno, nešto nevjerojatno i to je bilo jako važno za istarski nogomet. Jer, Istra u Jugoslaviji, ne govorim sada za klub nego za cijelu regiju, nije imala klub ne samo u prvoj ili drugoj ligi nego niti u trećoj, tadašnjoj Međurepubličkoj. Do Rijeke nisi imao praktički ništa, samo te klubove u 4. ligi, koja se zvala Hrvatska liga Zapad. I onda odjednom su tu Hajduk, Dinamo, Osijek, Rijeka…
Ali prošli ste dobro…
– Prošli smo jako dobro! Radilo se odlično, okupili su se dobri igrači, a bili smo i puni samopouzdanja jer smo znali da nismo jedini došli iz nižeg ranga, ipak su tu bili i drugi klubovi koji nisu bili naviknuti na najveću scenu. Jedno vrijeme smo čak bili u samom vrhu, na kraju smo završili sedmi, potpuno mirno i bez ikakve brige oko ostanka.
Onda je uslijedila još jedna sezona u Pazinki pa zatim Dinamo, odnosno tada Croatia. Jesi li bio dinamovac ili bi ti draže bilo da te zvao Hajduk?
– Dinamovac, oduvijek! I tata je bio veliki dinamovac, kao i stric kojeg sam spomenuo, ma zapravo cijela obitelj osim sestre, ona navija za Hajduk, mislim da isključivo iz razloga da nama kontrira haha. Tako da mi je taj prelazak bio stvarno ostvarenje sna. U biti sam već u Pazinki igrao na posudbi kao Dinamov igrač, a tu posudbu sam sam tražio, jer mislim da mi ne bi bilo korisno u tom periodu sjediti na klupi, a pored Vlaovića vjerojatno ne bih imao preveliku minutažu. Sezona u Dinamu će mi ostati u lijepom sjećanju, iako na kraju nismo bili prvaci, a mislim da nas se malo i zakidalo, jer smo tada imali kaznu u Europi zbog nereda u Auxerreu pa je bilo bolje da netko drugi bude prvak.
Najbolja domaća sezona ipak je ona u Osijeku, a tu je stigao i reprezentativni debi…
– Je, u Osijeku je stvarno sve bilo okej, iako sam imao i ponudu da ostanem u Dinamu, ali otvoreno mi je rečeno da me vide u vezi, što mi se baš nije svidjelo. Zato sam prihvatio ponudu Osijeka i nisam požalio. Reprezentacija… reprezentacija je uvijek nešto posebno i onda se još dogodilo da debi imam baš u Osijeku u kojem trenutno igram, a odmah sam zabio i gol i to 100. gol za reprezentaciju tako da ću bar po tome ostati zauvijek zapamćen.
Misliš li da si mogao i više na reprezentativnom planu?
– Ne! Ja sam jako zadovoljan svojim reprezentativnim stažem. Odigrao sam pet utakmica, bio sam na Euru 1996., jednostavno moram biti objektivan. U neko drugo vrijeme možda bio napravio i više, ali svi znamo kakva je to bila generacija. Mislim da sam bio vrlo dobar nogometaš, ali isto tako moram biti realan i priznati da pored Šukera, Bokšića, Vlaovića… nisam mogao očekivati više od onog što sam i dobio i zahvalan sam na svakoj minuti provedenoj u reprezentaciji. I kad smo kod reprezentacije tu je opet jedna poveznica s Karlovcem, tu sam zabio još jedan gol za Hrvatsku u prijateljskoj utakmici prije Eura 1996!
U inozemnoj karijeri špica ti je vjerojatno bila Hansa?
– To je bez ikakve konkurencije, to je vrhunac karijere. Počeo sam u Sochauxu koji također imam u lijepom sjećanju, tada smo igrali 2. francusku ligu. I onda Hansa, Bundesliga, to je nešto sasvim drugačije. Recimo, Dinamo je bio velik klub već tada, ali on je to tek postajao, možda još uvijek ima detalja koje mora posložiti, a Hansa je bila posložena do posljednje sitnice, jer to u Njemačkoj jednostavno moraš biti. Iako su oni bili novi bundesligaš kroz godine u 2. Bundesligi već su morali biti vrhunski posloženi. Igranje u Bundesligi je nezaboravno, krcati stadioni, 70 tisuća u Dortmundu, 50 tisuća u Munchenu, to je zapravo ono po čemu me se i danas ljudi sjećaju, evo neki dan je stiglo 15 slika iz Poljske da ih potpišem raznim kolekcionarima. To je zbog Hanse, svaka čast svima ostalima, ali tu prepoznatljivost mogla je dati samo Bundesliga.
Karijeru si završio u GAK-u?
– Da, također jako lijepi period, to je zlatni period kluba u kojem su osvojena dva kupa i jedan naslov, prvi, a bojim se i zadnji, jer je klub dosta potonuo, iako se sada ipak dižu i sad su u drugoj austrijskoj ligi.
Prestao si s aktivnim igranjem sa 32 godine, u današnje vrijeme reklo bi se i prerano?
– Pa i tada je možda bilo malo prerano, ali morao sam prestati. Možda bih danas bio invalid da nisam, jer meni je već sa 19 godina bila upitna karijera i otvoreno su mi savjetovali da prestanem. Užasno puno mi je pomogao čuveni dr. Peharec, no u jednom trenutku više nije bilo druge opcije nego da se ostavim nogometa.
I odmah na klupu?
– Danas mi ljudi ne vjeruju, ali ja sam cijelu karijeru tvrdio da neću biti trener. Sam sebi sam rekao, gotovo da sam se zarekao da nema šanse da se time bavim, ali pred kraj karijere me počelo ipak malo kopkati, baš u GAK-u su mi počeli i sugerirati da bi bila greška ako se ne okrenem trenerskom poslu, jer razumijem nogomet. I tako, izdržao sam 2 mjeseca i onda se javio u Žminju haha. Prvo sam uzeo klince, ali vrlo brzo prešao na vođenje prve momčadi. Nakon sezone u Istri, tada Puli 1856, vratio sam se u Žminj…
… i onda dolazi do gostovanja u Karlovcu?
– Pa da, meni je to tada bilo nevjerojatno, takav lijep stadion, velik grad, a klub na dnu treće lige. Neven Šprajcer mi je odmah nakon utakmice rekao “ti ćeš jednom biti naš trener”, ali nisam očekivao da će se to dogoditi tako brzo.
No, dogodilo se i krenulo je sjajno?
– Stvarno je bilo dobro, tada je u klubu vladala nevjerojatna energija i euforija, svi smo imali veliku želju i vjeru, odmah se ušlo u 2. ligu, a onda za mnoge i neočekivano u 1. HNL. Neki su i u samom klubu mislili da treba pričekati…
Misliš li i ti možda tako s odmakom? Prvenstveno jer nije bilo domaćih igrača…
– Ne mislim, od čekanja nema ništa. A priča o domaćim igračima je istovremeno i bitna i jedna od najvećih zabluda danas kod ljudi, ne samo u Karlovcu. Apsolutno je važno da postoji jaka omladinska škola i da se stvaraju igrači, to u Karlovcu tada nije bilo na visokoj razini, ne želim nikoga uvrijediti, ali to je jednostavno činjenica. Međutim, što si više to je manje domaćih. Ja sam bez ikakvog muljanja najsretniji kada imam što više domaćih igrača, u Karlovcu, u Istri, bilo gdje da dođem. Ali vremena su se promijenila, pogledajte 1. HNL, provjerite od kuda su igrači u kojem klubu, jednostavno što višem i boljem plasmanu težiš ekipu slažeš prema potrebama, a ne prema tome od kuda je koji igrač.
Nema više onog da igraju Karlovac i Istra pa je u Karlovcu 11 Karlovčana, a u Istri 11 Puljana?
– Nema, to je jednostavno činjenica. Odnosno, nema a da je to u prvoj ligi. U trećoj može. No, rad u omladinskoj školi je itekako bitan i svaki domaći igrač je dobrodošao i uvijek donosi i dodatnu vrijednost, to uopće nije sporno.
A, smatraš li da bi kasniji rasplet bio drugačiji da je u prvoj sezoni izboren Kup UEFA?
– Sigurno bi! No, zavladao je taj neki strah da će to biti skupo, rizično, a to je bilo potpuno promašeno. No, mi smo htjeli u Europu, nije bilo nikakvog popuštanja pred kraj sezone, mada su nam na gostovanju u Splitu prilično jasno dali do znanja i da ispred nekih ipak ne smijemo biti. No, što je tu je…
U Karlovcu si ostao četiri sezone, a onda odmah nakon toga i u Istri četiri sezone, prilično dugo za hrvatske prilike?
– Ne samo za hrvatske, ali da, možda pogotovo za naše. Valjda to znači da nešto i znam u ovom poslu. U Karlovcu smo se rastali tako kako jesmo, ne treba se sad vraćati na to, jednostavno se dogodilo ono što se zna često dogoditi kada se klub nađe u najvišem rangu, a to je da se pojave razne struje, svako vuče na svoju stranu, svako ima svoje interese, nije to samo u Karlovcu tako, doživio sam to i u nekim drugim sredinama. U Istri, “doma”, također mislim da sam radio dobro, pogotovo jer uvjeti isto nisu bili blistavi, ali postali smo stabilan prvoligaš, a do tada je Istra stalno išla gore-dolje, ispadala i vraćala se, ali od tada je stalno tu.
Nakon tog perioda u kojem si bio trener na duge staze, slijedio je niz klubova u kojima si bio kratko…
– Da, tako je ispalo, iako sam tu često i sam bio kriv. Nekad trebaš imati i sreće. Nakon Istre je bilo dosta ponuda, ali ja sam ih sve odbijao očekujući nešto bolje, bilo je tu i “suflera” sa strane koji su mi savjetovali da odbijam i pričekam tu famoznu veliku ponudu koja će sigurno doći. A ja sam se zeznuo pa sam ih slušao. Srećom, a i nesrećom, onda se pojavio Koper. Srećom, jer je klub bio ekstra posložen, organizacijski jak, stvorena je jaka momčad, bila je to odlična sezona. A, nesrećom jer su na naplatu došle neke financijske dubioze zbog kojih je klub na kraju izbačen u 4. ligu.
Slijedio je Dragovoljac…
– To je moja greška. Ne mogu reći da mi je žao za tu sezonu, cijenim taj klub, ali ja sam pogriješio, jer jednostavno mogućnosti kluba u tom trenutku nisu bile u skladu s ambicijama.
Onda Titograd, Gabela…
– OFK Titograd nije moja greška, to je bila izvrsna sezona i otvoreno ću reći da nam nisu dali da budemo prvi, tamo su Sutjeska i Budućnost apsolutno privilegirani, a mi smo veći dio sezone vodili, ali onda jednostavno nismo izdržali, a i počelo je štopanje. Tu je poslije došlo do razmimoilaženja s upravom, ja znam da sam bio u pravu i znam da bi sljedeće godine i još godinama bili u vrhu, a možda i na samom vrhu. Oni su htjeli nešto drugo i eto, sad su drugoligaš. Gabela je bila onako, romantična ideja, u tom trenutku im se nimalo nisu poklapale želje i mogućnosti, ali sada se dižu i drago mi je, mislim da taj klub ima perspektivu za biti premijerligaš Bosne i Hercegovine.
Povratak u Karlovcu rezultatski zasad nije loš, ali nije se ostvarilo ni ono što su navijači najviše očekivali, a to su bolje igre u gostima?
– Uvijek je nezahvalno kada negdje dođeš u toku sezone, jer je nezgodno prigovarati onome što je bilo prije tebe, ali stara je nogometna istina da kakve imaš pripreme i prijelazni rok takvu ćeš imati sezonu. Nikoga ne krivim, nisam bio ovdje da znam kako se sve odvijalo, ali zanemarene su neke stvari. Primjerice, svi ovi dečki u klubu su divni dečki, ali bojim se da se nije računalo na psihološku pripremljenost. Oni su godinama silom prilika igrali “ligu bez briga”, nije bilo nekih ambicija, dovoljno su jaki da ne brinu o ostanku… onda se momčad dobro posložila, došao je novi trener, počeli su igrati sve bolje, imali odlične rezultate, ali sve to je još uvijek psihološki drugačije, jer nemaju opterećenje. I onda dolazi ova sezona u kojoj odjednom imaju golemi pritisak i od početka se priča da moraju biti prvi. To je nešto što će uzdrmati mnoge igrače i mislim da se tu napravio propust, da se o tome nije dovoljno mislilo i radilo na tom planu.
Zaostatak je velik, da li i prevelik?
– Je, velik je, jako je velik, iako im je prvenstveno zbog igrača žao što je takav, jer su zaslužili više. Bilo je tu gluposti vezanih i uz njih same, prva utakmica kad sam tek došao, derbi lige, odigramo 3:3, a ja valjda nikad u karijeri nisam vodio momčad koja zabije tri gola i ne pobijedi. Nakon toga je bilo i peha, promašenih zicera, penala, primljenih golova u 98. minuti, nije bilo sreće, ali sreću treba i zaslužiti i nadam se da ćemo je svi skupa na proljeće zaista i zaslužiti.
Je li 2. HNL još uvijek cilj?
– Je, zašto ne, ali treba biti realan, mi zaostajemo 15 bodova. Želim da na proljeće imamo sve pobjede, a onda je sve moguće. No, realniji je cilj jedinstvena treća liga, koja će ipak biti zanimljiv napredak, to će biti jaka liga, bit će i promjena i svježina koja je potrebna i klubu i navijačima, dolazit će ekipe s mora, iz Istre, iz Slavonije, bit će zanimljivije i atraktivnije. Ali opet budimo realni, ispred nas je osam ekipa! Najvjerojatnije ćemo morati biti bar treći i ja znam da to možemo, ali ne pita se samo mene.
To je poruka za upravu?
– To je poruka za sve, a i za upravu se nadam da će me poslušati oko nekih detalja na koje ukazujem.
Što ako se ne ostvari ni taj “niži” cilj i jedinstvena Treća liga, hoće li to unazaditi klub?
– Ne mogu govoriti u ime kluba, ali to bi sigurno bio udarac ambicijama koje sada postoje i svemu što ove godine jest učinjeno. Dugoročno gledano, Karlovac mora imati barem stabilnog drugoligaša. Zapravo, ne treba se zadovoljavati ni time, Karlovac treba imati prvoligaša, ali recimo za početak da mora imati barem stabilnog drugoligaša.
Razgovarao: Darko Lisac