World Rally Championship vjerojatno je najveće sportsko natjecanje koje je ikada stiglo u Hrvatsku. Još veća čast je da se u prva dva izdanja vozio u Karlovačkoj županiji, a najveća to da smo imali i svog predstavnika - Zvečajca Željka Magličića.
No, da ga se još prije dvadesetak godina pitalo vidi li se u budućnosti na World Rally Championshipu, Željko Magličić vjerojatno bi se samo nasmijao, jer nije se tada nešto posebno vidio ni u automobilu uopće.
– Da, moj početak je zaista bio netipičan, jer negdje do 17. godine skoro da sam bio “anti-automobilist” (smijeh). Većina vozača rallyja ima i obiteljsku tradiciju, bilo u samoj vožnji, bilo u nekim poslovima vezanim uz auto industriju, no kod mene toga nije bilo, iako se brat već tada volio baviti popravljanjem automobila. Međutim, daleko od toga da smo bili na bilo koji način inficirani automobilima ili automobilizmom.
I, što je onda odgovorno za “infekciju”?
– Prijatelji iz razreda! Išao sam u Tehničku školu i prijatelji su me pozvali na INA Delta Rally koji se održavao na obroncima Plešivice i na neki način to je bila ljubav na prvi pogled. Oduševila me utrka, atmosfera, osjetio sam nešto što nisam ni znao da imam u sebi i to je bio početak…
No, nisi odmah krenuo i s natjecateljskom karijerom?
– Ne, naprotiv, kasnije sam na Fakultetu (FSB) gledao studentski auto rally i to me dodatno privuklo i tu sam počeo razmišljati o tome da se počnem i sam baviti automobilizmom, jednom kada ću za to imati mogućnosti. A, te mogućnosti su se pojavile zaista kasno, ja sam zapravo počeo sa 28 godina, što je besmisleno, to je zapravo glupo (smijeh), ali tako se poklopilo i na kraju i nije tako loše ispalo.
Kada je idealno vrijeme za početak?
– Pa, i kod nas i u svijetu su neki vozači već kao petogodišnjaci počinjali s kartingom. U Skandinaviji i baltičkim zemljama je čak uobičajeno da praktički još djeca kreću s vožnjom automobila na makadam stazama, jasno uz kontrolirane uvjete, ali imaju opuštenije odredbe. Uostalom, 1. Quattro River Rally osvojio je maloljetnik, koji istovremeno nije smio voziti od kraja jedne etape do početka druge, jer po našim zakonima ne smije voziti automobil.
Kakav je onda bio tvoj početak?
– Ja sam još u doba studiranja počeo polako slagati svoj automobil, potrajalo je to zapravo godinama i onda sam se kada je to bilo manje-više zgotovljeno javio u AK INA Delta i počeo korak po korak. Prvi stupanj je obično ocjensko-spretnosni poligon, to je najsporije natjecanje koje se odnosi gotovo isključivo na samu vještinu vožnje i ispunjavanje zadanih zadataka. Onda sam polako prešao na auto slalom, koji je već malo brži, ali i dalje se svodi na vještine poput prolazaka između čunjeva i slično. A, onda su polako krenule i prve brdske utrke, do tada je već bio složen i drugi automobil…
Koje su zapravo opcije, ako dođe vrhunski vozač u klub dobija li on automobil ili si svi sami sve kupuju, ili kao u tvom slučaju, sklapaju?
– Auto se ne dobije, ali se može unajmiti, što je posebno bitno na višim stupnjevima natjecanja. Recimo, za WRC su već potrebna ozbiljnija sredstva, tu je za ove niže klase u kojima sam i ja nastupao neka prosječna cijena oko 40 eura po kilometru. WRC Croatia je imao oko 290 kilometara pa svatko može izračunati. Sve to je bez treninga, u pravilu se auto unajmljuje samo za utrku, iako se može ispregovarati i da se isproba na stazama, premda to često i nije baš lako izorganizirati.
Pretpostavljam da onda ne možeš bez sponzora?
– Naravno, ako netko ne dolazi iz neke super bogate obitelji bez sponzora je nemoguće. I meni su, uostalom, puno pomagali obitelj, posebno brat, a dugo me prati i Sirana Gligora s Paga. WRC je jako zvučan pa je, naravno, privukao i druge sponzore kojima se od srca zahvaljujem, jer bez njih bi ovaj nastup bio nemoguć.
I sam WRC, ali i Quattro River Rally, izazvali su veliko zanimanje publike, već nakon QRR-a si prilično oduševljeno pričao o publici?
– Pa je, mislim da je Quattro River Rally bio zaista pun pogodak i bio je organiziran na vrhunskoj razini. Jako mi je drago što su i brojni strani vozači, ali i neki naši koji još dosad to nisu imali prilike, vidjeli kako su lijepi Karlovac i okolica i što je bilo onoliko puno publike, što nas je sve oduševilo, jer za jednu utrku tog kalibra posjet je bio zaista izvanredan.
Koliko je utrka u hrvatskom prvenstvu?
– Evo, sada bi trebalo biti šest. Jako dugo smo bili na pet, međutim vjerujem da će karlovački rally postati stalan dio kalendara i da će se nastaviti suradnja koju smo uspostavili s Turističkom zajednicom Karlovačke županije i g. Fanjkom koji je zaista dao sve od sebe za organizaciju ove utrke. U kalendaru slijedi utrka u Opatiji, a tu su još i Zagreb, Kumrovec i Poreč te jedna utrka koja se vozi u Sloveniji, ove godine u Velenju.
Planiraš ih sve voziti?
– Ukoliko bude mogućnosti da, u posljednje vrijeme nisam baš bio redovit, odvezao bih utrku-dvije u pravilu, ali sada sam dodatno motiviran i WRC-om te bih volio ove godine odraditi “puno” prvenstvo Hrvatske. Iako, ovo je sport u kojem je teško bilo što planirati dugoročno, jer, eto, već Opatija je pomalo upitna zbog šteta koje je automobil pretrpio pri izlijetanju na WRC-u. Uspjeli smo ga privremeno “sklepati” da nastupim drugog dana u svom kraju, ali to je bilo samo privremeno rješenje, no nadam se da ćemo do Opatije ipak uspjeti riješiti sve potrebne popravke.
Kada smo kod toga, jesi li imao kada nekih ozljeda?
– Ne, nisam, imao sam tri ozbiljnija izlijetanja koja su srećom donijela ipak samo veliku materijalnu štetu, meni nikada nije bilo nešto.
Što su ti najveći uspjesi?
– Bio sam prvak Hrvatske u auto slalomu u klasi, a u disciplini Formula Driver sam bio prvak Hrvatske u klasi i prvak Zagreba u generalnom poretku. Moj suvozač Domagoj Nemak i ja bili smo i viceprvaci Hrvatske u rallyju, čime smo i dobili međunarodnu licencu koja je na kraju dovela i do tih nastupa na World Rally Championshipu što je samo po sebi nešto najveće što se u automobilizmu može dosegnuti. A, tu je isto bilo lijepih rezultata i sigurno među najveće uspjehe ubrajam dvije pobjede koje smo Nemak i ja ostvarili na brzincima lani, a ove godine imam jedno drugo i jedno treće mjesto sa suvozačem Ivanom Poljakom. Naravno, u klasi, iako smo ove godine u jednoj etapi bili brži i od Gusa Greensmitha, što je uspjeh svoje vrste.
Kako se zapravo postane suvozač? Jesu li i suvozači vozači? Jesi li ti nekad bio suvozač?
– Ja nisam i ne vjerujem ni da bih mogao biti. Naravno da su to ljudi vezani uz automobilizam, članovi kluba, ali koji su u jednom trenutku iz ovog ili onog razloga odabrali taj put. I izuzetno su važni, mogao bih reći da su jednako važni kao vozač, u nekim trenucima možda i važniji.
Kod nas su svi oduševljeni WRC-om, kakve su reakcije vozača? I, kakvi su oni kao ljudi, jesu li pristupačni ili imaju gard zvijezda?
– I vozači su jako zadovoljni, interesantno im je kao nešto novo, staze su posebne. Mogu reći da su u pravilu to sve jako pristupačni ljudi, svi se bavimo istim poslom i oni respektiraju i nas “manje”. Sad, tu je djelomično problem što je WRC postavljen tako da mi koji baš nastupamo gotovo i nismo u kontaktu s najvećim zvijezdama, jer dok mi dođemo na red u jednoj etapi, oni su već na putu na drugu. Ali, bilo je prilika i ove godine da se podružimo svi zajedno na jednom ručku i riječ je o potpuno običnim i pristupačnim ljudima.
Misliš li da WRC može dugoročno ostati u Hrvatskoj?
– Imamo ugovor na još dvije godine i to je samo po sebi izuzetna stvar. Ja bih svakako jako volio da to bude i dulje, no moramo biti i realni. Jedan dio cijele te priče, kada je u pitanju automobilska industrija, koja je tu najveći sponzor, jest prodaja automobila, a mi smo za to jako jako malo tržište. Ovisi će i o interesu drugih, jer trenutačno npr. jedna Njemačka nema svoju utrku, a ako oni požele postati dio kalendara treba biti realan – primit će ih objeručke. Mi smo tu zapravo najmanji, ali baš zato su i ove četiri godine ogromna stvar. Bude li ih još više – fantastično.
A, što se tiče ove dvije godine, ostaje li rally u Karlovačkoj županiji?
– Vjerujem da da. Mislim da u naredne dvije godine etape neće biti baš identične i da će se iskoristiti i neke druge hrvatske regije u kojima također ima potencijalno izvrsnih staza, ali isto tako mislim da će nekakvo središte tog logističkog i organizatorskog dijela morati biti Zagreb, jer jedini ima kapacitete za to. A, onda Karlovačka županija kao najbliža i, naravno, nakon odličnih iskustava iz ove dvije godine, s pravom može računati da će i u sljedećim izdanjima imati pokoju etapu.
Za kraj, moram te pitati jesi li kad kršio prometne propise?
– Haha, da, to mnogi pitaju. Pa gledaj, svi smo od krvi i mesa i lagao bih kada bih rekao da u cijelom životu nisam nikada prekršio niti jedan prometni propis. Međutim, od kada se aktivno bavim automobilizmom to je puno puno rijeđe i zapravo je puno veća šansa da ću nekog na cesti naživcirati jer vozim presporo (smijeh). I većina vozača je takva, predrasuda je da automobilisti divljaju na cestama. Iznimke uvijek postoje, ali u pravilu se zna gdje je čemu mjesto.
Razgovarao: Darko Lisac
foto: Lorenzo Martincich / Pro One Media