Još kao aktivan tenisač Dejan Gačić počeo je i s trenerskim poslom. S vremenom, došao je do mjesta izbornika nacionalne selekcije juniorki i asistenta izborniku juniora.
Dvadesetak godina bio je trener u TK Karlovcu, a odnedavno vodi svoj novi klub TAG. U njemu nastaju neki novi klinci koji će možda cijeli život biti zaluđeni “bijelim sportom”, a Dejana za početak pitamo kako je to zapravo bilo kada je on bio klinac i radio prve teniske korake…
– Počelo je zapravo jako rano, nakon prvih godina djetinjstva na Švarči, gdje sam već bio dosta aktivno dijete, stalno trčao za loptom, vozio bicikl, po preseljenju u Novi centar roditelji su mi kupili reket, tata ga je izvadio iz automobila, još zapakiranog i rekao mi “oprezno ga nosi” i sjećam se kako idem do stana s tim poklonom, odmatam ga i onda pogledam mamu i tatu i kažem “kaj ću ja sad to igrat?” (smijeh).
Odgovor je bio potvrdan?
– Oni su mi, jasno, rekli da to sam odlučim, ali stvarno me nešto odmah jako privuklo tenisu. Čim smo došli na upoznavanje, čuo sam trenera kako objašnjava mami da me može upisati na mjesec dana ili na tri mjeseca za početak i čim je on otišao sam pitao mamu koliko je rekla i kad sam čuo da je tri mjeseca bio sam presretan. Bila je to stvarno ljubav na prvi pogled, tenis je atraktivan sport, stalno se nešto odvija, sili te i na razmišljanje, potpuno me okupirao, kao uostalom i svu ekipu tada iz kluba, čim bi došli tamo jurili smo prvo na onaj stari zid na “dvojci” i nabijali lopticu do besvijesti. Znalo se dogoditi da ljeti dođem kući već po mraku, sav presretan nakon super dana, a doma me dočekaju smrknuti roditelji, pitaju gdje sam bio, a ja se pitam što je njima. “Gdje si bio”? Pa kako gdje, kažem, na terenu! “Što si jeo”? Pa hrenovku kod Džafera! “Od kuda ti novci?” Pa na veresiju! (smijeh).
I jesi se od tada javljao?
– Kako kad! U to vrijeme je bio i veliki teniski kamp na Lošinju, u koji su dolazili klinci iz cijele Jugoslavije, tu smo isto imali jedan “nesporazum” kada sam im se javio tek četvrti dan. Ali sve sam ja to lijepo objasnio – pa gledaj, prvo smo morali u sobe pa na trening pa na ručak pa opet trening pa sam onda prolazio kraj telefonske govornice, a ono dugačak red… nije im bilo lako, ali opet s druge strane bilo je to nekako i mirnije vrijeme, sjećam se jednog trenera koji bi rekao roditeljima “ako vam se ne javljamo, ne brinite, to znači da je sve u redu”.
Kakvi su bili uspjesi u to doba?
– Mi smo prije svega bili dobra ekipa i imali smo lijepih rezultata na tim prvenstvima središnje Hrvatske. Velika stvar je tada bio Oršanićev memorijal, koji je u to vrijeme imao izuzetan status, bio je jedan od četiri velika turnira koji su se zbrajali za Masters na području cijele države i na njemu su nastupali svi oni koji su kasnije postali teniski velemajstori. Evo baš nedavno smo supruga i ja bili s Ivaniševićem, koji je rekao svojoj supruzi “E kod njega u Karlovcu mi je bio najbolji turnir! Sve u parku, odmah do rijeka i još dobiješ biciklo!” (smijeh).
Ti ekipni rezultati su se protegnuli i u seniorsku kategoriju, nedugo prije raspada Jugoslavije Teniski klub Karlovac izborio je prvu saveznu ligu, što je bio velik uspjeh…
– Pa je, to je svakako bilo jako lijepo, sjećam se tih kvalifikacija s TK Petar Drapšin iz Banjaluke, Vrbanićev perivoj je bio prepun, ja sam svoj meč s Banjalučaninom Rađenovićem igrao preko tri sata, a dobro smo se znali, jer je on bio u vojsci u Karlovcu pa je dolazio kod nas trenirati kad je mogao. Dobio sam ga u tri seta, Karlovac je isto dobio i ušli smo u saveznu ligu. Pojedinačno, recimo da je najbolji plasman bio treće mjesto na ljestvici hrvatskih tenisača, ali naravno, bez onih s međunarodnim renkingom, koji ne ulaze tu, dakle bez Ivaniševića, Prpića, Hiršzona… no, bio je to svejedno lijep rezultat.
Međutim, rat onda zaustavlja i klupske i pojedinačne uspjehe. Ti si možda tad bio baš u najvećem usponu…
– Sigurno da je rat cijelu tu generaciju na neki način zaustavio, a istina je da mi je baš to ljeto odlično krenulo, prijavio sam se na slovenski Masters, odnosno ciklus turnira koji je završavao tim Mastersom i tu sam zbilja jako dobro igrao, pobjeđivao najbolje slovenske tenisače. U to vrijeme se prekida rad u TK Karlovac, jer je jednostavno bilo nemoguće i preopasno raditi i nas nekoliko odlazi u zagrebačke klubove, sa mnom je u HTK Zagreb bio i Vlado Sever i on me 1992. nagovorio da odemo u Portugal na jedan “satelit”, da se oprobamo, uzmemo neke ATP bodove, vidimo gdje smo. On je čak i uspio, pobijedio je u prvom kolu i pojavio se na ATP ljestvici, a ja sam igrao s nekim Amerikancem i izgubio 7:6 u trećem setu, ali to je isto bilo značajno za moju karijeru, ali onu drugu. Vagao sam tih dana puno što ću i onda sam zaključio da je puno realnije da upišem fakultet i pustim se snova o mogućoj velikoj karijeri. I tako sam te jeseni 1992. upisao Kineziološki fakultet, na kojem sam u konačnici dobio i Rektorovu nagradu za najbolji studentski rad za istraživanje “Kinematički pokazatelji efikasnosti servisa najboljeg hrvatskog tenisača”.
Ali nastavio si i s tenisom?
– Jesam, iako sam od tog perioda uglavnom igrao samo ligaški tenis. Paralelno sam već počeo polako i s trenerskim poslom, u HTK Zagreb su me angažirali kao trenera juniorske momčadi, a 1997. sam napokon ostvario i svoju želju da uzmem ATP bodove i pojavim se na ATP ljestvici na seriji satelitskih turnira Makarska rivijera sam došao do prvih pobjeda u toj konkurenciji. No, iste godine sam na satelitu u Umagu naletio na Radeka Stepaneka, koji je kasnije postao Top 10 igrač, glatko me “počistio” i potvrdio da je fakultet bio odlična odluka! Ali, zanimljivo je da sam u tom trenutku bio postao prvi hrvatski tenisač sa završenim fakultetom koji je osvojio ATP bodove, eto to je jedno simpatično dostignuće. Jasno da oni najbolji nisu imali vremena za fakultet uz sve obaveze u svijetu tenisa, a poklopilo se i da oni u srednjem rangu nisu tada imali taj status.
Kada si odigrao zadnji natjecateljski meč?
– To je isto jedna simpatična priča, odigrao sam ga puno kasnije nego što sam mislio. U vrijeme kada sam trenirao Adrijanu Lekaj predložio sam joj da na državnom prvenstvu odigra i miks, samo da igra što više. Ona mi je rekla “ali treneru, oni se svi već prije dogovore, neću imati s kim”, a ja predložio da igra sa mnom. Ona se baš onako simpatično iznenadila i začuđeno rekla “pa kaj bi vi to htjeli!?” i tako, zaigrali smo s ciljem da se ona što više utrenira za dublove, bili smo svima i simpatični od početka, a možda malo manje kad smo zaredali pobjedama. Vrlo uvjerljivo smo došli do finala, a tamo smo imali veliku borbu s Franjom Raspudićem i Anđom Claudijom Karanušić, dobili smo ih 12:10 u trećem setu pa sam, eto, “pod stare dane”, postao i prvak Hrvatske. Naravno, ne smijem zaboraviti da sam titulu prvaka Hrvatske osvojio i ekipno, u tadašnjem ozaljskom CRO Petrol Rožiću, koji je stvorio sjajnu ekipu i jedno vrijeme bio zapravo županijsko tenisko središte.
Adrijana Lekaj i Indire Akiki bile su dvije velike nade karlovačkog tenisa, čak i na međunarodnoj razini. Obje si vodio, što je nedostajalo da možda zaista postanu i respektabilna imena u svijetu tenisa?
– Vodio sam obje, da, Adrijanu puno više, Indire je dosta brzo imala i privatnog trenera s kojim radi, ali radila je i sa mnom. Indire je bila strašan talent, ali i nevjerojatan radnik i ona je u juniorskom uzrastu ostvarila maksimalne rezultate, koji su u potpunosti opravdavali odluku da nastavi s tenisom s najvišim ciljevima, pojavili su se i sponzori… Nažalost, nju su jako zakočile ozljede, a sada je lako biti “general poslije bitke”, no mislim da je kod nje bila pogreška u tome što je preskočila iz kategorije do 14 godina odmah u seniorsku, to je ipak bio prevelik skok, iako je ona i imala dobre rezultate, no razlika u intenzitetu je velika i možda je, nažalost, i to dovelo do nekih ozljeda.
Adrijana?
– Adrijana je drugačija priča. Razvijala se malo sporije, također je ogroman radnik i jako voli tenis. Ona je svoj uzlet doživjela sa 16 godina, kada smo krenuli i na turneju po ITF turnirima u Južnoj Americi i ona je zaista iz turnira u turnir strašno napredovala i pokazivala svoj potencijal. Na kraju je došla i do toga da bude u 30-35 najboljih juniorki svijeta, redovno nastupa na juniorskim Grand Slamovima, a i na seniorskoj ljestvici se uspela do negdje 330. mjesta još kao juniorka. Jedino što je možda njoj nedostajalo je malo “bezobrazluka” u sportskom smislu, Adrijana je jako samozatajna i dobra djevojka. Tu je bilo puno razmišljanja oko toga da li otići na koledž u SAD, ili nastaviti s karijerom, ona je imala i neke zaista impresivne rezultate, pobijedila je jednu Kontaveit, koja je sada sedma igračica svijeta. No, mislim da je i ona bila bliže ovome da se opredijeli za koledž, obrazovanje, i podržavam je u tome.
Ona više nema veze s tenisom?
– Ne, Adrijana je završila koledž, sada je u Karlovcu i tenis povremeno zaigra samo za Kosovo u Fed Cupu, oni su joj pristupili prije par godina i odlučila je pomoći zemlji svog porijekla, vjerujem da će i ove godine igrati ako bude prilike.
Koje je najslavnije ime s kojem si radio?
– Pa sigurno Marin Čilić. Dosta ljudi to i ne zna, jer je tada još bio mlad i nepoznat, ali Čilić je čak odigrao jednu sezonu za Teniski klub Karlovac, bilo je tada mogućnosti da ga i registriramo, ali nažalost se nije ostvarilo.
Baš nekako s početkom pandemije prestao si raditi u TK Karlovcu, nakon dvadesetak godina rada, je li pandemija bila uzrok ili?
– Nije pandemija, tada je došlo do promjene u vodstvu kluba i možda je najbolje i najkorektnije reći da se naše vizije više jednostavno nisu poklapale. No, nije ni tajna da smatram da su neki ljudi bili nekorektni prema svemu što sam dao klubu. Ali, svakako želim sve najbolje klubu, drago mi je vidjeti da se ostvaruju neke stvari koje sam i sam želio i predlagao.
Sada imaš svoj klub, TK TAG?
– Da, stari smo oko godinu dana, a klub je bio jednako moja želja, kao i želja jednog dijela roditelja koji su željeli da nastavimo rad. Trenutačno imamo četiri člana, no ambicije su svakako i veće, ali idemo postepeno, jer želimo stvoriti kvalitetne uvjete za rad. Škola tenisa je u planu, no prvo treba posložiti sve kako treba, riješiti probleme s resursima, jer nema smisla pokretati školu tenisa ako ne možemo osigurati godinu dana nesmetanog rada. Kada to riješimo, sigurno će biti pokrenuta i škola. Do tada, bavim se s trenutačnom ekipom, koja već ima i prve vrlo lijepe uspjehe.
Ovdje su roditelji spomenuti u sasvim drugom i pozitivnom kontekstu, no uz tenis se često veže stereotip “ludih” roditelja, koji zahtjevaju previše od svoje djece, bijesne i na njih i na suce kada nešto nije dobro… Ima li u tome istine?
– Ne mogu reći da nema takvih roditelja, ali mislim da ih danas ima podjednako i u mnogim drugim sportovima nažalost. U tenisu je to čak donekle limitirano, ako je netko takav onda je to na samom početku, ako se vidi da dijete neće biti baš novi Ivanišević onda se i roditelji znaju primiriti. SAD ima jako dobro riješene takve stvari, ali imaju i sredstva i organizaciju koju Hrvatska nažalost nema. Tamo je pokriven svaki dio nekog teniskog kompleksa, primjerice kada su veći turniri, u Hrvatskoj nitko nema mogućnosti za to i zna se događati da roditelji stvaraju pritisak ili otvoreno lažu, da li svjesno ili zbog svoje pretjerane angažiranosti… jer, to su turniri na kojima si djeca, pogotovo u prvim kolima, sama sude i onda roditelj viče “aut” s tribina pa dijete ne zna što će, počne i samo zapravo lagati, iako zna da je lopta bila dobra. Svakako se mora raditi na tome da se sport ostavi djeci i njihovim trenerima.
Druga uobičajena predrasuda uz tenis je da je riječ o jako skupom sportu?
– To i jest i nije točno. U usporedbi s nekim drugim sportovima možda jest malo skuplji, ali ako govorimo o običnim treninzima i nastupima na nacionalnoj razini to nije ništa dramatično i mislim da je prihvatljivo većini obitelji. E sad, ako je riječ o velikom talentu i ulaganju u nekoga tko bi možda mogao postati i međunarodno uspješan, onda je istina da stvar postaje puno skuplja, a bez garancije za konačni uspjeh, jer talenata je uvijek puno puno više nego onih koji će zaista uspjeti. A, da bi došao u situaciju da možda postaneš poznati tenisač, moraš uložiti puno, u putovanja, u trenere, u opremu… to je istina. Ali, za jednostavno baviti se ovim stvarno lijepim i korisnim sportom, za to ipak nije potreban nikakav velik novac.
Kakav je zapravo danas interes djece? Ima li ih manje nego u vrijeme kad si počinjao, ili podjednako, možda i više?
– Ja bih rekao podjednako, ali promijenile su se druge stvari. Spominjao sam ti već u početku razgovora koliko smo mi bili zagriženi za tenis i provodili po cijele dane u klubu. Danas je jako malo takve djece. Mi smo tražili sami roditelje da nas upisuju na tenis, nogomet, košarku, rukomet, štogod, ja sam jedno vrijeme uz tenis trenirao i gimnastiku preko zime, jer još nije bilo “balona”. Danas je puno češće da su roditelji inicijatori i “guraju” djecu u neki sport ne zbog nekih nezdravih ambicija, već upravo suprotno, da se djeca malo maknu od kompjutera i mobitela, da se bave nečim zdravim. I nažalost dosta je djece koja to nekako nezainteresirano odrađuju, malo je onih koji su “unutra” onako kako smo bili mi u našoj generaciji. Dakle, djece ima u sportu, ali većini djece sve to znači puno manje nego nekada.
Tvoji se bave sportom? I supruga je hokejašica pa pretpostavljam da ste ih ipak barem malo zarazili sportskim duhom?
– Je, nadam se da jesmo! Sin isprobava i jedno i drugo, igra i tenis i hokej, tako da vjerujem da će jedno od nas dvoje “naslijediti”. Kćer je zasad najzainteresiranija za gimnastiku, iako i ona pokazuje zanimanje za tenis. Važno je da se bave sportom, da ga na pravi način shvaćaju, a vjerujem da im supruga i ja to ipak donekle možemo omogućiti i usmjeriti ih u tom dijelu.
Razgovarao: Darko Lisac